Uoči 31. obljetnice Vojno-redarstvene operacije Oluja, Petar Škorić, bivši pripadnik Zapovjedništva Hrvatskih snaga, na svojem je Facebook profilu objavio dirljivo sjećanje na posljednje dane priprema za jednu od najvažnijih vojnih operacija u povijesti Domovinskog rata. U objavi se prisjeća 3. kolovoza 1995. godine, dana kada su u Rujanima održani posljednji sastanci Zapovjedništva pod vodstvom generala Ante Gotovine, te dana kada je propala posljednja prilika za mirno rješenje krize s pobunjenim Srbima.
Škorić, koji je tih dana kao 23-godišnjak sudjelovao u izradi zapovijedi za postrojbe, prenosi i danas rijetko isticane detalje o naglasku koji je stavljen na poštivanje međunarodnog humanitarnog prava i Ženevskih konvencija.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
“Uoči Oluje – dan kada se osjećalo da je sloboda nadohvat ruke 
Dok danas ponovno prelistavam svoje bilješke s posljednjih vojnih brifinga u Rujanima, naviru sjećanja na dane ponosa, odgovornosti i vjere u pobjedu. Svaka stranica vraća me u srpanj i kolovoz 1995., u dane kada se osjećalo da se približava povijesni trenutak za hrvatski narod.
Teško je riječima opisati osjećaje koje sam tada nosio kao 23-godišnji pripadnik Zapovjedništva Hrvatskih snaga. Bili su to ponos, odgovornost, neizvjesnost, ali prije svega uvjerenje da pripadam naraštaju kojemu je povjerena sveta zadaća osloboditi Domovinu i ostvariti stoljetni san hrvatskog naroda o slobodnoj i neovisnoj državi.
Na današnji dan, 3. kolovoza 1995., u Rujanima su održani posljednji sastanci Zapovjedništva Hrvatskih snaga na kojima su, pod vodstvom generala Ante Gotovine, dovršene završne pripreme za početak Vojno-redarstvene operacije Oluja. Uz zapovjednike glavnih snaga te pomoćnike i načelnike službi Zapovjedništva, sastanku su nazočili i tadašnji ministar obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne Vlado Šoljić te načelnik Glavnog stožera HVO-a . Njihova nazočnost svjedočila je visokoj razini zajedništva i koordinacije Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane u završnim operacijama koje su donijele slobodu Hrvatskoj, ali i otvorile put završetku rata u Bosni i Hercegovini.
Posebno me danas vraćaju u to vrijeme zapovijedi i brojni prilozi koje smo tih dana pripremali. Imao sam čast sudjelovati u njihovoj izradi i dobro se sjećam koliko se pozornosti posvećivalo svakom detalju. Uz precizno definirane zadaće postrojbama na pojedinim operativnim pravcima, jednaka je važnost pridavana i postupanju naših snaga nakon oslobađanja okupiranih područja.
U zapovijedima je poseban naglasak bio stavljen na dosljednu primjenu međunarodnog humanitarnog prava i Ženevskih konvencija, uz jasne upute o zaštiti civilnog stanovništva, humanom postupanju prema ratnim zarobljenicima te očuvanju civilnih objekata i infrastrukture. Zapovjednicima i postrojbama dane su upute da se, nakon izvršenja borbenih zadaća, izbjegava nepotreban ulazak u gradove i naselja te svaki mogući sukob s civilnim stanovništvom, kako bi nadležne civilne vlasti i policija odmah po oslobođenju mogle preuzeti svoju odgovornost za uspostavu reda, sigurnosti i normalnog života.
Na sastanku su također istaknute smjernice za nastavak djelovanja nakon ostvarenja ciljeva Oluje,, kroz nastavak združenog djelovanja Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane te koordinaciju s postrojbama Armije Bosne i Hercegovine na operativnim pravcima na kojima je takva suradnja bila planirana. Upravo su te aktivnosti dovele do operacija Maestral i Južni potez, sloma vojnih snaga bosanskih Srba i stvaranja uvjeta za završetak rata te sklapanje Daytonskog mirovnog sporazuma.
Istoga dana održani su i posljednji pregovori hrvatskih vlasti i predstavnika pobunjenih Srba u Genthodu pokraj Ženeve, uz posredovanje međunarodne zajednice. Hrvatska je još jednom ponudila mogućnost mirnog rješenja i reintegracije okupiranih područja u svoj ustavnopravni poredak. Međutim, srpska je strana odbila ponuđeni prijedlog i propala je posljednja prilika za mirno rješenje. Time je postalo jasno da će Hrvatska svoje pravo na oslobađanje međunarodno priznatog teritorija morati ostvariti vojnom akcijom.
Oluja je bila vrhunac dugog i pobjedničkog puta. Njoj su prethodile operacije Zima ’94, Skok 1, Skok 2 i posebno Ljeto ’95, kojom su oslobođeni Bosansko Grahovo i Glamoč, presječena ključna komunikacija Knin – Drvar te stvoreni svi vojni preduvjeti za oslobođenje Knina i najvećeg dijela okupiranog hrvatskog teritorija. Istodobno je spriječena prijetnja tragedije koja je prijetila Bihaćkoj enklavi nakon strašnih događaja u Srebrenici, čime je spašeno mnoštvo ljudskih života.
S vremenskim odmakom još sam ponosniji što mi je bila ukazana čast pripadati pobjedničkom naraštaju hrvatskih branitelja koji je, zajedno sa svojim suborcima, s puškom u ruci obranio Domovinu, izborio hrvatsku slobodu i ostvario državnu neovisnost.
S posebnim pijetetom prisjećam se svih svojih ratnih prijatelja i suboraca, a osobito onih koji su za Hrvatsku dali svoje živote. Njihova žrtva trajna je obveza svima nama da čuvamo istinu o Domovinskom ratu, njegujemo zajedništvo i nastavimo graditi snažnu, sigurnu i prosperitetnu hrvatsku državu.
Neka nam dan uoči obilježavanja 31. obljetnice Vojno-redarstvene operacije Oluja bude podsjetnik da se sloboda nikada ne podrazumijeva. Ona se osvaja hrabrošću, čuva odgovornošću i prenosi budućim naraštajima kao najveća vrijednost.
Slava i vječna hvala svim poginulim hrvatskim braniteljima!
Živjela Hrvatska!”
