Četvorica hrvatskih branitelja i ratnih časnika, ljudi koji su od samih početaka sudjelovali u organiziranju obrane Kaštela i stvaranju 141. brigade Hrvatske vojske, za Cronika.hr vraćaju se u 1991. godinu. Govore o danima kada se stvarala vojska gotovo iz ničega, kada je nedostajalo oružja, opreme i iskustva, ali ne i ljudi spremnih stati u obranu svojih obitelji, svoga grada i Hrvatske. Jakov Miletić, Zvonko Škeljo, Mirko Sušac i Marko Ćurković svjedoče kako su dragovoljci postajali vojnici, kako su nastajale prve postrojbe i zašto se obrana Kaštela nije planirala u Kaštelima, nego daleko ispred njih.
Godina je 1991. Hrvatska se nalazi pred ratom za koji se još ne zna koliko će trajati ni koliko će života odnijeti. Na području Splita, Kaštela i Kaštelanske zagore organiziraju se dragovoljci, ustrojavaju prve postrojbe, čuvaju strateški važni objekti, blokiraju vojarne i užurbano provodi obuka ljudi koji će ubrzo morati na bojište.
Iz tih prvih dragovoljačkih sastava 12. studenoga 1991. ustrojena je 141. brigada Hrvatske vojske. Nastala je od Prvog splitskog dragovoljačkog bataljuna, dragovoljaca s područja Kaštela te drugih organiziranih postrojbi i skupina. Splitski dragovoljci postali su njezina 1. bojna, dok su kaštelanski dragovoljci ustrojeni u 2. bojnu, poznatu kao Kaštelanska bojna.
Ratni put 141. brigade ubrzo će je odvesti daleko od mjesta u kojima je nastajala. Dio postrojbe krenuo je na Južno bojište, a sredinom prosinca 1991. 1. i 2. bojna upućene su na drniško bojište. Slijedili su Moseć i Svilaja, Miljevci, Peruča, zadarsko zaleđe, ponovno Južno bojište, a poslije i završne operacije Domovinskog rata.
No prije svih tih bojišta postojali su dani o kojima se danas govori mnogo manje – vrijeme u kojem još nije bilo razvijene vojne strukture kakva će doći poslije. Vrijeme prvih dragovoljaca, lovačkih pušaka, nekoliko dobivenih automatskih pušaka, improviziranih veza, obuke u Kavi i ljudi koji su danju živjeli svojim dotadašnjim životima, a istodobno se pripremali za rat.
Upravo o tim danima razgovarali smo s četvoricom hrvatskih dragovoljaca koji ih nisu upoznali iz knjiga i arhivskih zapisa, nego su ih živjeli.
Brigadir Jakov Miletić, jedan od utemeljitelja 141. brigade Hrvatske vojske, sudjelovao je 1991. u njezinu stvaranju, nakon što je prethodno sudjelovao i u formiranju 4. gardijske brigade.
Bojnik Zvonko Škeljo bio je pripadnik inženjerije, a poslije i načelnik inženjerije 141. brigade Hrvatske vojske.
Umirovljeni bojnik Mirko Sušac bio je prvi zapovjednik prvog samostalnog voda veze, a poslije načelnik veze 141. brigade.
Marko Ćurković, koji je u mirovinu otišao u činu kapetana fregate, bio je jedan od osnivača prve samostalne satnije Putalj, jedne od prvih kaštelanskih dragovoljačkih postrojbi.
Četiri čovjeka, četiri ratna iskustva i ista 1991. godina.
Njihova sjećanja otkrivaju kako je obrana Kaštela nastajala prije nego što je 141. brigada službeno dobila svoje ime, zašto je Malačka bila jedna od važnih točaka okupljanja i organizacije, kako su se povezivali prvi vodovi i satnije te kako su ljudi koji su do jučer bili civili morali u vrlo kratkom vremenu naučiti ono o čemu će već nekoliko mjeseci poslije ovisiti njihovi životi i životi ljudi kojima su zapovijedali.
A upravo na tome brigadir Jakov Miletić inzistira već na početku našeg razgovora – zapovijedanje nije samo izdavanje zapovijedi. Zapovjednik koji šalje čovjeka u borbu mora biti svjestan da je odgovoran za njegov život.
Razgovor zato počinjemo od samoga početka – od pitanja kako je uopće nastala 141. brigada?
JAKOV MILETIĆ: 141. brigada Hrvatske vojske jedna je od značajnijih brigada na području Dalmacije, ali i šire. Stvorena je od dragovoljaca odmah na početku rata. Taj dragovoljački dio posebna je priča i trebalo bi puno vremena da ga u cijelosti objasnimo, ali možemo ga ovako sažeti – bili su to ljudi koji su se dragovoljno javili i bili spremni boriti se. Kako se boriti, zašto se boriti i tko će preživjeti taj rat – to su uvijek bila pitanja. A bilo je, među ostalim, i pitanje ratne sreće.
U početku su ih aktivirali takozvani krizni stožeri. Oni su djelovali na razini općina, gradova, sela i mjesnih zajednica, davali smjernice i određivali zadaće. Pun0 toga preuzeli su na sebe, a pitanje je koliko su za sve to bili osposobljeni, osobito kada je riječ o zapovijedanju. Zapovijedati nije mala stvar. Ne možete vojniku reći: „Hajde ti sada malo pogini, pa nemoj više“ Pustimo mi to. Svaki vojnik cijeni svoj život, a svaki onaj koji zapovijeda mora cijeniti i svoj i tuđi život.
NOVINARKA: Znači, zapravo ste svakom vojniku govorili: „Ostani živ“?
JAKOV MILETIĆ: Tako je. Upravo tako. To i jeste smisao ratovanja.Ratuje se polako; nema brzih ratova. Sve te priče o brzim ratovima na kraju su propale.
NOVINARKA: Što se zapravo događalo na području Kaštela i Kaštelanskog zaljeva?
JAKOV MILETIĆ: Do 15. rujna još je bilo puno otvorenih pitanja. Nije se znalo hoće li bivša vojska, Jugoslavenska narodna armija, napasti ili neće. Nije se znalo hoće li se sve pokušati riješiti političkim putem ili će doći do kombinacije političkog i vojnog djelovanja. Poslije je situacija postala puno jasnija.
NOVINARKA: A vama osobno – je li vam tada palo na pamet da ćemo doći do rata kakav je na kraju bio? Toliko krvavog i strašnog, s toliko žrtava?
JAKOV MILETIĆ: Među ostalim, imao sam priliku o tome čuti i iz usta predsjednika Republike, pokojnog Franje Tuđmana, kada sam bio kod njega zbog formiranja 4. brigade, a poslije i 141. brigade. Moram napomenuti da sam jedini časnik u Hrvatskoj vojsci koji je sudjelovao u formiranju dviju brigada – 4. i 141. brigade. Četvrtu smo formirali pokojni Ivo Jelić, Mirko Šundov i ja. Nas trojica smo je formirali.
141. brigada nastala je poslije, iz velike potrebe. Kada je već postalo jasno da će se na ovom prostoru voditi rat, i to kombinirani rat, trebalo je ozbiljno razmisliti o tome koji će se oblik oružane borbe primjenjivati. Može biti frontalni, može biti onaj koji smo zvali partizanskim, a može biti i kombinirani. Kod nas je upravo taj kombinirani oblik bio najprikladniji. Grad se mora braniti daleko ispred samoga grada, s pravca s kojega očekujete neprijatelja. To je pravilo poznato od pamtivijeka i sva teorija ratovanja to potvrđuje.
Formiranjem 4. gardijske brigade, koja je kao brigada prva formirana, dobili smo A brigadu, odnosno djelatni sastav. Svi ljudi morali su proći zdravstvene i sigurnosne provjere, potpisati ugovore, bile su određene dobne granice i sve ostalo. To je bila profesionalna brigada. 141. brigada nastala je poslije. Četvrta je osnovana 28. travnja, a 141. znatno kasnije. Četvrta nije nastajala samo od dragovoljaca nego i biranjem kadrova, za razliku od 141. brigade, koja se u početku temeljila na dragovoljstvu.
NOVINARKA: Gospodin Mirko mi je rekao da je 141. brigada nastala upravo ovdje gdje se sada nalazimo, u domu na Malačkoj. Tada ovo još nije bio dom?
JAKOV MILETIĆ: Nije. Zgrada je tada bila devastirana. Obraniti Kaštela nije bilo jednostavno. S jedne strane imate planinu Kozjak, s druge more, a prostor je izdužen poput slijepog crijeva. Nije ga bilo lako braniti. Trebalo je mnogo mudrosti. Niste smjeli angažirati previše ljudi jer biste ih brzo izmorili.
NOVINARKA: A možemo li prvo reći tko je bio prisutan pri samom osnivanju? Bili ste vi – i tko još?
JAKOV MILETIĆ: Bio je pokojni Jole Vidošević i bio je Mirko Šundov. Mi smo bili utemeljitelji, ali bilo je puno ljudi. Bili su tu i ljudi koji su danas pored mene. Sve je išlo postupno. Da biste formirali brigadu, to niste mogli učiniti bez predsjednika Tuđmana. Nije bilo šanse. A drugo je pitanje bilo tko će tu brigadu financirati? Nije sve mogla financirati država, pogotovo ne u ono vrijeme.
NOVINARKA: Evo, pitat ćemo gospodina Mirka kako je to izgledalo?
MIRKO SUŠAC: Brigada ne nastaje u jednom danu. U Kaštelima je postojala civilna zaštita. U njoj se javilo puno dragovoljaca i brigada je zapravo bila dragovoljačka. Iz civilne zaštite razvijala se teritorijalna obrana. Išlo se korak naprijed prema formiranju vodova i satnija potrebnih za obranu. Jedna od prvih bila je pješačka satnija Putalj. Nakon nje nastala je satnija Jugovinil, zatim satnija u Lukšiću, satnija u Donjim Kaštelima… Tako je na ovom području djelovalo možda sedam ili osam vodova i satnija. I Zračna luka imala je svoju satniju za obranu.
Međutim, pojavila se potreba da se sve te satnije, grupe i vodovi objedine u jedan sustav veze. Osobno sam, na jednom brifingu zapovjednika svih tih satnija i vodova održanom u Kaštel Starom, dobio zadaću da ih povežemo radiovezom ili žičanom vezom. Svaka satnija dala je po dvojicu ljudi koji su bili vezisti ili su tehnički znali odraditi taj dio posla. Kada smo se povezali, već smo počeli sličiti na postrojbu. Još nismo imali ime, ali smo djelovali. Čuvali smo područje od Kozjaka i njegovih padina, Zračne luke, Sratoka i Kladnjica. Zato kažem da je ovdje sve stvoreno. Preko puta bio je talijanski bunker koji danas koriste naši planinari. Tu je stvoren prvi vod veze na ovom području i na području južne Hrvatske. Odatle smo povezivali dio Zagore, gdje smo imali isturene punktove, s Kaštelima – od Zračne luke do Sućurca.
U istom bunkeru stvorena je i prva satnija koja je u svojem sastavu imala vod, odnosno grupu inženjeraca. Kada je sazrelo vrijeme i pojavila se potreba da se sve te grupe ujedine, ukazom predsjednika formirana je 141. brigada. Bio sam na tom brifingu. Proces osnivanja trajao je dugo, od svibnja do studenoga, kada je 141. brigada i službeno osnovana.
NOVINARKA: Kako je izgledao taj dan? Jeste li bili zabrinuti ili ponosni? Kretali ste u osnivanje brigade i obranu svoje domovine. Jeste li očekivali da će stvari tako krenuti?
MARKO ĆURKOVIĆ: Očekivali smo. Evo, primjerice, ja sam početkom 1990. godine, praktički zadnjim novcem – žena me skoro izbacila iz kuće – kupio pištolj. Dao sam za njega tisuću i pol maraka. Reći ću nešto o jednoj od prvih naoružanih satnija u Republici Hrvatskoj. Satnija Putalj formirana je 1. lipnja 1991. Bilo nas je četrdesetak. Tu bih, među ostalima, posebno spomenuo dvojicu ljudi: pokojnog Antu Dadića i profesora Marijana Sunaru.
Organizirali smo postrojbu, a prvo naoružanje dobili smo od 4. brigade – pet ili šest pušaka s municijom. Odmah smo počeli s obukom – rastavljanje oružja i gađanje u Kavi u Kaštel Sućurcu, gdje smo imali idealnu poziciju. Naši su momci ondje prošli pravu vojničku obuku. Nakon toga dobili smo još 35 „zbrojevki“ i bili smo potpuno naoružani. Kako smo dobivali oružje, tako smo se i širili.
Jedna od naših zadaća bila je blokada vojarni. U početku smo bili smješteni u planinarskom domu Putalj u Kaštel Sućurcu, pa je naša satnija po tom povijesnom lokalitetu i dobila ime Putalj. Zadaće su nam bile blokiranje vojarni na Kozjaku, Bržinama i u Divuljama. Među prvim zadaćama, već u kolovozu, bili smo u Pakovu Selu. Sudjelovali smo u osvajanju vojarni Žrnovnica i Brižine, gdje smo imali i oružani sukob s ratnom mornaricom. Tukli su po nama topovnjačama i desantnim jurišnim čamcima.
NOVINARKA: Kako je to izgledalo? Bio vam je to prvi pravi okršaj. Je li vas bilo strah?
MARKO ĆURKOVIĆ: Jest. Čovjek se boji. Ali odmah smo shvatili da se moramo braniti i da se moramo boriti.
NOVINARKA: A koliko čovjek u takvoj situaciji uopće ima vremena bojati se jer mora djelovati?
MARKO ĆURKOVIĆ: To je tako u početku. Kada počne pucati, onda je gotovo. Adrenalin skoči. Bili smo tada samostalna satnija podređena zapovjedništvu trogirske bojne 140. brigade, čiji je zapovjednik bio general Klanac. Formalno smo bili pod njegovim zapovjedništvom. Prije formiranja 141. brigade preuzeli smo položaje iznad Baljaka na Svilaji. Moja je satnija imala vatreno krštenje u Brižinama, a zatim smo gore formirali položaje. Nakon toga naša satnija postaje 2. satnija u sklopu Kaštelanske bojne, koja ulazi u sastav 141. brigade.
NOVINARKA: Kada već spominjete Svilaju, je li istina da je na području Baljaka bilo posebno teško?
MARKO ĆURKOVIĆ: Oni su bili četnici, cijeli taj kraj. Kada smo preuzimali položaje, nije bilo nikakvog puta. Cijelu logistiku i svu hranu nosili smo na magarcima. Došli smo gore u štale kojima je nedostajala polovica krova. Nismo imali pravi smještaj. Držali smo položaj i nismo razmišljali o tome hoćemo li pokisnuti. Veza je već bila uspostavljena. Gore smo imali vezu. Ispričat ću vam jednu malu digresiju. Dok smo bili na terenu, načelnik Općine Kijevo i još dvojica ljudi došli su s magarcem s druge strane. Mi smo pomislili da prema nama idu četnici. Sreća da nismo zapucali.
NOVINARKA: Koliko ste im se najviše približili?
MARKO ĆURKOVIĆ: Do Baljaka. Zračne linije možda 300 do 500 metara. Njihovi su položaji bili na toj udaljenosti. U Baljcima su imali tenkove, oklopna vozila… Bili su potpuno naoružani.
NOVINARKA: Znači li to da su oni bili spremni za rat?
ZVONKO ŠKELJO: Vratimo se mi na početak. Trebalo je oružja, a mi ga nismo imali. Imalo ga je, međutim, lovačko društvo. Lovačko oružje nije baš za ratovanje, ali bolje išta nego ništa. Predsjedništvo lovačkog društva, u dogovoru sa Stožerom, pozvalo je ljude da se dragovoljno jave. Odaziv je bio 99 posto. 16. lipnja sastali smo se u motelu u Segetu. Tamo smo evidentirani i određene su ekipe koje će organizirati skloništa jer je već postojala opasnost od zračnih napada. Bila su skloništa. I kada ljudi odu u skloništa, kuće ostanu prazne, pa je trebalo čuvati i mjesto i skloništa. Lovci su to odradili, a zatim su se povukli ovamo na Malačku kako bismo bili zaštićeni u slučaju da slučano vojska iziđe iz Divulja i da nas odmah ne pohvataju.
Budući da se radilo o širem području, po cestama su napravljene rupe i postavljen eksploziv kako bi se zaštitili Split i Kaštela i spriječio prolazak neprijatelja. U lovačkoj satniji ovdje na Malačkoj osnovana je grupa inženjeraca-minera. Bilo nas je desetak do petnaestak. To su bili ljudi koji su već imali inženjerijsko znanje, ali i građevinari. Vodio nas je Dušan Roso, nažalost danas pokojni, a ja sam bio njegov zamjenik. Kao grupa minera čuvali smo te lagune po Kaštelima, a osnivanjem 2. bojne 141. brigade postali smo prvi vod inženjerije, odnosno inženjerijski vod 2. bojne. Tako je ostalo do kraja rata, do Grahova. Ja sam poslije malo napredovao i postao načelnik inženjerije, dok je Dušan i dalje bio zapovjednik voda. I 1. bojna je imala svoju inženjeriju, kao i 3., a nešto je imala i 4. bojna. Imali smo i vod brigadne inženjerije. U tom smo pogledu bili dosta jaki.
NOVINARKA: Pročitala sam da je 141. bila najjača među brigadama koje nisu bile profesionalne.
ZVONKO ŠKELJO: To je pohvala. Ali bili smo i najbrojniji.
MARKO ĆURKOVIĆ: Gledajući sve elemente ove brigade, stvarno i jesmo bili najjači. Govorim sada posebno o Kaštelanskoj bojnoj – o zapovjednoj strukturi i organizaciji. Ne bih se usudio reći da smo bili u rangu 4. brigade, ali nismo bili ni puno lošiji.
NOVINARKA: Kada kažemo pričuvna brigada, podrazumijeva se da obuka nije bila kao u brigadama poput 4., 7. ili 1. gardijske?
ZVONKO ŠKELJO: Djelatne brigade bile su jače. Ali to vam je na papiru. U rovu smo bili zajedno.
MARKO ĆURKOVIĆ: Mi smo još u početku, prije odlaska na položaje, u Kavi provodili obuku. Radili smo s puškama, tromblonima… Sve su to borci satnije Putalj prošli. I kolege iz Donjih Kaštela su dolazile kod nas na obuku.
JAKOV MILETIĆ: Grad treba braniti – izvan grada. Nikako u gradu. U gradu nemate što tražiti; ondje može biti samo policija. Planine Moseć i Svilaja bile su dvije točke koje je trebalo maksimalno iskoristiti. Prolazi su ondje vrlo ograničeni, a puteva je malo. Na Moseć možete doći na svega dva mjesta, a na Svilaju gotovo nigdje, osim iz polja, odnosno iz Petrova polja prema Vrlici. To smo maksimalno iskoristili.
Svi drugi prilazi Splitu, Solinu, Kaštelima, Trogiru i Omišu morali su se braniti zajedno. Tako je i učinjeno. Formirane su obrane gradova. Mene su formalno postavili za zapovjednika obrane Kaštela. Zašto? Zato što je to bok na kojem se očekivao najveći udar. Ako do nečega dođe, bit će upravo na Kaštela. Ne prema Solinu ili Trogiru, a prema Omišu još manje. Kaštela su bila posebno izložena. Prostor je izvučen i razvučen, a kao što smo već rekli, ovdje je bilo dosta uporišta bivše vojske. Na vrhu Kozjaka bilo je stacionirano njihovo čvorište veze. Radilo se o radiorelejnim vezama Kozjak – Promina – Majevica – Beograd. Imali smo Divulje, iznimno značajnu vojarnu. Imali smo Žrnovnicu, gdje su se nalazile protubrodske rakete i koja se vrlo dobro čuvala. Imali smo i Loru, gdje je bila mornarica.
Vrlo brzo shvatili su da je opasno držati brodove u luci, pa su formirali taktičke grupe i isplovili. U Kaštelanski zaljev postavili su razarač „Split“, koji je bio praktički autonoman i kojemu niste lako mogli ništa. Bio je iznimno dobro naoružan i manevarski sposoban, a oko njega su bile topovnjače s topovima od 40 milimetara. To nije bilo za igru. Zato smo uspjeli sa Žirja dobiti top od 88 milimetara. Bio je to Kruppov top kakav su Nijemci koristili u Drugom svjetskom ratu kao protuzračni top. Mogao se vrlo brzo okretati za 360 stupnjeva. Imao je sjedinjeni metak, što znači da niste morali posebno stavljati granatu pa čahuru, samo ubacujete i on šiba.
Imali smo načelnika topništva, hvala Bogu još je živ, Drinka Miletića. On je bio načelnik topništva i bio je poseban stručnjak. Imao je dva takva topa. Prvi je bio ovdje u Kaštelima, upravo s ciljem da istjeramo razarač „Split“ iz zaljeva. Sramota – nosi ime Split, a njime će tući po Splitu! E, nećeš! Postavili smo u Kavu taj precizni top od 88 milimetara. Druga pozicija s koje ga je trebalo gađati bila je kod Gospe od Stomorije. To mjesto nije trebalo posebno pripremati – samo biste dovukli top i vrlo brzo je mogao djelovati.
Oni su shvatili što radimo i maknuli se iz Kaštelanskog zaljeva. Najprije su se sklonili iza Čiova, na sigurniju poziciju, a poslije još dalje, prema Visu. Kada smo istjerali razarač „Split“ iz Kaštelanskog zaljeva, pokojni Sveto Letica, koji je bio operativni zapovjednik za Dalmaciju, tražio je da mu taj top pošaljemo na jug, na dubrovačko bojište. Otišao je jedan top, a poslije i drugi. Kada su se topovi vratili u brigadu i kada je brigada već potpuno operativno zaživjela, Drinko Miletić odradio je izvrstan topnički posao. Tako ih je gađao po Petrovu polju da nisu znali s koliko ih topova tučemo.
Napravio bi plan vatre, ja bih ga kao zapovjednik odobrio, kao i količinu streljiva koju smije potrošiti. Moralo se štedjeti, jer streljiva nije bilo mnogo. Onda bi djelovao na jednom kraju, vrlo brzo prebacio na drugi pravac, zatim je tukao po sredini, pa opet drugdje. Oni su mislili da imamo cijelu diviziju.
NOVINARKA: A kako ste istjerali vojsku iz vojarni?
MARKO ĆURKOVIĆ: To je bila politička odluka. Bili su potpuno blokirani. Više nisu mogli.
JAKOV MILETIĆ: Bili su potpuno blokirani. To je bila politička odluka. Vojarne Brižine, Žrnovnica i Visoka… Vidjeli su da je kraj. Bilo je samo pitanje vremena, ali trebalo je donijeti političku odluku. Mi smo u međuvremenu toliko narasli i ojačali da su nas se stvarno bojali. Iako mi to nismo isticali. Uvijek se govorilo da nema dovoljno oružja. A oružja je zapravo bilo. Bili smo presretni kada je Hrvatska međunarodno priznata. Tada se pucalo – bio je pravi vatromet.
NOVINARKA: Gdje ste bili u trenutku priznanja?
MARKO ĆURKOVIĆ: Na terenu. Samo bih još napomenuo da je cijela posada jednog topa bila iz Kaštel Sućurca. Bosančić i njegova ekipa. Uglavnom, usuđujem se reći da je do formiranja 141. brigade Kaštelanska bojna već bila obučena i spremna gotovo poput profesionalne bojne.
NOVINARKA: Je li tome pomoglo i to što je u bivšoj državi vojni rok bio obvezan pa ga je većina muškaraca odslužila?
MARKO ĆURKOVIĆ: Kako ne. Znanje je potrebno. Nama su, dapače, dobro došli dečki koji su u bivšoj vojsci završili školu za pričuvne časnike, upravo zbog svojih organizacijskih sposobnosti. Takvih je bilo malo, dok su ostali uglavnom bili dragovoljci koji su se obučavali u hodu.
MIRKO SUŠAC: Mi smo ovdje, držeći Kozjak, Divulje i ovo naše područje prema Kladnjicama, tijekom četiri ili pet mjeseci postali toliko uvježbani da smo na prvi pravi teren otišli spremni. Tog se prvog dana sjećam i ostat će mi u pamćenju cijeli život. I prije toga naši su ljudi odlazili na teren – Sućurani, satnija iz Splita i ostali – ali prvi teren na koji smo izišli kao brigada bio je Moseć. Na Moseć su izišle 1. bojna iz Splita i naša, 2. kaštelanska bojna. Kada smo izišli na Moseć i zauzeli prostor, bili smo toliko sretni i zadovoljni što smo se odmaknuli od Kaštela. To je značilo – neprijatelj više ne može doći do Kaštela. Idemo na Moseć – i Kaštela ćemo braniti na Moseću.
Pitali ste i za strah. E, tamo sam ja prebolio strah. Zapovjedništvo nam je bilo smješteno u Ivaniševićima. 22. prosinca tukli su nas cijeli dan. Jedna granata, vjerojatno iz topa 130 milimetara ili haubice, pogodila je željezničku tračnicu i presjekla obje šine. Sa zapovjednikom bojne Ivicom Bakatinom izišao sam van. Kada sam vidio kako je granata presjekla tračnice, tako da vlak više nije mogao proći, rekao sam samome sebi: „Ako je moja – moja je.“ Istina, poslije sam se ipak čuvao. Ali tu je strah pukao.
NOVINARKA: I poslije se više niste bojali?
MIRKO SUŠAC: Nisam. Ako je moja – moja je. Naravno da sam se sakrivao. Samo tridesetak metara od tih tračnica bili smo u jednoj maloj kući u kojoj je bilo zapovjedništvo. Da je ta granata pogodila zapovjedništvo, nitko živ ne bi znao ni gdje je ta kuća bila. Ali tu je strah nestao.
Ali mi smo na teren došli toliko uvježbani da sam, primjerice, kao načelnik veze preuzeo prostor 4. brigade i uspostavljao vezu u hodu. Kako je Jakov rekao, sve smo radili u hodu – pješaštvo je zauzimalo položaje, a mi vezisti odmah smo uspostavljali vezu. Za otprilike dva mjeseca imali smo jednu od najjačih veza na ovom području.
Nastavlja se…
