U javnom diskursu, braniteljske mirovine često se spominju kao primjer “povlaštenih” primanja, velikih iznosa i simbola političke zaštite. No iza tih brojki skriva se mnogo složenija priča – o istim ratnim iskustvima, različitim sudbinama i ljudima koji su, osim što su branili zemlju, odradili i desetljeća redovnog rada da bi danas mogli živjeti s mirovinama koje se tek ponegdje približavaju minimalnoj plaći.
Prema dostupnim podacima iz javnih izvora i analiza mirovinskog sustava, prosječna mirovina branitelja koji su umirovljeni isključivo prema posebnom zakonu kreće se u rasponu oko 1.250 do 1.300 eura mjesečno. Unutar te skupine nalazi se značajan broj primatelja koji primaju više od 1.800 eura, što je dodatno učvrstilo percepciju da su “braniteljske mirovine” u Hrvatskoj u skupini viših primanja.
No pored te, često vidljive, slike postoji i druga – puno manje vidljiva.
Branitelji koji su se vratili na posao
To su branitelji koji su nakon rata nastavili raditi i mirovinu ostvarili preko redovnog sustava, ali s ratno računatim vremenom. U toj kategoriji je prosjek mirovina značajno niži – oko 600 eura, a velik dio primatelja nalazi se u rasponu 470–800 eura.
To su, često, ljudi koji su, osim neposrednog sudjelovanja u Domovinskom ratu, odradili i više od trideset godina radnog staža. Njihov život je obično tekao linijom – rat, povratak na posao, povratak u redovni život. No danas, unatoč dugom radnom vijeku, primaju znatno manje mirovine od dijela svojih suboraca koji su se odmah nakon rata umirovili.
Kako je to moguće?
Matematika je relativno jednostavna – onima koji su ostali u redovnom sustavu obračunava se mirovina na temelju plaćenih doprinosa i prosjeka plaće, dok je braniteljskoj skupini u posebnom režimu društvena i politička odluka donijela i veću upotrebu ratnog vremena kao punog radnog staža i specifične kvote.
Rezultat su dvije skupine s istim, često traumatskim, iskustvom rata, a različitim ekonomskim položajem u starosti.
Zašto je rad bio važan – ne samo za novac
Kada se govori o hrvatskim braniteljima koji su se vratili na posao, treba odgovoriti i na pitanje: zašto su to uopće učinili?
U mnogim slučajevima, rad nije bio samo pitanje zarade. Bio je i pokušaj vraćanja u “normalan” život, šansa da se mentalno odvoje od rata, da se ponovno osjećaju korisnima i uključenima u društvo. Rat je ljudima oduzeo planove, stanove, obitelji, ponekad i zdravlje – posao je često bio jedino što je još ostalo nalik nekakvoj stabilnosti.
Za mnoge je rad bio psihološko sidro – neka vrsta zaštite od promišljanja što je bilo, što je izgubio i što mu se više nikad ne može vratiti. Ljudi su vjerovali da ako se vrate na posao, ako se sve “vrti” kako je bilo, možda će se i unutarnja ravnoteža ponovno vratiti. U nekim slučajevima, rad nakon rata bio je jedini izlaz – iz vojnog sustava bez poslovnog nastavka, iz razriješenih radnih mjesta, iz razvedenih ili urušenih obitelji. Mnogi su se vratili na posao zato što su vjerovali da će se i njima u nekom trenutku “priznati” i ratno vrijeme.
Danas, s pogledom unatrag, lako je reći da su tadašnji odabiri bili pragmatični i dugoročno razumniji za državu, ali i užasno nepošteni za pojedinca. U dobi kad je rat već za više od jedne generacije pozadinski događaj, mnogi među njima žive u rasponu 470–800 eura mirovine, a neki još niže. U isto vrijeme, dio onih koji su koristili poseban zakonski režim, danas živi s mirovinama od oko 1.800–1.900 eura.To je, socijalno i psihološki, oštar kontrast.
Nepravda prema onima koji su branili Hrvatsku i dugim radnim vijekom doprinijeli njezinom oporavku, a danas žive s malim mirovinama, nedvojbeno bi se trebala ispraviti ne samo simboličnim gestama, već konkretnim, pravednijim uređivanjem mirovinskog sustava koji prepoznaje cjelokupno vrijeme i trud.
