Hrvatski branitelji, logoraši i stradalnici Domovinskog rata uputili su dopis Laudato TV-u u kojem izražavaju zgražanje zbog nastupa Jakova Jozinovića na duhovno-glazbenom događaju „Progledaj srcem“, upozoravajući kako je riječ o osobi koja je, unatoč apelima logoraša, nedavno nastupila u dvorani SPENS – mjestu koje brojni hrvatski stradalnici povezuju s mučenjima, poniženjima i zločinima tijekom velikosrpske agresije.
Nakon njihova apela uslijedio je odgovor Laudato TV-a u kojem organizatori izražavaju „razumijevanje“ i „poštovanje prema žrtvama“, ali istodobno odbijaju preispitati odluku o nastupu, pozivajući se na ranije dogovoren program i organizacijske okolnosti.
Branitelji i logoraši takav odgovor smatraju licemjernim i duboko neiskrenim, tvrdeći da se iza riječi o molitvi, zajedništvu i ljubavi zapravo skriva potpuno ignoriranje boli hrvatskih žrtava. U svom novom, oštrom odgovoru poručuju kako nije moguće govoriti o kršćanskim vrijednostima i duhovnosti, a istovremeno zanemarivati vapaje ljudi koji su prošli srpske logore i ratne torture.
U nastavku prenosimo izvorni dopis Laudato TV-u, odgovor Ksenije Abramović te konačan odgovor hrvatskih branitelja i logoraša koji otvara pitanje granice između estrade, moralne odgovornosti i poštovanja prema hrvatskim žrtvama Domovinskog rata.
Laudato TV odbila branitelje i logoraše: „Razumijemo vašu bol” – ali nastup ostaje
Na apel hrvatskih branitelja i logoraša oglasila se direktorica Laudato televizije Ksenija Abramović. U svom odgovoru iskazuje poštovanje prema žrtvi branitelja i razumijevanje za njihovu bol, no istovremeno odbija udovoljiti njihovim zahtjevima. Njezin odgovor prenosimo u cijelosti.
“Poštovani gospodine Panković, poštovani hrvatski branitelji, logoraši i stradalnici Domovinskog rata,
prije svega želimo Vam zahvaliti što ste nam se obratili otvoreno i iskreno te podijelili svoju bol, iskustvo i zabrinutost. Vašu žrtvu i svjedočanstvo koje ste podnijeli za Hrvatsku duboko poštujemo – i nitko dobronamjeran ne može ostati ravnodušan pred patnjom hrvatskih branitelja i logoraša.
Svjesni smo koliko su rane Domovinskog rata još uvijek žive i koliko određena mjesta i događaji nose teško breme stradanja. Upravo zato razumijemo da je najavljeni nastup u prostoru koji za mnoge logoraše ima tako snažno i traumatično značenje izazvao duboke emocije i povrijeđenost.
Ipak, dužni smo Vam pojasniti: nastup gospodina Jakova Jozinovića na događaju „Progledaj srcem” dogovoren je i javno najavljen još 13. siječnja 2026. godine – dakle, znatno prije nego što se njegov nastup u Novom Sadu uopće dogodio, 15. ožujka 2026. Riječ je o okolnostima koje su uslijedile nakon što je program već bio formiran i sudionici potvrđeni.
Tri dana prije događaja koji okuplja desetke tisuća ljudi i uključuje velik broj izvođača, tehničkih i organizacijskih suradnika – nagli otkaz nastupa otvorio bi nove podjele i nanio novu bol, što nikako nije naša namjera ni naše poslanje.
Laudato televizija nikada nije djelovala protiv hrvatskih branitelja niti umanjivala njihovu žrtvu. Upravo suprotno – kroz dugi niz godina nastojali smo čuvati istinu o Domovinskom ratu, promicati zajedništvo i dostojanstvo hrvatskih stradalnika.
Vaš glas smo čuli i ozbiljno ga primili. Razumijemo Vašu povrijeđenost i ne želimo je umanjivati. Vjerujemo da se upravo kroz dijalog, međusobno poštovanje i osjetljivost prema ranama drugoga može graditi ono na što nas Krist poziva: istina u ljubavi.
„Progledaj srcem” ostaje događaj molitve, obraćenja i susreta s Bogom. U toj molitvi bit će mjesta i za sve hrvatske branitelje, logoraše, obitelji poginulih i sve koji u sebi nose rane rata.
Od srca Vam zahvaljujemo na svemu što ste učinili za Hrvatsku i molimo za Vas.
S poštovanjem i u molitvi, Ksenija Abramović Direktorica, Laudato TV d.o.o.
Gdje završava estrada, a počinje moralna odgovornost?
Nakon odgovora Laudato TV-a koji su ocijenili licemjernim i neiskrenim, hrvatski branitelji i logoraši nisu ostali šutke. Njihov konačan, oštar odgovor – koji prenosimo u cijelosti – otvara pitanje koje nadilazi ovaj slučaj – postoji li granica koju ni estrada ni organizacijske okolnosti ne smiju prijeći kada su u pitanju dostojanstvo i bol hrvatskih žrtava Domovinskog rata.
“Poštovana gospođo Abramović,
vaš odgovor nije donio razumijevanje ni pijetet prema hrvatskim logorašima i stradalnicima Domovinskog rata, nego upravo suprotno – ostavio je gorak osjećaj licemjerja, relativizacije i dubokog moralnog nerazumijevanja naše boli.
Vi u svom odgovoru govorite o „dijalogu“, „ljubavi“ i „molitvi“, ali niste odgovorili ni na jedno ključno moralno pitanje koje smo vam postavili. Niste odgovorili kako osoba koja je svjesno ignorirala vapaje hrvatskih logoraša i nastupila na mjestu koje za mnoge predstavlja simbol torture, poniženja i ratnog zločina može biti predstavljena kao lice duhovne obnove i izvođač pjesama pred Presvetim.
Vaše pozivanje na ranije ugovoreni nastup zvuči hladno, birokratski i duboko neosjetljivo. Zar je doista važniji „već formirani program“ od dostojanstva hrvatskih žrtava? Zar je organizacijska praktičnost postala vrjednija od moralne odgovornosti? Ako jest, onda ste sami priznali da vam je forma važnija od sadržaja, a spektakl važniji od istine i pijeteta.
Posebno vrijeđa način na koji pokušavate umiriti javnost riječima o molitvi za branitelje, dok istovremeno ignorirate činjenicu da ste upravo branitelje i logoraše ponizili svojom odlukom. Nije dovoljno moliti za žrtve ako istodobno ne pokazujete poštovanje prema njihovim ranama. Kršćanstvo bez suosjećanja prema patnji nije svjedočanstvo vjere nego prazna deklaracija, upravo to iščitavamo iz Vašeg odgovora.
Mi nismo tražili osvetu niti zabrane. Tražili smo minimum moralne osjetljivosti i poštovanja prema ljudima koji i danas žive s traumama srpskih logora. Umjesto toga dobili smo odgovor koji zapravo brani i promovira ponašanja koja gaze ljudsko dostojanstvo žrtava.
Vaš odgovor pokazuje upravo ono na što smo upozorili – da se pod krinkom „zajedništva“ i „ljubavi“ pokušava izbjeći suočavanje s moralnom odgovornošću. Jer nije problem u tome što netko želi pjevati. Problem je u tome što se od hrvatskih logoraša očekuje da šute, zaborave i prihvate da njihova mjesta stradanja postanu nevažna čim to odgovara estradi i javnom imidžu.
Govori se da „treba gledati naprijed“, ali narod koji izgubi poštovanje prema vlastitim žrtvama nema budućnost. A institucija koja se poziva na Boga, a pritom zanemaruje vapaj poniženih i ranjenih, mora se zapitati služi li doista istini ili samo vlastitoj slici u javnosti.
Mi ćemo i dalje govoriti. Ne iz mržnje, nego iz dužnosti prema mrtvima, prema silovanima, prema mučenima i prema svima koji su prošli pakao velikosrpske agresije. Jer šutnja pred poniženjem žrtve nikada nije bila kršćanska vrijednost.
S poštovanjem,
Udruge hrvatskih branitelja, logoraša i stradalnika Domovinskog rata”
