Šesnaesti listopada 1991. godine u povijest grada heroja upisan je kao jedan od njegovih najcrnjih dana. U nekoliko sati poginula su dvojica zapovjednika čija su imena izgovarala djeca po vukovarskim podrumima, a branitelji su ostali bez ljudi koji su od prvog dana držali konce obrane u svojim rukama.
Bilo je to svega dan nakon što je Vukovar pao u potpuno okruženje, nakon što su se zatvorili i posljednji kukuruzni putovi kojima su u grad još stizali ljudi, oružje i nada. Grad je ostao sam, odsječen od ostatka Hrvatske, izložen danonoćnoj vatri s kopna, iz zraka i s druge strane Dunava. I upravo tada, kao da sudbina nije znala za milost, Vukovar je izgubio Blagu Zadru i Alfreda Hilla, dvojicu ljudi koji su ga od prvoga dana čuvali vlastitim tijelima.
Danas, točno 35 godina kasnije, njihova imena nose spomenici, ulice i škole, No iza tih imena krije se priča o dvojici običnih ljudi iz naroda koji su u nemogućim okolnostima postali ono što je Vukovaru tada najviše trebalo – stup obrane. U gradu nije bilo nikoga tko te jeseni nije zaplakao kad je čuo da ih više nema.
Obrana koja je počela prije rata
Obrana Vukovara nije nastala preko noći. Organizirana je već 10. svibnja 1991., mjesecima prije nego što su počele prave borbe, kada je skupina domoljuba shvatila da grad neće obraniti nitko ako ga ne obrane sami. Među njima su od prvoga dana bili Blago Zadro i Alfred Hill. Bez vojnih škola, bez iskustva i s oružjem koje se moglo bez veće muke izbrojiti, organizirali su ljude po mjesnim zajednicama i spriječili da Vukovar bez ispaljenog metka padne u ruke agresora koji je nadirao iz okolnih srpskih sela i iz Srbije preko Dunava.
Bila je to improvizacija, priznaju danas i sami sudionici, ali improvizacija koja je postala nesalomljiva. Grad koji je trebao pasti za nekoliko dana pretvorio se u mjesto na kojem se slamala jedna od najjačih vojski u Europi.
Alfred Hill – zapovjednik koji je ležao u grobovima
Krajem rujna zapovjednik obrane grada Mile Dedaković imenovao je Alfreda Hilla zapovjednikom Vojne policije, jedne od najvažnijih postrojbi u obrani Vukovara. Njegovi su ljudi sudjelovali u svim bitkama za grad, bili su ondje gdje je bilo najteže, gdje je prijetio proboj i gdje je trebalo zatvoriti rupu u crti prije nego što kroz nju provali neprijatelj.
Hill je poginuo braneći Sajmište. Njegov suborac Josip Belobrajdić Brzi i danas pamti sedam dana provedenih uz njega na položaju kod srpskog groblja. “Doslovno smo ležali u grobovima i znali se zezati kako svatko, kad krene napad, liježe u svoju grobnicu“, prisjeća se. U tom crnom humoru, kakav nastaje samo ondje gdje smrt postane svakodnevica, krila se sva gorčina vukovarske jeseni.
Šesnaestoga listopada krenuo je sveopći, siloviti napad na grad. Neprijatelj je probio Ulicu Josipa Kraša, motorole su utihnule, a onda je stigla vijest da je Hill ranjen. “Ako treba, rušit ćemo kuću po kuću, ali ćemo ga naći. Njega ne ostavljamo!” rekao je tada Brzi.
Pronašli su ga. Ležao je pogođen minobacačkom granatom, smrskanih potkoljenica, a motorola mu je bila tek metar daleko. Nije je mogao dohvatiti. “Jednostavno je iskrvario. Odmah sam znao da smo izgubili velikog čovjeka“, kaže Brzi. Alfred Hill imao je 35 godina. Poginuo je u gradu u kojem je rođen, braneći ulice u kojima je odrastao.
Blago Zadro: “Ključ je u prozoru”
O Blagi Zadri gotovo se sve zna, a opet je teško pronaći riječ koja bi do kraja opisala njegovu hrabrost i nesebičnost. Možda ga najbolje opisuje jedna rečenica koju je izgovorio u telefonsku slušalicu, a kojoj je svjedočio njegov suborac Dragan Luketić.
“Bio sam kod Zadre kad mu je zazvonio telefon. Javila se njegova supruga i vrisnula“, ispričao je Luketić. Blago mu je objasnio da četnici često zovu kad je on na terenu i prijete da će ih zaklati. Uzeo je slušalicu i mirno rekao: “Nemojte psovati, mi smo kršćani, katolici. Nismo navikli na takve riječi. Nego ovako, gledaj… Ja sam Blago Zadro, Bosanska 11, ključ je u prozoru, u svako doba otključaj i uđi, ali dobro razmisli kako ćeš izaći.“
U tim je riječima bio cijeli ovaj veliki čovjek – miran, ponosan, bez mržnje, ali i bez trunke straha.
Dječak iz Hercegovine koji je postao legenda
Tko je zapravo bio Blago Zadro, kakav je čovjek bio, kako je živio i zašto se žrtvovao, na ta pitanja odgovara knjiga “Prvi hrvatski general Blago Zadro” autora Ivice Radoša i Zorana Šanguta, objavljena u nakladi Udruge pravnika Vukovar 1991. Autori su razgovarali s dvadesetak ljudi, među kojima i s članovima obitelji Zadro, i iz njihovih sjećanja složili potresnu priču o karizmatičnom zapovjedniku s Trpinjske ceste, ali i o njegovu sinu Robertu, koji je preživio pakao Vukovara da bi poslije poginuo na Kupresu.
Blago je u Vukovar stigao kao desetogodišnji dječak, kada su se njegovi roditelji iz Hercegovine odselili u potrazi za poslom i boljim životom. Njih sedmero godinama su kao podstanari živjeli u jednoj sobi, sve dok nisu kupili kuću u Borovu naselju. Završio je zanatsku školu, zaposlio se u Kombinatu Borovo i u mladosti živio burnim noćnim životom, no oduvijek ga je zanimala hrvatska povijest, a posebno bleiburška tragedija. Komunističkim vlastima nisu se sviđali ni njegovi stavovi ni njegov temperament. Kad bi Tito dolazio u Vukovar, Blago je dobivao dva slobodna dana, samo da ne dođe na posao.
Kad je upoznao Katicu Soldo, također podrijetlom Hercegovku, oženio se i posvetio obitelji. Dobili su tri sina, Roberta, Tomislava i Josipa. Sagradio je kuću i imao vinograd u kojem je uživao. Kada su osamdesetih i početkom devedesetih radnici kombinata bili sve nezadovoljniji, Blago je sudjelovao u organiziranju štrajkova i tražio smjenu direktora. Nametnuo se kao vođa, a podržavali su ga i radnici Srbi.
“Još kao dečko imao je prijatelje Srbe s kojima se družio u Borovu Selu. Nije bio isključiv, poštovao je i cijenio druge, ali nije dao na Hrvatsku. Govorio je: “Njima njihovo, nama naše, neka nas ne diraju, nećemo ih dirati’”, prisjeća se njegov mlađi brat Stanko.
Kao vjernik isprva se htio priključiti kršćanskoj demokratskoj stranci, no 1990. ipak se priklonio HDZ-u. Govorio je da se Hrvatska mora odvojiti od Jugoslavije jer Srbi žele stvoriti veliku Srbiju te da će Hrvati biti svoji na svome, ali da se moraju naoružati. Kako se situacija zaoštravala, uključio se u aktivni sastav policije u Vinkovcima i počeo organizirati obranu Vukovara. “Za Hrvatsku ću dati život, samo da mi je doživjeti dan kad bude nezavisna i priznata”, govorio je. Taj dan nije dočekao.
Čovjek iz naroda na Trpinjskoj cesti
U obrani grada Zadro je preuzeo najosjetljiviji zadatak – Trpinjsku cestu, ključ Borova naselja. Da je ona pala, palo bi i Borovo naselje, a put prema Vukovaru bio bi otvoren. Za zapovjednika cijelog Borova naselja postavio ga je Branko Borković Mladi Jastreb. “Učinio sam to jer je imao izrazit autoritet i organizatorske sposobnosti. On je bio čovjek iz naroda kojemu su ljudi vjerovali“, objašnjava Borković.
Koliko je ta obrana bila snažna, pokazalo se 14. rujna, kada je Zadro na Trpinjskoj cesti razbio srpske snage koje su krenule u opći napad na grad. Trpinjska cesta postala je groblje neprijateljskih tenkova i simbol vukovarskog otpora.
“Blago je imao viziju“, kaže branitelj Tomislav Jakovljević. “Bio je s nama svaki dan, podizao moral, govorio gdje trebamo učvrstiti položaje. Bio je hrabar, pravi vođa, genij. Bio je naš čovjek, iz naroda. Kad bolje razmislim, sve se i raspalo kad je on poginuo.”
Kupska ulica i mitraljez na pruzi
Priča o Zadrinoj pogibiji i danas je malo poznata. Kobnoga 16. listopada agresor je prvi put promijenio taktiku. Nakon što je bitke na Trpinjskoj cesti redovito gubio, napao je hrvatske položaje s bokova. “Srbi su očito znali gdje su nam spojevi jedinica“, sjeća se Mladi Jastreb. “Prešli su Bobotski kanal i rasporedili snage na nasip pruge. Prodrli su tenkovima i fizički odvojili Borovo naselje od Vukovara. Istodobno su preko Vuke ušli u Lužac. To je bila velika operacija agresorske vojske.”
Neprijatelj je prodro u Vinogradsku ulicu i braniteljima došao s leđa. Blago je krenuo onamo sa šestoricom suboraca i hitno pozvao Turbo vod, kojim je zapovijedao njegov sin Robert. Josip Šego, koji je bio uz njega, pamti trenutak koji i danas para srce: “Blagin drugi sin, Tomo, htio je krenuti s nama, ali mu otac nije dao. Tomo mu je davao pancirku, a on je rekao: ‘Nemaju zaštitni prsluk ni oni, neću ga ni ja.’ Mali kao da je predosjećao.”
Blago je vjerovao da branitelji još drže Vinogradsku. Nije znao da su je već napustili te da su ondje tenkovi i pješaštvo, a agresor je na prugu postavio mitraljez koji je držao na nišanu cijelu Kupsku ulicu. “Oni koji su držali položaje u Vinogradskoj Blagi nisu rekli cijelu informaciju“, kaže Stipo Mlinarić iz Turbo voda. “Zadro je s kalašnjikovom u rukama krenuo Kupskom ulicom. Mi smo bili 200-tinjak metara iza njega. Granate su sipale, trčali smo od kuće do kuće, zastajali pa opet trčali. Kad smo došli u Kupsku, Blago je već ležao mrtav.“
Pokosio ga je mitraljeski rafal na brisanom prostoru. “Reagirao je kao vojnik, kao odlučan čovjek, a ne kao zapovjednik. Nije sagledao situaciju“, tiho zaključuje Borković.
“Brate, nemamo vremena za plakanje”
Tijelo su izvukli tek nakon žestoke paljbe po neprijateljskim položajima i na nosilima ga odnijeli u stožer. Goran Popić pamti svaki detalj: “Obukli su ga u policijsku odjeću, sanirali mu rane, ležao je na stolu. Tomislav, njegov sin, gotovo dijete, plakao je. Robert ga je pogledao i rekao: ‘Brate, nemamo vremena za plakanje. Plakat ćemo kad sve ovo prođe.’”
U vukovarskoj bolnici dr. Juraj Njavro utvrdio je smrt i to da Blago nije patio. Pokopan je na starom groblju blizu bolnice, pod šifrom koju je znalo samo petero ljudi. Šifra je bila broj sanduka. Nije dočekao čin general-bojnika ni počasti koje su uslijedile, ni Hrvatsku za koju je bio spreman dati život.
Kola su krenula nizbrdo
Nakon Zadrine pogibije borbe su se nastavile istom žestinom. Branitelji su vratili izgubljene položaje, zarobili tri tenka i mnogo tehnike. No nešto se slomilo. “Kao da je došlo do rasula“, kažu Goran Popić i Nevenko Mauzer. Više nije bilo nikoga tko bi mogao povezati punktove u Borovu naselju i Vukovaru, a gradom se počeo širiti defetizam.
Trideset i pet godina poslije, Vukovar se i danas, svakog 16. listopada, sjeća dana kada je ostao bez dvojice svojih najhrabrijih sinova. Blago Zadro i Alfred Hill nisu dočekali slobodu za koju su se borili, ali bez njih je ne bi bilo. Kao što je Robert rekao bratu nad očevim tijelom, za plakanje tada nije bilo vremena. Danas ga ima. I za plakanje, i za sjećanje, i za zahvalnost.
