U kojim se školama uči ili bolje rečeno, spominje pokolj u Saborskom, koji se dogodio 12. studenoga 1991., tijekom velikosrpske agresije? Riječ je o ratnom zločinu koji su počinili Srbi nad Hrvatima u ovome selu.
Obično se na dan tragedije okupe preživjeli mještani, dođe i netko od gostiju, zapale se svijeće, polože vijenci i minutom šutnje oda se počast onima koji stradali ni krivi ni dužni, samo zato što su bili Hrvati. Međutim, o Saborskom i stotinama drugih hrvatskih mjesta i gradova, treba se govoriti i pisati svakodnevno – da se ne zaborave. Ono što je još tužnije je činjenica da nitko (osim jednog, za kojeg ne znaju gdje je) nije odgovarao za te zločine, a prema svemu sudeći i neće. Mediji su puni izjava tzv. „vođe“ Srba u Hrvatskoj, ali ne i žrtava iz Saborskog, o kojima bi trebalo snimati i filmove.
Pa, što se to tako strašno dogodilo u ovom malom hrvatskom mjestu, kojeg nitko i ne spominje?
Samo i isključivo zbog toga što se u njemu hrvatski disalo (i diše) od 6. rujna, pa do 12. studenoga 1991., dakle nešto prije okupacije Grada Vukovara, srpski četnici su ubili 51 osobu, od kojih se još uvijek nemali broj vodi i kao – nestali. Pretežno su to bili starije žene i muškarci. Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili 41. osobu!
Što mislite, kako su ih pokopali? Poput divljih životinja zatrpali su ih u jamu, tako da je danas i Saborsko na „karti“ masovnih grobnica iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, odnosno tamo se nalazi jedna od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica iz rata u kojem smo pobijedili.
Tamošnji preživjeli hrvatski branitelji, predstavnici Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, općinske i ine strukture, a najviše obitelji poginulih i nestalih neće i ne mogu nikada zaboraviti te strašne zločine.
Je li moguće da za te strašne zločine još nikoga nije stigla zaslužena kazna?
Hrvatski branitelj Veljko Marić je svojedobno uhićen u Srbiji i na tamošnjem tzv. ratnom sudu osuđen na drastičnu kaznu od 12 godina, iako nije bilo baš nikakvih dokaza da je počinio ratni zločin nad jednim srpskim civilom, kao hrvatski vojnik u Vojno-redarstvenoj akciji Otkos.
Ako je istina, a nije, da svatko mora odgovarati za dokazani zločin, onda što je sa svima ovima što su se dogodili u Saborskom?
U Srbiji ne priznaju ni da su na njihovim područjima postojali koncentracijski logori u kojima su ubijali i mučili Hrvate, ali ni to da su oni, da oni, bili agresori na Republiku Hrvatsku, BiH, Sloveniju i Kosovo. Čak ne priznaju ni to da su sve ratove izgubili, da su iz Knina, pred početak Vojno-redarstvene operacije Oluja, pobjegli kao zečevi, kako je lijepo za njih svojedobno rekao i balkanski krvnik Slobodan Milošević, kojeg bi također neprestano trebalo spominjati, kao partizani Hitlera.
Što se dogodilo u Saborskom?
Što se to tako strašno dogodilo u Saborskom, selu smještenom nekih desetak kilometara sjeverozapadno od Plitvičkih jezera?
Kao prvo, treba reći da su u to doba na ovo malo mjesto svom snagom navalili pripadnici zločinačke tzv. Jugoslavenske narodne armije (JNA), zločinačke vojske, o kojoj se u školama uglavnom uči da su oslobodili – Jugoslaviju, i to pod vodstvom (ratnog i inog) zločinca Josipa Broza Tita. Pomagali su im domaći Srbi, sve do jučer njihove „komšije“.
Plan im je bio etnički očistiti tamošnje područje od Hrvata i inog nesrpskog stanovništva, sve u cilju postizanja etnički čiste tzv. Republike Srpske Krajine.
Ovo mjesto, odnosno njegovi branitelji, nisu mogli pružiti neki žestoki otpor, što su srpski i ini zločinci znali, ali su unatoč toga upotrijebili svu silu naoružanja, tako da od Saborskog nije ostao ni kamen.
Najžešći napad dogodio se 12. studenoga 1991. Zločincima je trebalo čak desetak vojnih zrakoplova, blizu pedesetak tenkova, desetak haubica i VBR-ova te oko tisuću vojnika ili bolje rečeno zločinaca, da probiju obrambene crte sela, koje u to vrijeme nije imalo ni toliko stanovnika. Kad su uspjeli probiti crte obrane, poput vampira, navalili su na sve što je ostalo. Išli su od kuće do kuće i ubijali nevine ljude, žene, djecu, starce. Vodili su se „parolom“ da samo mrtva usta ne govore, a to su i te kako naučili nakon II. svjetskog rata. Samo toga dana ubili su (masakrirali) sve koji nisu htjeli napustiti selo, svoje domove i obitelj.
E, kad nećete otići, govorili su četnici, bit će krvi do koljena. I što im je bilo na umu to su i učinili. Ubijali su i klali, a uzgred i pljačkali. Čak su i katoličku Crkvu digli u zrak, a groblje „preorali“. Banda stvarno nije imala milosti.
Oni koji su uspjeli preživjeti pakao, nekoliko su se dana provlačili kroz šume sve do Bihaća u Bosni i Hercegovini, odakle su se pretežno ranjeni i nikakvi uspjeli vratiti u Hrvatsku, kao izbjeglice.