Bio je to prvi ozbiljan udar u onome što će prerasti u okupaciju cijele Baranje, područja koje će pod srpskom vlašću ostati sve do mirne reintegracije 1998. godine
Na današnji dan, 28. srpnja 1991., pobunjeni Srbi izveli su prvi veći napad na Policijsku postaju Beli Manastir, i to tromblonskim minama. Bio je to prvi ozbiljan udar u onome što će prerasti u okupaciju cijele Baranje, područja koje će pod srpskom vlašću ostati sve do mirne reintegracije 1998. godine.
Baranja je te 1991. bila etnički mješovita regija s nešto više od 54 tisuće stanovnika – Hrvati su činili 42 posto, Srbi 26, a Mađari 17 posto. Upravo je ta demografska slika, prema kasnijim nalazima Haaškog suda, bila meta plana etničkog čišćenja.
Pripremali se mjesecima
Teren za agresiju pripreman je mjesecima. Na mitinzima Srpske demokratske stranke, poput onoga u Belom Manastiru 6. veljače i osobito onoga u Jagodnjaku 21. travnja 1991., govornici iz Srbije otvoreno su pozivali na nasilje. Nedugo zatim počele su nicati naoružane seoske straže u mjestima sa srpskom većinom.
Prava okupacija počela je s JNA. Do 10. srpnja 1991. u Baranju je preko batinskog mosta ušlo oko stotinu tenkova, oklopnih transportera i kamiona punih srbijanskih rezervista, pod izlikom da se sprema velika vojna vježba. Malobrojne i slabo naoružane hrvatske policijske snage mogle su tek nijemo promatrati raspoređivanje neprijateljskih tenkova.
U takvim je okolnostima 28. srpnja pao i prvi veći udar na policijsku postaju u Belom Manastiru. Tijekom kolovoza napadi su se nizali sve žešće – na Čeminac, Petlovac, Dardu, na vlak Osijek-Pečuh, uz razoružavanja i maltretiranja policijskih ophodnji. Prve žrtve pale su 13. kolovoza na ulazu u grad, kada su ubijena dvojica redarstvenika, Zoran Sinanović i Marjan Kuzman.
Policijska postaja u Belom Manastiru pala je 21. kolovoza 1991. Preostali branitelji izvukli su se prema Petlovcu i Mađarskoj. Posljednje mjesto koje je pružalo otpor bilo je Bilje, koje je palo 3. rujna, čime je cijela Baranja okupirana. Uslijedilo je razdoblje terora u kojem je s tog područja protjerano više od 25 tisuća ljudi, a ubijeno više od dvjesto civila, većinom starijih osoba koje nisu htjele ili mogle napustiti domove.
Baranja je oslobođena tek mirnim putem. Na temelju Erdutskog sporazuma iz studenoga 1995., područje je procesom mirne reintegracije 15. siječnja 1998. vraćeno u sastav Republike Hrvatske.
