Prije 29 godina, 26. veljače 1992. godine, Srbi su izvršili prebacivanje petstotinjak zarobljenika iz najgoreg logora “Niš” u logor Sremska Mitrovica. Damir Plavšić, branitelj Vukovara i čovjek koji je prošao logore Niš i Sremsku Mitrovicu, pisac knjige “Ne plači moj dobri anđele”, prisjetio se na svom Facebook tog strašnog dana koji je zauvijek ostao urezan u sjećanje 500-tinjak vukovarskih branitelja koji su premlaćeni još u autobusima, a svaki Hrvat bi trebao znati za ovaj događaj čvrsto uvezan u stvaranje slobodne i samostalne hrvatske države i prenositi ga svojoj djeci i unucima – da se nikad ne zaboravi.
Poštovani Hrvati, molim vas 𝐎𝐏𝐑𝐎𝐒𝐓𝐈𝐓𝐄 𝐌𝐈.
Ne volim dosađivati ljudima pa vas zato molim da mi oprostite što vas podsjećam na ratnu 1992. godinu. Oprostite mi što se borim da naša djeca i mladi saznaju kako su momci u trapericama i tenisicama branili grad Vukovar. Oprostite mi što se borim protiv zaborava ratnih zarobljenika koji su u srpskim logorima bili svakodnevno divljački mučeni samo zato što su bili Hrabri Vukovarski Branitelji. Upravo na današnji dan prije 29 godina (26. veljače 1992. godine) Srbi su izvršili prebacivanje petstotinjak zarobljenika iz najgoreg logora “Niš” u logor Sremska Mitrovica. Prenosim vam samo malene dijelove iz moje knjige “𝐁𝐢𝐭𝐤𝐚 𝐳𝐚 𝐕𝐮𝐤𝐨𝐯𝐚𝐫, 𝐧𝐞 𝐩𝐥𝐚č𝐢 𝐦𝐨𝐣 𝐝𝐨𝐛𝐫𝐢 𝐀𝐧đ𝐞𝐥𝐞”, napisaoje Damir Plavšić i prenio upravo dio iz svoje knjige u kojem opisuje vožnju autobusom iz Niša u Sremsku Mitrovicu.
“Ulaze vojni policajci i bez batina pokazuju vrata. Izlazimo u hodnik na posljednju prozivku. Za čudo, više ne moramo stajati pognutih glava, a ruke ne moraju biti na leđima.
Zapovjednik niškog logora redom proziva ljude, a onda se, mirno i disciplinirano, opušteno svrstavamo u kolonu po dvoje i krećemo. Na izlazu iz zgrade dobivamo po pola kilograma kruha i kutijicu sa suhim vojničkim obrokom. Trčimo prema autobusima i tu nas dočekuje šok:
Nepoznati vojni policajci odmah zapovijedaju USTAŠE, GLAVU DOLE, RUKE NA LEĐA!
Suborci koji su prije odlazili na razmjenu nisu u autobusima morali saginjati glavu. Ulazi ogroman vojni policajac i udarajući palicom po dlanu, prijeti: AKO SE NE’KO USUDI DA DIGNE GLAVU, NA LICU MESTA ĆU MU SLOMIT’ VRAT!
Gotovo je… Sada mi je jasno da ne idemo na razmjenu. U krilu držim kruh i kutiju suhog obroka, gladan sam, a ne smijem ni pipnuti hranu, pa skrećem pogled na prljavi pod autobusa. Drhtim zbog studeni, gladi i neizvjesnosti. Pod okriljem mraka u autobus ulazi nekoliko policajaca, u rukama drže palice i vrećice s olovnim kuglicama. Redom, divljački udaraju iznemogle i malaksale ljude.
Dolaze do mene i moga suborca s kojim sjedim te prvo mahnito udaraju njega, a onda prelaze na mene. Policajac uzima vrećicu ispunjenu olovnim kuglicama i svom snagom me počinje udarati po leđima. Svaki put kada me udari iz stare, poderane, natrule jakne diže se prašina. Svaki put kada zamahne, spustim glavu i ruke malo niže, tada se ispupči kralježnica koja većinu udaraca prima na sebe. Od jačine udaraca čuje se krckanje kostiju i zglobova, a on i dalje udara divlje i nemilosrdno.
Napokon odlaze do susjednog para zarobljenika, autobusom odjekuju tupi udarci i pucketanje kostiju, jauci, krici i psovke srpskih policajaca…Nakon pola sata završava ovaj svečani ispraćaj iz niškog logora…”
“Nakon šestog sata, kada smo izgubili sve nade o razmjeni, ulazimo u grad Sremska Mitrovica. Prolazimo pored dugih zatvorskih zidina vrhova okićenih kolutima bodljikave žice. Promatračnice sa stražarima i mnoštvo reflektora.
Autobusi prolaze kroz troja vrata i zaustavljaju se u ogromnom zatvorskom kompleksu. Vozači gase motore i s policajcima izlaze van. Napokon oprezno dižemo glave, masiramo vratne mišiće, a ruke stavljamo na koljena i razgibavamo leđa. Odjednom u autobus upada grupa policajaca zajedno s vozačima autobusa. U rukama nose drvene i gumene palice. Odmah počinju bjesomučno mlatiti sve redom.
Jedan dolazi do mene i mog suborca. Čizmama udara prvo njega, jer sjedi uz prolaz. Onda je zamahnuo nogom i mene udario đonom. Kako me udario po rebrima, tako sam jauknuo, tiho i dugo… Nisam jauknuo svojom voljom, već je to učinio zrak koji mi je naglo izašao iz pluća. Nastavlja me palicom udarati po vratu i leđima.
Potpuno sam smiren i opušten jer sam se na ovo pripremao cijelim putem. Svaki je premještaj značio nove batine. Udara i psuje: JEBEM TI MATER USTAŠKU, JEBEM TI MATER USTAŠKU, ŠTA SE IZVIJAŠ? KADA SI KLAO SRPSKU DECU NIJE TE BOLELO?! EVO TI! EVO TI…!
Najgori su vozači koji nas nemilice udaraju. Još za vrijeme vožnje su se, s policajcima, napili nekakve domaće rakije. Cijelim putem su pažljivo slušali vijesti na radiju na kojem se govorilo o „ustašama“. Više nas ne zovu Hrvatima!
Kada na radiju nisu bile vijesti, slušali smo narodnjake i po koju četničku pjesmu. Jedan je stariji čovjek od batina počeo plakati. To je još više razbjesnilo vozače koji ga nastavljaju udarati još jače. JEBEMO VAM MATER USTAŠKU, KOLJAČKU! proklinju nam USTAŠKO SEME…
Jedan čovjek, po nacionalnosti Srbin, nije dobio batine, ali je odjednom počeo plakati i vikati: “Nemojte me tući, ja sam Srbin,ja nisam ustaša, ja nisam bio u ustašama, ja sam civil!“
Odmah dotrčavaju dva vozača, udaraju ga i psuju: PIČKA TI MATERINA IZDAJNIČKA! UBIJ’O SI BRAĆU SRBE, GNJIDO, IZDAJICO SRPSKOG NARODA …!…”
