Prije točno 35 godina, 11. rujna 1991., Hrvatska je gorjela na više bojišta. Kod Skradina hrvatski branitelji krvlju su branili Veliku Glavu i zaustavljali prodor prema Šibeniku. U zadarskom zaleđu oklopne snage 9. kninskog korpusa JNA, uz pobunjene srpske snage, probile su hrvatsku obranu kod Jasenica i Maslenice te presjekle jednu od ključnih prometnih veza Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Na Banovini se istodobno stezao obruč oko Hrvatske Kostajnice.
Jedanaesti rujna 1991. bio je jedan od onih dana u kojima se na više krajeva Hrvatske istodobno odlučivalo o mnogo više od pojedinog sela, brda ili prometnice. Hrvatska je tek ustrojavala svoje obrambene snage, oružja nije bilo dovoljno, a nasuprot braniteljima stajale su snage koje su raspolagale tenkovima, topništvom, oklopnim vozilima i zrakoplovstvom.
Na šibenskom području vodila se krvava bitka za Veliku Glavu. U zadarskom zaleđu 9. kninski korpus JNA krenuo je u snažan napad na Jasenice i Maslenicu, a neprijateljski prodor imao je teške posljedice za prometnu povezanost Hrvatske. Na Banovini je, nakon pada nekoliko okolnih mjesta, obrana Hrvatske Kostajnice ulazila u završnu fazu.
Danas, 35 godina poslije, događaji od 11. rujna pokazuju koliko je rujan 1991. bio presudan za opstanak Hrvatske.
Velika Glava – položaj koji je čuvao prilaz Skradinu
Na području Skradina 11. rujna 1991. vodile su se teške borbe za Veliku Glavu, strateški važan položaj čiji bi gubitak ozbiljno ugrozio obranu Skradina i otvorio dodatni prostor neprijateljskom prodoru prema šibenskom području. Hrvatski branitelji bili su izloženi snažnoj topničkoj vatri i velikom pritisku neprijateljskih snaga.
Cijena obrane bila je teška. Toga dana poginuli su hrvatski branitelji: Drago Paić, Mladen Protega i Srećko Šokota. Dan poslije, 12. rujna, poginuo je i Ante Goleš. Unatoč silini napada i gubicima, hrvatska obrana nije slomljena. Velika Glava nije pala. Time je spriječen neprijateljski prodor prema Skradinu, a obrana toga položaja postala je jedan od važnih događaja koji su prethodili velikom napadu na šibensko područje.
Pet dana poslije počeo je Rujanski rat
Važnost obrane Velike Glave još je jasnija kada se pogleda što se dogodilo samo nekoliko dana poslije. 16. rujna 1991. počeo je veliki napad na Šibenik, odnosno bitka koja je ostala zapamćena kao Rujanski rat. Hrvatske snage tada su uspjele zaustaviti napad i obraniti grad. Iz tih će dana nastati i jedna od najpoznatijih snimki Domovinskog rata, trenutak rušenja neprijateljskih zrakoplova praćen uzvikom: „Obadva! Obadva su pala!“
No prije velikih i danas dobro poznatih trenutaka Domovinskog rata postojali su položaji poput Velike Glave. Na njima su branitelji u prvim i najtežim mjesecima rata kupovali ono što je Hrvatskoj bilo možda najdragocjenije – vrijeme.
Dok se branio prilaz Šibeniku, kod Obrovca pripremao se snažan napad
Istodobno se u zadarskom zaleđu razvijala druga velika ratna drama. Početkom rujna 1991. pritisak na hrvatske položaje na obrovačkom području pojačavao se. Već 9. rujna izveden je napad na Jasenice uz potporu oklopno-mehaniziranih snaga, ali hrvatski branitelji tada su uspjeli odbiti neprijateljski udar. Dva dana poslije uslijedio je znatno snažniji napad.
11. rujna 1991., nakon snažne topničke pripreme, oko 10 sati krenuo je novi pješačko-tenkovski napad iz smjera Obrovca. Ključnu ulogu u napadu imale su oklopne snage 9. kninskog korpusa JNA, uz pobunjene srpske snage. Prema historiografskim izvorima koji obrađuju zadarsko bojište, napadom na Jasenice iz pravca Obrovca zapovijedao je tadašnji pukovnik JNA Ratko Mladić. Hrvatski položaji našli su se pred protivnikom koji je imao izrazitu nadmoć u teškom naoružanju. Oko 14 sati u napad se uključilo i jugoslavensko ratno zrakoplovstvo, čime je pritisak na hrvatsku obranu dodatno pojačan.
Bio je to kombinirani udar topništva, oklopa, pješaštva i zrakoplovstva. Unatoč izrazito nepovoljnom odnosu snaga, hrvatski branitelji pružili su snažan otpor. Tijekom borbe uspjeli su uništiti jedan oklopni transporter i jedan tenk. No neprijateljski pritisak nije prestajao. Topništvo je nastavilo djelovati, oklopne snage pritiskale su obrambene položaje, a zrakoplovstvo je dodatno otežalo položaj hrvatskih snaga. Tijekom popodneva hrvatska obrana više nije mogla izdržati napad. Branitelji su se morali povlačiti preko Masleničkog mosta prema Rovanjskoj.
Među teško ranjenima bio je Poskok Dragan Žunić
U topničkom napadu na Jasenice toga je dana teško ranjen i pripadnik Specijalne jedinice policije „Poskoci“ Dragan Žunić. Nakon oporavka ponovno se priključio svojoj postrojbi i nastavio sudjelovati u borbenim i izviđačkim zadaćama. Žunić će poginuti više od godinu dana poslije, 16. prosinca 1992., tijekom dubinskog izviđanja na Velebitu.
Njegova ratna sudbina jedan je od primjera ljudi koji su već u rujnu 1991. stajali pred oklopom JNA u pokušaju da obrane zadarsko zaleđe. Za samu borbu u Jasenicama 11. rujna u javno dostupnim pouzdanim izvorima nije jednostavno utvrditi potpun i nedvojben popis svih poginulih, zbog čega dodatna imena ne navodimo bez čvrste arhivske potvrde.
Padom Maslenice presječena je jedna od najvažnijih hrvatskih prometnica
Posljedice neprijateljskog prodora bile su mnogo ozbiljnije od samog gubitka Jasenica. Ovladavanjem područjem Masleničkog mosta i Novskog ždrila presječena je Jadranska magistrala, jedna od ključnih cestovnih veza Dalmacije s Rijekom, Zagrebom i ostatkom slobodnog hrvatskog teritorija. U državi koja je istodobno vodila rat na brojnim bojištima, takav je gubitak imao teške vojne, logističke i civilne posljedice. Nije bilo riječ samo o tome tko kontrolira nekoliko kilometara ceste. Radilo se o mogućnosti prebacivanja vojske, policije, streljiva, hrane, lijekova i drugih potrepština između sjevera i juga Hrvatske.
Napad 11. rujna pokazao je koliko je prometna povezanost zemlje bila ranjiva.
Kruševo ostalo u iznimno teškom položaju
Neprijateljski prodor dodatno je ugrozio hrvatske snage i stanovništvo na području Kruševa. Nakon ovladavanja područjem Maslenice mogućnosti opskrbe i komunikacije postale su krajnje ograničene. Tadašnji zapovjednik 112. brigade Marko Čulina kasnije je posebno naglašavao da se ne može govoriti o klasičnom padu Kruševa u borbi, nego o organiziranom izvlačenju hrvatskih snaga i stanovništva nakon što je njihov položaj postao neodrživ.
Dio izvlačenja odvijao se morskim putem prema slobodnim područjima Novigrada i okolice. Bila je to odluka donesena u okolnostima u kojima bi ostanak mogao dovesti do potpunog okruženja ljudi koji su se nalazili na tom području.
JNA je na bojištu sve otvorenije bila borbena strana
Događaji u zadarskom zaleđu imali su i šire značenje. Naime, JNA je tijekom 1991. formalno pokušavala zadržati sliku savezne vojske koja navodno djeluje kao neutralna sila između sukobljenih strana. Na terenu je takvu tvrdnju bilo sve teže održavati. Kada tenkovi i oklopna vozila 9. kninskog korpusa sudjeluju u napadu na hrvatske položaje, kada topništvo priprema napad, a vojno zrakoplovstvo djeluje protiv hrvatske obrane, slika o neutralnoj ulozi JNA postaje neodrživa.
Za branitelje Jasenica 11. rujna dileme nije bilo. Ispred njih bili su tenkovi JNA. Iznad njih vojni zrakoplovi.
Ono što je Hrvatska izgubila 1991. vraćat će dvije godine poslije
Stratešku važnost Maslenice najbolje pokazuje ono što će se dogoditi 1993. godine. Ponovno povezivanje sjevera i juga zemlje postat će jedan od ključnih ciljeva vojno-redarstvene operacije Maslenica, pokrenute 22. siječnja 1993.Hrvatske snage tada će osloboditi važne položaje u zadarskom zaleđu i bitno promijeniti odnos snaga na tom području.
No 11. rujna 1991. takav je rasplet još izgledao jako daleko. Hrvatska se tada tek borila za opstanak.
Istoga dana zatvarao se obruč oko Hrvatske Kostajnice
Dok su se vodile borbe na šibenskom i zadarskom području, dramatična situacija razvijala se i na Banovini. Hrvatska Kostajnica već je tjednima bila pod snažnim pritiskom, a položaj njezinih branitelja postajao je sve teži. Nakon neuspjelih pokušaja deblokade grada 9. i 10. rujna, pobunjene srpske snage su 11. rujna zauzele Graboštane, Stubalj i Majur. Time se obruč oko Hrvatske Kostajnice dodatno stegnuo. Grad je ostajao bez prostora za manevar i bez sigurnih komunikacija kojima bi se mogla održavati dugotrajna obrana.
Obranu su držali hrvatski policajci, domaći branitelji i pripadnici hrvatskih postrojbi, među kojima i pripadnici 1. brigade Zbora narodne garde – Tigrovi. Položaj branitelja postajao je iz dana u dan teži. Gubitkom okolnih mjesta i komunikacija smanjivale su se mogućnosti opskrbe, dopreme streljiva i sanitetskog materijala te organizacije obrane. Događaji od 11. rujna zato nisu bili samo još jedan lokalni sukob. Oni su bili uvod u posljednju fazu obrane Hrvatske Kostajnice.
Prema historiografskim izvorima, 13. rujna ostatak hrvatskih snaga predao se Banjalučkom korpusu JNA, a do 14. rujna Hrvatska Kostajnica bila je potpuno zauzeta. Za dio hrvatskih branitelja uslijedilo je zarobljavanje i zatočeništvo, uključujući odvođenje u logor Manjača.
Tri bojišta, isti dan i jedna Hrvatska
Kada se događaji od 11. rujna 1991. promatraju zajedno, postaje jasnije koliko je dramatična bila situacija u kojoj se Hrvatska nalazila prije 35 godina. Kod Skradina se branila Velika Glava kako neprijatelju ne bi bio otvoren put prema gradu i dodatno ugrožen Šibenik. U zadarskom zaleđu oklopne snage 9. kninskog korpusa JNA probile su hrvatsku obranu kod Jasenica, a ovladavanjem područjem Maslenice teško je ugrožena prometna veza Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Na Banovini su padala mjesta oko Hrvatske Kostajnice, dok je grad ulazio u posljednje dane svoje obrane.
Tri različita kraja Hrvatske. Tri bojišta. Isti rat.
U povijesti Domovinskog rata pojedine su bitke postale nacionalni simboli, dok su druge ostale poznate ponajprije ljudima iz krajeva u kojima su se dogodile. No rujan 1991. teško je razumjeti promatrajući samo najveće i najpoznatije bitke. Hrvatska se tada branila i na cestama, mostovima, brdima i u selima čija imena puno građana prije rata možda nisu ni poznavali.
Velika Glava, Skradin, Jasenice, Maslenica, Kruševo, Majur, Stubalj, Graboštani i Hrvatska Kostajnica bili su dijelovi iste priče. Priče o državi koja je u rujnu 1991. bila vojno slabija, na mnogim mjestima odsječena i suočena s protivnikom koji je raspolagao teškim naoružanjem bivše savezne vojske, ali čija obrana nije slomljena. Zato 11. rujna nije samo datum gubitaka i pada pojedinih položaja. To je i datum otpora.
Na Velikoj Glavi neprijateljski prodor je zaustavljen, ali su živote položili Drago Paić, Mladen Protega i Srećko Šokota, a dan poslije i Ante Goleš. Kod Maslenice se hrvatska obrana morala povući pred snažnim kombiniranim napadom, ali su branitelji prije povlačenja pružili otpor oklopnim snagama 9. kninskog korpusa. Oko Hrvatske Kostajnice obruč se zatvarao i njezina se obrana približavala kraju.
Prije 35 godina ishod rata još nitko nije mogao znati.
Nije se moglo znati da će Šibenik nekoliko dana poslije izdržati veliki napad. Nije se moglo znati da će Hrvatska početkom 1993. krenuti u operaciju Maslenica. Nije se moglo znati ni da će četiri godine poslije hrvatske snage osloboditi najveći dio okupiranog državnog teritorija. Ljudi koji su 11. rujna 1991. stajali na Velikoj Glavi, u Jasenicama, kod Maslenice, u Kruševu ili Hrvatskoj Kostajnici znali su samo ono što je toga trenutka bilo pred njima.
Položaj koji se mora obraniti.
I upravo su na takvim položajima, u najtežim mjesecima 1991., stvarani temelji pobjede koja će doći četiri godine poslije.
