Marijan Gubina, autor knjige “260 dana”, proživio je stravičnu priču tijekom Domovinskog rata. Kao desetogodišnji dječak, proveo je 260 dana u zarobljeništvu u selu Dalj, u blizini Vukovara. Služio je kao rob srpskim obiteljima, po zapovjedi micao leševe s ulica, svjedočio silovanjima, trpio svakodnevne torture zajedno s drugim zatočenicima. Njegova knjiga opisuje te strašne trenutke i nezamislive grozote koje je preživio. Unatoč tim mukama, Gubina je smogao snage da svoju priču pretvori u nešto suprotno mržnji i crnilu – u manifest ljudskosti.
Njegova poruka je o ljubavi, oprostu i dijeljenju, a njegova hrabrost i vjera inspiriraju mnoge.
Gubinin roman koji je izdan 2011. godine vodi se kao jedan od najčitanijih romana u Hrvatskoj, a često je korišten za Lidrano i kao izborna lektira. Tiskan je u 46 tisuća primjeraka, preveden je na 15 jezika i tiskan na 9 stranih jezika.
Nakon što je roman uprizoren na pozornici HNK doživio preko 50- izvedbi, sada se po njemu snima film. Na brojnim lokacijama diljem Slavonije upravo je u tijeku snimaje igranog filma visoke međunarodne produkcije “260 days” u režiji Jakova Sedlara, a scenarij potpisuje Barry Morrow koji je između ostalog nagrađen Oskarom za scenarij filma Kišni čovjek. U filmu glume brojni hollywoodski glumci, a na snimanje je stigao i legendarni Armand Assante.
Povod je to našeg razgovora s autorom knjige i mirotvorcem Marijanom Gubinom koji nam je iskreno otkrio kakve osjećaje izazivaju u njemu filmski kadrovi, kako se nosi s ponovnim proživljavanjem užasa i pakla koji je prošao kao dijete u srpskom logoru.
“Pomiješani su tu osjećaji. S jedne strane, velika radost što sam uspio zaključiti takoreći trilogiju nakon romana i kazališne predstave. Sada, u konačnici, imamo i film visoke međunarodne produkcije, a to bez kompromisa. Mogao sam snimiti film ranije na hrvatskom jeziku s hrvatskim glumcima, ali cijeli projekt je od početka zamišljen tako da kalvarija hrvatskog naroda bude ispričana svijetu. Ne možemo je pričati na hrvatskom jeziku, moramo je ispričati na svjetskom jeziku da bi svijet to čuo i doživio. Drago mi je što sam svoje napravio, a sada želim da ljudi to dožive. Za to je zadužen redatelj Jakov Sedlar, koji radi po izvrsnom scenariju Morrowa. Izuzetno sam sretan što smo došli do finala, a to još u Hrvatskoj. Ljudi često žive u uvjerenju da je nemoguće nešto napraviti, da je nemoguće bez ozbiljnih veza ili ako nisu dio neke organizacije. No, ja sam uspio dokazati da je moguće. Želim poslati poruku da ne postoji lagani način – uvijek je teško, ali se može postići. Radost je time još veća.”
Kako se nosite s ponovnim vraćanjem flashbacka i noćnim morama?
Taj drugi suprotni osjećaj je strah od tih trenutaka. Spominjao sam to davno i nazvao sam to “miris smrti”. To je neki odvratan miris, smrad, koji se teško može definirati. Urezao mi se u sjećanje, uvukao se u moja osjetila – neki miris paljenog ljudskog mesa. Ponekad se pojavi u nekim objektima, liftu, ili čak u apartmanu na moru. Taj intenzivni miris je na rubu šizofrenije, i tada bježim van iz lifta. O noćnim morama da ni ne govorim – moja supruga i madraci su najbolji svjedoci. To je cijena koju sam bio svjestan da će izazvati projekt koji pokrećem, ali nisam znao koliko ozbiljno i koliko dugo će trajati. Osjećao sam to to i tijekom predavanja, koja se ponavljaju i ponavljaju, predstava također i svaki put proživljavam isto. I sad opet film kao da nema kraja. Ipak imam i sreće što je produkcija filma toliko dobro organizirana i složena, da film o meni ne ovisi i film mene ne treba. Ja sam svoje odradio, imat ću puno posla u post produkciji i kasnije kad budu premijere i festiivali, ali vjerujem da će to biti veća radost, ali film neću morati gledati sto puta kao što je to bilo s predstavom. Jer spletom okolnosti sam bio dio glumačkog ansambla koji je izvodio predstavu i morao sam biti prisitan. Iscrpljujuće je i dosta teško zbog tih noćnih mora i flash backova, ali inače sam počašćen cijelom autorskom ekipom. Odem na setove, više zbog ljudi koji rade, ne volim gledati te scene snimanja, ni slušati, najradije ne bih išao jer uvijek imam problem i prije i poslije, po nekoliko dana, ali ipak idem zbog cijele energije.
Kako ste se nosili s izazovima nakon izlaska iz logora i kako ste pronašli snagu za daljnji život?
“Izlaskom iz logora nije bilo nikakvih motiva čak ni za daljnji život a kamoli za stvaranje. Na žalost, iz logora sam u Osijek došao 16.travnja 1992. a Osijek je tada još bio pod granatama i zajedno sam s Osječanima proživljavao granatiranja, ranjavanje oca i doživio niz kalvarija, a kad je sve “prošlo” s 14 godina sam završio kao beskućnik. Stvarno nisam imao neke želje ni za životom. No, odlučio sam se boriti. Osjećao sam da želim živjeti i izgraditi normalan život. Iako nisam imao institucionalnu pomoć, dobri ljudi su mi pružili podršku. Danas sam okružen tim dobrim ljudima i zahvaljujući njima nisam izgubio volju za životom. Mene je odbacila vlastita majka, napravila od mene beskućnika ali roditelji druge djece, mojih prijatelja su bili ti koji su me prigrlili, hranili me, pomagali, dizali kredite. Njihova ljubaznost i ljubav me održala. Vjerujem da se dobro dobrim vraća. Dobri ljudi su mi pomogli, i sada nastojim živjeti tako da i ja budem dobar prema drugima”.
Zašto ste se odlučili pokrenuti projekt “260 dana” i ispričati intimno svjedočanstvo o danima provedenim u srpskom zatočeništvu?
“Odlučio sam pokrenuti projekt “260 dana” iz revolta. Bio sam tužan, izrevoltiran i ljut na osobe koje su se predstavljale kao branitelji, a pričale su, uglavnom po birtijama, površno o ratu. Smatrao sam da tema Domovinskog obrambenog rata zaslužuje ozbiljniji pristup. To me je ljutilo jer svi dionici rata nebitno jesu li to bile žene u pekarnici, dečki iz HEP-a, sami vojnici ili ljudi iz svijeta medija, svi oni nisu zaslužili takav primitivan pristup temi Domovinskog obrambenog rata. Osim toga, putujući svijetom, primijetio sam da je naša hrvatska diplomacija slabija od srpske, što je u jednu ruku i razumljivo s obzirom na našu “mladu” državu i to me potaknulo da progovorim. Cijelo vrijeme svijetu se servirala, sa srpske strane neka teza o građanskom ratu, obrani od Hrvata i njihovih napada. Stoga, iako sam godinama potiskivao te događaje, odlučio sam ih iznijeti i proživjeti ponovno, progovoriti o strahotama, mučenjima užasima koje su činili. Pazite paradoks, godinama sam radio na tome da sve to strpam u neke duboke ladice i onda na kraju donesem odluku da ću to sve vadit iz ladica i proživljavat sve opet isto. Nisam znao u kojoj mjeri, ali kad sam krenuo pisat, vratio se u to vrijeme, ponovno počeo proživljavat te stvari, puno sam puta odustajao od toga. Bio je to izazovan proces, ali na kraju sam uspio. Kad sam napisao roman, krenuo sam u realizaciju projekta, jer sam planirao da će roman biti na maksimalnom mogućem broju stranih jezika, kazališna predstava koja će gostovati po svijetu i u konačnici film visoke međunarodne producije. To je bio moj plan. Ono što nisam planirao je da će Hrvatski radio napravi radio dramu, da će se pokrenuti projekt Mirotvorac sa 1500 predavanja, u tih 13 godina sudjelovao je ogroman broj učenika i studenata. To sam sve proveo i isfinancirao sam. To je opet nedostatak naše diplomacije. Možemo to staviti u kontekst 2024. godine. Nije li sramotno da Hrvatska do danas nije napravila ni jedan hrvatski film za svijet, napravili su Amerikanci, ali mi ne. Znači mi sada radimo nešto što nitko nije. Na žalost, mi imamo puno materijala za filmove o Domovinskom obrambenom ratu, na žalost previše je žrtava bilo i možemo kalvariju hrvatskog naroda ispričati na milijun načina, ali naše priče staju na granicama. Pomakli smo ih u schengenskom kontekstu, ali smo ostali u svojim ulicama, nemamo ozbiljan i dobar support.
Kako je jedan od najčitanijih romana ostao izvan lektire?
“U hrvatskom obrazovnom sustavu postoji značajan propust. Roman “260 dana”, koji je osvojio brojne nagrade i inspirirao višenagrađivanu predstavu, koju je postavio osječki HNK, nije uključen u lektiru. Iako je prikupio tisuće preporuka, nadležno ministarstvo nije odgovorilo na ovu nedoumicu. Nedostatak podrške i nedostatak mjesta u lektiri ostavljaju otvorenim pitanje o prioritetima u obrazovanju. Nisam time opterećen jer znam da su to ljudi prepoznali, čitaju masovno, djeca čitaju, predstava kad je bila na repertoaru, tukli su se za stolicu, a nisu bili izbori. Sada predstava ne igra, najgledanija a najjeftinija u proizvodnji. Igrala je dok sam “na mišiće gurao”, zašto to mora biti tako? Mene je Bog počastio da nemam tu lošu energiju, da ne mrzim, ali to je tužno i to samo govori čija je ovo država i u kojoj državi mi živimo. I nema isprike i opravdanja, mi smo u 2024. godini. Te priče smo ispričali davno i nema mjesta za nove priče. Sad ima prostora samo za djela ili nedjela. Na žalost djela ne gledamo puno, a nedjela imamo svuda oko nas. Ipak, na moju radost, interes ne jenjava i javljaju mi se iz okolnih i drugih zemalja jer žele uprizorit predstavu, a javio mi se i jedan od najvećih nakladnika iz Australije koji želi tiskati knjigu. Smatram da sam osobno svoje napravio i dao svoj maksimalan doprinos, a nastavljam u istom smijeru.
Prozvali su vas mirotvorcem i humanitarcem. Kako živite kulturu mira u svakodnevnom životu?
Već više od desetljeća aktivno sam uključen u razvoj kulture mira, pa su me prozvali mirotvorcem. Teško je precizno izbrojati sve aktivnosti, ali rezultati su vidljivi. Velik broj korisnika svjedoči o tome. Bitno je naglasiti da rezultati ne dolaze odmah. Ponekad treba sto ili dvjesto godina da vidimo plodove svog rada. Bez lažne skromnosti, mirotvorstvo je čudo koje razara negativno i gradi dobro. To je vidljivo u stvarnom vremenu, a deseci tisuća slušatelja na predavanjima svjedoče tome. Trudim se biti normalan i realan. Cijeli život radim na odvajanju emocija od razuma. Emocije su naš dar, ali i naš najveći neprijatelj. Ljudi često zbog nepravde osjećaju ljutnju i tugu, ali to ne znači da mrze. Hrvati su narod koji ne potiče nasilje i ratove i to smo dokazali kroz povijest. No, moramo biti realni – način života se mijenja, postajemo sve sebičniji i nasilniji, što postaje obilježje ovog modernog doba. To su isto globalne činjenice.
Kako biste opisali vezu između pravde, pravosuđa, nacionalne sigurnosti i stila života?
To su različite teme koje ljudi često pomiješaju. Ove aspekte treba razmatrati neovisno. Pravda, pravosuđe i sigurnost su važni, ali stil života također igra ključnu ulogu u oblikovanju društva. Pravda je temeljni koncept koji se često povezuje s moralom i zakonima. Za mene, pravda znači ravnotežu, poštivanje prava i jednakost pred zakonom. Smatram da činimo pogrešku primjerice kad dopuštamo da maloljetnici izbjegnu odgovornost za ozbiljne zločine. Ne može biti normalno da netko siluje ili muči drugoga, a ne snosi posljedice zbog svoje dobi. Također, ne možemo se pozivati na zakone iz prošlosti, poput onih iz Jugoslavije. Naša država ima paradokse, a nepravda i loše funkcioniranje sustava su očiti, pa razumijem ljude koji su se iselili. Nisu se oni iselili zbog toga što bi umrli od gladi, već zbog ovih stvari, zbog nepravde, zbog lošeg funkcioniranja sustava i mreže ljudi u Hrvatskoj koji definitivno ne vole ovu državu i na svaki mogući način ju žele napraviti lošom. Nisu to iluzije, nisu to urote i zavjere, to su činjenice. Nažalost, nismo procesuirali sve ratne zločince. Neki su čak nagrađeni mirovinama iako žive u Srbiji a ovdje dolaze glasovati. To je nepravda prema žrtvama. Moramo se suočiti s tim problemima umjesto da okrećemo glavu. Nikada nije kasno ispraviti nepravdu. U Hrvatskoj se suočavamo s teškim posljedicama rata, a mnogi od nas osjećaju teret tih događaja. Naši novci financiraju sustav koji podržava i one koji su nanijeli zlo drugima. Ratnici, logoraši, invalidi – svi moraju raditi i plaćati doprinose, dok se nepravda i dalje širi. Mirna integracija bila je nužna, ali po koju cijenu? Jesmo li se previše kompromitirali? Je li naš narod postao pasivan? Pitanja su brojna, a odgovori nisu uvijek zadovoljavajući.
Kada mi kažu kako se ne može ništa poduzeti jer su zakoni takvi, meni je to kao da mi netko lupi šamar jer mi nekako ispadamo kao ovce, prihvaćamo sve što nam serviraju. To je jedna tragedija žali bože kapi znoja a kamoli života koje smo izgubili. I ove posljedice rata koje danas konzumiramo svi mi i to je ta jedna velika nepravda i to je neupitno jedan ozbiljan propust našeg pravnog sustava, nacionalne sigurnosti. Postavlja se pitanje kako je moguće da šaljemo poruku da netko može silovat, ubit a za to ne biti kažnjen. To je za mene potpuno neprihvatljivo. Velika većina tih bića, ne ljudi jer takva zvjerstva ne mogu činiti ljudi, trebala bi biti smještena u psihijatrijske ustanove. Ne možete činiti takva zlodjela i ostati slobodan. Zatvor nije dovoljan za njih, većina njih treba ozbiljnu psihijatrijsku pomoć. Tu je niz propusta i mislim da je to pitanje neke “političke trgovine”. Na žalost, mi smo opet stvar statistike, brojeva, mi smo kolateralna žrtva jedne globalne politike, to je moje osobno mišljenje- kaže na kraju razgovora Gubina.
