Heroj obrane Borova naselja Zoran Šipoš preminuo je na današnji dan od zloćudnog tumora od kojeg je obolio kao posljedice premlaćivanja i mučenja u srpskim logorima.
Zorana Šipoša, heroja obrane Vukovara, zapovjednika položaja “Dom tehnike” u Borovu naselju i njegove žene Jasne prisjetio se vukovarski ratnik Damir Plavšić koji na svojoj Facebook stranici “Bitka za Vukovar – najkrvavija bitka u Domovinskom ratu“, svakodnevno podsjeća na povijest koju ne smijemo zaboraviti – Vukovar koji je žrtvovan da bi Hrvatska bila priznata.
“Zorana Šipoša i njegovu ženu Jasnu upoznao sam tijekom bitke za Vukovar u Borovu naselju na svakodnevnim sastancima nas zapovjednika koji smo zapovijedali linijama koje se dodiruju. Međutim, Zorana kao ratnika upoznao sam u jednoj akciji čišćenja i povratka naše izgubljene linije. Oduševio sam se kako je Zoran pod kišom granata i ispaljene puščane municije, iznimno sabrano i smireno, organizirano i korak po korak, vodio akciju čišćenja. Pored njega je u akciji bila njegova žena Jasna, a on je bio iznimno hladnokrvan i Hrabar o posebno se brinuo da ne nastradaju vojnici kojima je zapovijedao.
Sjećam se da smo pred kraj bitke za Vukovar svi bili premoreni svakodnevnim borbama, a kako je svakim danom bilo sve manje živih ratnika imali smo veliki problem oko držanja noćnih straža. Na sastanku zapovjednika požalio sam se Zoranu da nemam dovoljno ljudi za stražu, a on se samo nasmiješio i nakon sastanka me poveo u podrum obućare u krugu tvornice “Borovo”. Kada je Zoran ušao u obućaru i brzim korakom hodao kroz podrum, nastala je velika nervoza kod više od tisuću civila koji su tamo boravili i spavali. Muškarcima su nekako dojavili da mi dolazimo (hrvatska vojska) pa se dio njih razbježao i posakrivao, a one muškarce koji su bili bliže ulazu sakrivale su njihove žene i majke pokrivajući ih pokrivačima i vrećicama ispunjenim odjećom.
Zoran je došao do sredine podruma i skrenuo lijevo u uski hodnik u kojem su uz zid bili poslagani veliki metalni ormari u kojima su radnici Borova držali svoju radnu odjeću. Naglo se zaustavio i onda je svom snagom, desnom nogom udario u krajnji ormar, a iz nekoliko ormara poispadali su muškarci koji su se tamo sakrivali od mobilizacije. Ja sam ostao zapanjen kako su se tako veliki muškarci uspjeli toliko skupiti i sakriti u tako uske ormariće. Nekoliko muškaraca i mladića pronašao je sakrivene među civilima ispod pokrivača kraj svojih supruga. Postrojio je te ljude uza zid i kazao da mi je našao vojsku za držanje straže, nasmijao se i krenuo dalje na svoju liniju.
Preuzeo sam preplašene muškarce i mladiće, dodijelio im naoružanje i postavio ih na noćnu stražu. Naravno, sutra ujutro niti jednoga nisam našao na stražarskom mjestu jer su pobjegli još tijekom noći i vratili se svojim ženama. Razumijem da su se bojali pa ih niti nisam mislio koristiti u ratnim akcijama, ali bježanjem su ugrozili živote nas ratnika koji smo spavali. Najveća tragedija jeste upravo ta da vjerujem kako svi ti koji su bježali s položaja i nisu se htjeli boriti, danas imaju status HRVATSKOG BRANITELJA i mnoga ODLIKOVANJA.
Zoran Šipoš je bio Veliki čovjek, neustrašiv zapovjednik, ISTINSKI HEROJ isto kao i njegova žena Jasna. Neka im je laka Hrvatska zemlja i neka počivaju u miru u Božjem zagrljaju,” napisao je Damir Plavšić i u nastavku priče o dvoje hrabrih Vukovaraca prenio svjedočanstva njihovih suboraca.
Ljubavna priča iz ratnog Vukovara: Heroji Jasna i Zoran, zajedno u ljubavi, ratu i… Smrti.
Pokojni Zoran i Jasna su sve svoje zajedničke fotografije iz rata spalili kako ne bi dospjele u ruke četnicima, osim ove na našoj naslovnici. Upamtite dobro lica i imena vukovarskog Romea i Julije koji su, baš kako su se i zavjetovali, bili zajedno u dobru i zlu. Zoran i Jasna.
Blagdansko ozračje u ovo Božićno doba budi nježnost i u najgrubljima. Vukovar je nekoć bio grad krvi, smrti i stradanja, a danas ljepote, dobrih ljudi i dokaza teškog vremena koje u čovjeku budi strahopoštovanje. Jednako tako paradoksalno, to je grad najtežih priča o ljudskim sudbinama, ali i onih najljepših. Jedna od njih je ona o Zoranu i Jasni Šipuš, hrvatskim braniteljima, herojima, bračnom paru, prijateljima, ljubavnicima…
Priče o Zoranu i Jasni ne bi se postidio ni sam Shakespeare čiji su junaci umrli jedno zbog drugog. Junaci Vukovara su, osim što su voljeli jedno drugo, neizmjerno voljeli i svoj grad, a na neki način, za njega i umrli. Hvala stranici “Blago Zadro” koja ne propušta obljetnice akcija i godišnjice smrti poginulih heroja, te koja iz zaborava izvlači junake s imenom i prezimenom. Hvala im, također, na priči o vukovarskom bračnom paru koju većina Hrvata ne zna, a čija je ljubavna priča započela 1981. godine u Borovu. Šipoši se, naime, spominju tek u knjizi “Vukovar i istočno bojište”, a o njima je još u vrijeme trajanja rata snimljen kratki dokumentarni film “Zoran Šipoš i njegova Jasna”. Veći dio njihove priče ipak najbolje znaju njihovi suborci:
“Prekrasna priča o Jasni Šipoš i Zoranu, njenom mužu, koji su do zadnjega dana branili grad bit će zlatnim slovima upisano u hrvatsku povijest. Obitelj Šipoš… Ne znam kakve riječi bih upotrijebio za njih… Jasna je bila vojnik i zamjenik svojem mužu Zoranu koji je zapovijedao obranom Doma tehnike. Borila se bolje od nekih muškaraca, prava potpora, prava žena. Od njih su kretale akcije i odlazak na ispomoć kod Borova sela. Zoran je znao da će njegova žena s par branitelja to zaustaviti,” kazuje jedan.
“26. kolovoza bilo nas je 12-ak poslanih od Ivice Arbanasa, napad iz Borova sela, 6 sati prsa u prsa, odbili smo ih i napravili čistinu ispred nas. Poginuo nam je jedan vojnik iz Sotina, Dražica, ali između nas i njih, Doma tehnike i Borova sela, bilo je more poginulih napadača. Tu su prvi put polomili zube. Svaki put kad krene napad Zoran Šipoš bi govorio : “Prvo idu granatiranjem, pa pješaštvo”! I uvijek kad bi ih odbili, vraćaju se kod Doma tehnike i kao da su na izletu. Svjedoci kažu da je Jasna borac kojeg među muškarcima nije bilo, koturala se, otvarala vatru… – prisjećaju se suborci.
A onda je grad pao.
Jasna se uspjela preobući i spasiti, ali su Zorana odveli. Prvo logor Stajićevo, pa Niš, Srijemska Mitrovica… Branitelj Mladen Novak podsjetio je kako je nakon predaje završio u logoru Stajićevo, a potom i u samici u Srijemskoj Mitrovici, gdje su mu batinanjem slomili nos i šest rebara.
“U Mitrovici je samnom, također u samici, bio i moj zapovjednik Zoran Šipoš”, napomenuo je dodavši kako su on i njegova supruga bili istinski vukovarski junaci. Nakon logora, Zoran je odveden pred vojni sud u Beogradu gdje je osuđen na smrt.
“Tukli su ga kao životinju, najviše od svih nas,” posvjedočio je i admin stranice “Blago Zadro” koji je i sam bio u Stajićevu. Zoran Šipoš je, međutim, kasnije ipak razmijenjen. Na pitanje hrvatskih novinara Zoranu, kako je to sve uspio preživjeti u logoru odgovorio im je: “Zbog Hrvatske i Jasne”.
Nakon Vukovara, odlazili su na ratišta i čekali dan kad će se izdati akcija pod nazivom “Grom” da se oslobodi Vukovar nakon Oluje i uvijek ih je boljelo jer se to nije dogodilo.
“Išli bi skupa u oslobađanje, ali ne s mržnjom već za slobodu”, smatraju suborci Zorana i Jasne…
Jasna Šipoš preminula je na Božić 1998. godine a Zoran je preminuo od zloćudnog tumora kao posljedice rata, premlačivanja i mučenja u srpskim logorima, 01.11.2001 godine. Sada su u vječnom zagrljaju.”
IZVOR: Facebook stranica “Bitka za Vukovar – najkrvavija bitka u Domovinskom ratu“
