Ovo je prvi u nizu članaka Mladena Pavkovića koje će Cronika.hr objavljivati do Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. U ovom tekstu Pavković se vraća na simbol patnje, hrabrosti i humanosti – vukovarsku ratnu bolnicu. Podsjeća na dane kada su liječnici, medicinske sestre i ranjenici preživljavali pod neprekidnim granatiranjem, bez struje, lijekova i hrane, ali s neizmjernom vjerom u život i domovinu.
Izraelski i ruski zrakoplovi, ali i topovi s kopna i mora neprestano raketiraju, odnosno razaraju i zdravstvene ustanove u Ukrajini i Palestini.
Svojedobno su Amerikanci gađali i bolnicu u Kunduzu, na sjeveru Afganistana. U tim zločinima uvijek stradaju i žene, djeca i starci. U Ujedinjenim narodima i drugim svjetskim institucijama odmah traže istrage, ali nakon njih, koje se obično i ne provedu, sve pada u zaborav.
Međutim, i vukovarska bolnica je u velikosrpskoj agresiji gotovo sravnjena sa zemljom. I tada su mnogi tražili istrage… Granatiranje ove bolnice od strane Srba i zločinačke Jugoslavenske narodne armije (JNA) počelo je sredinom kolovoza 1991., a od tada, pa sve do okupacije, 18. studenoga 1991., na bolnicu je svakodnevno padalo prosječno oko 700 granata.
No, bez obzira na to, liječnici i ostalo medicinsko osoblje danonoćno su radili, bez dovoljno lijekova, sanitetskog i ostalog materijala, struje, hrane i vode. Dr. Vesna Bosanac (1949.–2022.), tadašnja ravnateljica bolnice, iz dana u dan slala je apele za pomoć, odnosno obavještavala svijet o raketiranju ove zdravstvene ustanove, o čemu je moja malenkost priredila i knjigu „Apeli dr. Vesne Bosanac“.
Apele nitko nije čuo
Na njezine apele nikada nije bilo odgovora, pa čak ni od međunarodnog Crvenog križa i Europske misije, koje nisu mogle ili htjele pomoći. A kad su pomogle, tada je već uglavnom bilo kasno. Nakon 20. studenoga 1991., iz potpuno razrušene bolnice planski je odvedeno više od 200 ranjenika i bolesnika, a među njima i 18 djelatnika bolnice te pogubljeno na Ovčari.
Hrvati ovaj zločin nikada neće zaboraviti. No, bez obzira na sve, postavit ćemo i pitanje: gdje je bio tadašnji glavni tajnik UN-a? Gdje su bili svi drugi diljem svijeta kad su iz dana u dan kao „kruške“ padale granate po vukovarskoj bolnici (ali i po drugima!), koja je bila prepuna ranjenika?
Neodgovorena pitanja i nekažnjeni zločinci
Također nas zanima, tko je i kada proveo istragu o ovom ratnom zločinu, kakav se ne pamti u Europi nakon II. svjetskog rata, te zbog čega do danas nitko nije kažnjen što je bolnica sravnjena sa zemljom? Kad je okupiran Vukovar, ratni zločinac dr. Vojislav Stanimirović, koji je nakon toga bio i ravnatelj ove bolnice, koja se tada zvala „Sv. Sava“, među ostalim je izjavio da je „pao posljednji ustaški bastion, a to je vukovarska bolnica“! Ni taj i takav nikada nije izveden pred lice pravde.
No, oni koji su rušili ratnu vukovarsku bolnicu, a to su, kako bi rekla Vesna Pusić i slični, „neki, a ne svi Srbi“, već su odavno trebali odgovarati – milom ili silom!
Vukovarska bolnica je danas potpuno uređena, nema više ni ogrebotine od tisuća granata, a da se ovdje ipak nešto događalo u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, na to podsjeća tek jedno spomenobilježje, bolnički muzej u podrumu i veliki drveni križ u dvorištu, koji je svojedobno postavljen zahvaljujući mojoj malenkosti.
