Čovjek koji je kamerom pratio hrvatskog vojnika kroz cijeli Domovinski rat, u utorak, 06. listopada, prisustvovao je obilježavanju 35. obljetnice osnutka 126. brigade HV-a u Sinju. Ono što je vidio kroz objektiv, napisao je, bolnije je od bilo kojeg govora.
Kroz 126. brigadu Hrvatske vojske Sinj prošlo je oko sedam tisuća ljudi. Sedam tisuća očeva, sinova, braće i susjeda iz Cetinske krajine koji su u najtežim danima ostavili svoje kuće i otišli tamo gdje je bilo najteže, od Dubrovnika do Vukovara. Jučer, kad je u Sinju obilježena 35. obljetnica osnutka brigade, u središtu Cetinskog kraja okupio se tek mali dio njih. Taj prizor nije promaknuo čovjeku koji je hrvatske vojnike gledao izbliza dok su pucale granate, a danas ih gleda dok im se prorjeđuju redovi.
Petar Malbaša, jedan od najpoznatijih hrvatskih ratnih snimatelja, i jučer je stajao iza objektiva, kao toliko puta između 1991. i 1995. godine. Ali ovaj put, kako je sam zapisao na svom Facebook profilu, nije snimao rat. „Fotografirao sam ono šta je od njega ostalo“, napisao je u objavi koja se ne čita kao izvještaj s komemoracije, nego kao opomena.
“Kamera mi je tada bila svjedok, danas je opet svjedok”
Malbaša nije netko tko je o Domovinskom ratu slušao iz druge ruke. Bio je vojnik snimatelj kroz cijeli rat, a njegova je kamera bilježila ono što većina danas zna samo iz dokumentaraca i udžbenika. „Pratio sam hrvatskog vojnika u najtežim trenucima, gledao strah, neizvjesnost, ranjavanja, tragedije i smrt“, napisao je, dodajući da je gledao i nevjerojatnu hrabrost ljudi koji su, unatoč svemu, išli naprijed. Upravo zato, priznaje, jučerašnje okupljanje nije mu bilo lako bilježiti.
Prizor je, kaže, danas drugačiji. Umjesto mladih i snažnih ljudi spremnih dati sve za Hrvatsku, pred objektivom su mu ratnici koji stare i redovi koji su iz godine u godinu sve prazniji. Dio te praznine nosi neumoljivo vrijeme, jer ljudi koji su 1991. imali dvadeset godina danas ulaze u šezdesete, a mnogi su suborce već ispratili na groblje. No Malbaša u svojoj objavi jasno daje do znanja da se ne radi samo o godinama. „Eee, a danas ih u centru Cetinskog kraja na 35. obljetnici bilo malo, baš malo!!! Premalo“, napisao je, s interpunkcijom koja više govori o njegovom stanju nego bilo kakav komentar.
Najteži trenutak u Crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske
Najteže mu je, piše, bilo na misi za poginule pripadnike 126. brigade. Stajao je u svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske, mjestu koje za Sinjane ima težinu kakvu teško mogu razumjeti oni koji ondje nisu odrasli, i razmišljao o onima kojih više nema. O ljudima koji su nekad stajali rame uz rame sa svojim suborcima, a čija su mjesta u stroju danas ostala prazna. „Ali ta prazna mjesta ne bi smjela ostati prazna u našim srcima“, poručio je.
U tom dijelu objave Malbaša je najoštriji, i to s razlogom. Ratnici, piše, nisu poginuli zbog spomenika, protokola ni odličja, a ponajmanje zato da bi ih se sjetili jednom godišnje, položili vijenac, zapalili svijeću i otišli. Odmah zatim dodaje rečenicu koja bi morala zaboljeti svakoga tko je jučer imao vremena, a nije došao: „Na žalost, mnogi nisu kadri ni to!“ Poginuli su, zaključuje, vjerujući da će ono za što su dali život biti vrijedno čuvanja.
Pitanja na koja nitko ne želi odgovoriti
Ono što Malbašinu objavu izdvaja od uobičajenih prigodnih objava jesu pitanja koja ne ostavljaju prostora za izgovore. „Jesmo li zaboravili što dugujemo tim ljudima? Kako smo došli do toga da nas tako malo dođe poklonit se njihovoj žrtvi?“ pita se ratni snimatelj. A onda postavlja i ono najteže, pitanje koje nadilazi jednu obljetnicu i jedan grad – ako mi ne budemo učili svoju djecu tko su bili ti ljudi, hoće li za jednu ili dvije generacije itko više znati njihova imena?
To nije retoričko pitanje. Generacija koja je rat proživjela polako odlazi, a s njom odlaze i svjedočanstva iz prve ruke. Kad više ne bude onih koji mogu reći “bio sam ondje”, sjećanje će ovisiti isključivo o onima koji su ostali iza njih. Prazni redovi na jučerašnjoj obljetnici zato nisu samo pitanje loše posjećenosti jednog događaja, nego upozorenje kamo vodi put kojim kao društvo idemo.
“Ne želim govoriti o podjelama”
Malbaša je svjesno izbjegao zamku u koju upadaju mnoge rasprave o braniteljskim temama. Ne želi, kaže, govoriti o podjelama, ni o udrugama. Želi govoriti o ratniku koji je uzeo pušku i otišao braniti svoj dom i Domovinu, o ratniku koji je možda posljednji put zagrlio svoje dijete. Želi govoriti o majci koja je čekala sina, o supruzi koja je čekala muža, o djetetu koje je čekalo oca i o obitelji koja ga više nikada nije dočekala. “Njima dugujemo više od jedne minute šutnje, dugujemo im sjećanje, poštovanje“, napisao je.
Upravo je zato, smatra, jučerašnja praznina bolnija od bilo kojeg govora i bilo koje izrečene riječi. Na kraju objave ostavlja pitanje koje ne traži odgovor od institucija, nego od svakoga od nas: “Što nam se to događa?“
Oporuka koju su nam ostavili
Poginuli hrvatski branitelji, podsjeća Malbaša, ne mogu govoriti, braniti svoje dostojanstvo niti tražiti da ih se poštuje. To je, kako piše, ostavljeno nama koji smo preživjeli, kao svojevrsni testament. Njima, zaključuje, ne trebaju funkcije, nadzori, članske iskaznice, udruge ni govori. “Trebaju im naše poštovanje, molitva i jedinstvo!!!”
Trideset pet godina nakon što je 126. brigada osnovana u Sinju, čovjek čija je kamera bila svjedok njezinog puta zabilježio je i ovu, tišu i neugodniju sliku. Na nama je hoćemo li je pogledati ili okrenuti glavu, kao što smo, sudeći po jučerašnjim praznim redovima, već počeli činiti.
