Đuro Brodarac, čovjek bez kojega, prema riječima dr. Andrije Hebranga, ne bi bilo hrvatske države, danas leži zaboravljen u sjeni povijesne nepravde. Prolaze godine, a sjećanje na ratnog načelnika sisačke policije polako blijedi iz kolektivnog pamćenja. Sustav koji je stvarao odrekao ga se u ime političke trgovine i lažne vjerodostojnosti. Njegova tragična sudbina ostaje najmračnija mrlja hrvatskog pravosuđa nakon Domovinskog rata.
Odluku o uhićenju i kaznenom progonu Đure Brodarca u lipnju 2011. formalno je donijelo Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, na čijem je čelu bio tadašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. Slučaj je prethodno prebačen iz Siska u Osijek radi osiguravanja nepristranosti istrage. Pritvor u osječkom zatvoru, u kojemu je Brodarac ubrzo preminuo, odredio je istražni sudac Županijskog suda u Osijeku na temelju zahtjeva tužiteljstva. U političkom kontekstu tog vremena, obitelj, suborci i desni dio političke scene smatrali su da je odluka donesena pod izravnim političkim pritiskom tadašnje Vlade predvođene Jadrankom Kosor i predsjednika Ive Josipovića. Uhićenja istaknutih hrvatskih ratnih zapovjednika u tom su razdoblju tumačena kao izravan uvjet za hitno zatvaranje Poglavlja 23 (Pravosuđe i temeljna prava) i završetak pregovora za ulazak Hrvatske u Europsku uniju.
Sramotno uhićenje 21. lipnja 2011. izvedeno je kao televizijski spektakl za javnost. Teško bolesnog Đuru Brodarca strpali su u osječki zatvor s lisicama na rukama. Pravosudna tijela potpuno su ignorirala njegovo teško narušeno zdravstveno stanje. Bacili su ga u vrelu zatvorsku samicu na ljetnim žegama, gdje su temperature prelazile 40 stupnjeva. Neljudski uvjeti i nedostatak hitne medicinske skrbi ugasili su njegov život u manje od tri tjedna.
Njegov odvjetnik Tihomir Rubeša uzalud je upozoravao sud da Brodarac ne može izdržati takav režim pritvora. Sustav je ostao potpuno slijep i gluh na sva medicinska upozorenja. Za razliku od današnjih istinskih kriminalaca, profitera i tajkuna koji se mjesecima brane sa slobode i sklapaju lagodne nagodbe, Brodarac nije imao vremena za pravne kalkulacije. Odveden je ravno u smrt, bez prilike da pred sudom dočeka pravdu i obrani svoju čast.
Njegov sin Igor Brodarac javno je poručio da njegova oca nije ubila bolest, nego sustav. Strpali su ga u zatvor samo kako bi zadovoljili političke forme i vanjske pritiske. Njegov zamjenik Vladimir Milanković osuđen je na 10 godina zatvora, a srpski pobunjenici i četnički agresori slobodno se šeću izvan Hrvatske. Njima se već desetljećima jalovo sudi u odsutnosti, bez ikakve šanse da ikada odsluže ijedan dan kazne.
Smrt Đure Brodarca duboko je potresla i dr. Andriju Hebranga koji je u knjigu žalosti upisao da je ulaženje teško bolesnog branitelja u zatvor s lisicama dokaz da zemlja ide u pogrešnom smjeru. Istaknuo je da bez Brodarca Banovina i Sisak nikada ne bi opstali 1991. godine. General Ivan Kapular na sprovodu je pred tisućama branitelja ogorčeno zaključio da je Brodarac umro kao uznik u državi koju je sam stvarao te da su ga progonili oni koji su u ratu bili u mišjim rupama.
Optužbe protiv Đure Brodarca pompozno su podignute, ali pravosudni sustav nije uspio dokazati apsolutno ništa, jer je umro prije presude. Prema ustavnom načelu nevinosti, on je otišao s ovoga svijeta kao potpuno nevin čovjek. Među svojim suborcima i u srcima istinskih domoljuba, on je danas s pravom prepoznat kao hrvatski mučenik. Republika Hrvatska duguje službenu i javnu ispriku njegovoj obitelji za neljudski tretman kojim je uništila svog utemeljitelja.
Konačni povijesni sud neće donijeti politički instrumenti niti nepravedna uhićenja. Đuro Brodarac ostaje upisan u temelje hrvatske slobode kao branitelj čija žrtva obvezuje na vječno sjećanje, usprkos sustavu koji ga je izdao.