Na mjesnom groblju u Tovarniku toga 31. siječnja 1998. položeni su u zajedničku grobnicu posmrtni ostaci 48 mještana brutalno ubijenih tijekom agresije na Hrvatsku 1991. godine, ekshumiranih iz masovne grobnice uz samo groblje. Uz njih su počivali i ostali ubijeni branitelji i civili, čime je broj žrtava agresije na Tovarnik dosegao 75, koliko ih je ukupno ubijeno u tom srijemskom selu na krajnjem istoku Hrvatske.
Toga zimskog dana srijemska je ravnica bila obavijena tišinom kakva se ne pamti – tišinom koju prekidao samo plač obitelji, šum vjetra između križeva i tiha molitva svećenika nad lijesovima poredanim u dug, jezivo uredan red. Mještani svjedoče da je Tovarnik tada doista „plakao“, jer se u jednom danu srušila iluzija da će bar mrtvi imati mira i da će istina izići zajedno s njima na svjetlo dana.
Pad sela i početak kalvarije
Tovarnik, malo i pitomo selo na krajnjem istoku Hrvatske, uoči jeseni 1991. postao je poprištem brutalne ratne drame. Od početka rujna srpske snage i JNA neprestano su granatirale selo, gađajući kuće, gospodarstva i sve što je označavalo život, dok su branitelji s ograničenim naoružanjem pokušavali zadržati nadmoćnog neprijatelja.
22. rujna 1991. nakon višednevne opsade, tenkovske kolone JNA i prateće četničke postrojbe ušle su u Tovarnik. Umjesto klasične vojne okupacije, uslijedilo je ono što će povjesničari i istražitelji kasnije opisati kao sustavni zločin – organizirano ubijanje, mučenje, pljačka i etničko čišćenje hrvatskog i nesrpskog stanovništva.
Već toga dana, 22. rujna, ubijeno je najmanje 68 mještana, a u danima i tjednima koji su slijedili crni se popis širio, sve dok broj ukupno ubijenih branitelja i civila nije dosegao 75. Više od tri četvrtine kuća i gospodarskih objekata bilo je oštećeno ili uništeno, a preostali Hrvati prisiljeni su nositi bijele trake i obilježavati svoje domove – groteskni znak koji je podsjećao na najmračnije stranice europske povijesti.
Kuća logor i ubojstvo župnika Ivana Burika
Simbol stradanja Tovarnika postala je kuća dr. Đorđa Cvejića, pretvorena u improvizirani logor iz kojeg se mnogi više nikada nisu vratili. Kroz te podrume i prostorije prošlo je najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila iz Tovarnika i okolnih mjesta, izloženi svakodnevnim premlaćivanjima, izgladnjivanju, ponižavanju i ispitivanjima.
Svjedočanstva preživjelih govore o ljudima koji su se tamo gasili pod udarcima, a čija su tijela potom odvožena i bacana u masovne i pojedinačne grobnice. Među žrtvama bio je i tovarnički župnik, vlč. Ivan Burik, katolički svećenik koji je ostao sa svojim narodom i platio za to životom.
Vlč. Burik, rođen 1928. u Neštinu, u Tovarniku je služio gotovo tri desetljeća, dijeleći s mještanima i mir i rat, a 1991. svjesno je odlučio ostati u župi unatoč prijetnjama i opasnosti. Ubrzo nakon okupacije uhićen je, zlostavljan, a potom ubijen – njegovo tijelo završilo je u masovnoj grobnici zajedno s tijelima župljana kojima je godinama služio.
Masovna grobnica i tiha potraga za istinom
Nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja i povratka državnih institucija, Tovarnik je 1997. postao jedno od ključnih mjesta ekshumacija žrtava ratnih zločina. U blizini mjesnog groblja otkrivena je masovna grobnica s posmrtnim ostacima 48 ubijenih mještana, dok su ostale žrtve pronađene u pojedinačnim grobovima na raznim lokacijama.
Mukotrpni arheološko-forenzički radovi na raskopavanju zemlje bili su više od pukog postupka – bili su to ljudski susreti s kostima najmilijih, s predmetima u džepovima koji su još uvijek nosili tragove njihova života. Svaka pronađena kost, svaki komad odjeće i svaka osobna sitnica bili su dokaz zločina, ali i posljednji trag životne priče koja je nasilno prekinuta u jesen 1991. godine.
Stručnjaci, istražitelji i udruge godinama su upozoravali da brojni nalogodavci i izvršitelji nikada nisu odgovarali za ono što se dogodilo u Tovarniku. I danas, desetljećima nakon zločina, Tovarnik je primjer mjesta gdje je razmjer patnje jasan, ali pravda još uvijek nije dostigla sve koji su za tu patnju odgovorni.
Prema izvješćima organizacija koje prate suđenja, za ratni zločin u Tovarniku ukupno je sedam optuženika osuđeno na svega oko 41–42 godine zatvora zajedno, uz primjenu Zakona o oprostu za trojicu i oslobađajuće presude za četvoricu zbog nedostatka dokaza.
Prema izvješćima Centra za mir i presudama hrvatskih sudova, za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Tovarniku osuđeni su:
- Miloš Stanimirović – osuđen na 10 godina zatvora.
- Stevan Srdić – osuđen na 8 godina zatvora.
- Boško Miljković – osuđen na 8 godina zatvora.
- Dušan Stupar – osuđen na 6 godina zatvora.
- Dragan Sedlić – osuđen na 6 godina zatvora.
- Željko Krnjajić (Krnjaić) – osuđen na 6 godina zatvora.
- Radoslav Stanimirović – osuđen na 5 godina zatvora.
Ovo su imena i kazne iz prvog velikog postupka za Tovarnik – svi su bili nedostupni hrvatskom pravosuđu i suđeno im je u odsutnosti.
Sjećanje koje obvezuje
Svake godine, 22. rujna i 31. siječnja, Tovarnik se prisjeća svojih mrtvih – kolone sjećanja, molitva, zvuk zvona i tišina među redovima bijelih križeva podsjećaju da je cijena slobode plaćena životima civila i branitelja ovog malog srijemskog sela. U komemoracijama sudjeluju preživjeli, obitelji žrtava, branitelji, crkveni dostojanstvenici i predstavnici vlasti, svatko sa svojom osobnom pričom, ali sa zajedničkom porukom – da se ovakav zločin nikada i nigdje više ne ponovi.
Ratne rane u Tovarniku i danas su vidljive, ne samo na obnovljenim fasadama, nego i u pogledima onih koji su ostali bez roditelja, djece, braće i susjeda. Unatoč svemu, mještani su ponovno izgradili svoje kuće, obnovili polja i ulice, podigli spomenike i križeve, te nastavili živjeti s tihim zavjetom da će čuvati uspomenu na 75 ubijenih branitelja i civila kao trajni podsjetnik na cijenu slobode Hrvatske.
Dan kada je Tovarnik plakao tako ostaje trajno upisan u hrvatsku povijest – ne samo kao dan masovnog pokopa žrtava, nego i kao dan u kojem je jedno malo selo tiho reklo da zaborav nije moguć, a istina ne smije biti zatrpana zemljom zajedno s kostima nevinih.
