Druga korizmena nedjelja u liturgijskom hodu Katoličke Crkve svake godine donosi evanđeoski izvještaj o Preobraženju Gospodinovu. Taj događaj, opisan u sinoptičkim evanđeljima (Mt 17,1–9; Mk 9,2–8; Lk 9,28–36), zauzima središnje mjesto u korizmenom vremenu jer vjernicima otkriva slavu Kristovu upravo na putu prema muci i križu.
Prema Evanđelju po Mateju (Mt 17,1–9), Isus uzima Petra, Jakova i Ivana te se s njima penje na visoku goru. Ondje se pred njima preobražava – lice mu zasja poput sunca, a haljine postadoše bijele kao svjetlost. Uz Njega se ukazuju Mojsije i Ilija – predstavnici Zakona i Proroka – koji razgovaraju s Njim. Vrhunac događaja jest Očev glas iz oblaka: „Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina! Njega slušajte!“ (Mt 17,5).
Crkva u ovom prizoru prepoznaje objavu Kristova božanstva i potvrdu Njegova poslanja. Preobraženje nije izdvojen, spektakularan trenutak, nego priprava učenika za sablazan križa. Isus im otkriva svoju slavu kako bi, suočeni s mukom, ostali postojani u vjeri.
Katekizam Katoličke Crkve izričito tumači Preobraženje kao anticipaciju uskrsne slave i potvrdu Isusova božanskog sinovstva (usp. KKC 554–556). Preobraženje jača vjeru apostola pred nadolazećom mukom, objavljuje Trojstveni karakter događaja – Sin je preobražen, Otac govori, a oblak označuje prisutnost Duha Svetoga – te nagoviješta „naše preobraženje“ po Kristovu križu i uskrsnuću. Drugi vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji Lumen gentiumnaglašava da je Krist „svjetlo naroda“ (LG 1), a upravo u Preobraženju to svjetlo postaje vidljivo očima učenika.
Korizma je vrijeme pokore, obraćenja i priprave za Uskrs. No Crkva u Drugoj korizmenoj nedjelji namjerno prekida strogi ton pokore kako bi vjernicima pokazala cilj puta – slavu uskrsnuća. Dok Prva korizmena nedjelja donosi evanđelje o Isusovoj kušnji u pustinji, Druga nas vodi na goru svjetla. Ta dinamika – kušnja i slava – sažima cjelokupni kršćanski hod. Put prema Uskrsu prolazi kroz križ, ali ne završava u tami.
U Svetom pismu gora je često mjesto Božje objave – Sinaj, gdje Mojsije prima Zakon (Izl 19–20), Horeb, gdje Ilija susreće Boga u šapatu laganog lahora (1 Kr 19,11–13), Gora blaženstava (Mt 5–7) i Golgota, mjesto Kristove žrtve (Iv 19,17–30). Preobraženje na gori tako stoji u kontinuitetu biblijske objave. Gora simbolizira uzdizanje srca, udaljavanje od buke svakodnevice i otvorenost Božjoj riječi.
Druga korizmena nedjelja poziva vjernike na tri temeljna koraka – popeti se na goru – odvojiti vrijeme za molitvu i tišinu, slušati Sina – uskladiti život s evanđeljem i ne bojati se križa – jer svjetlo uskrsnuća već obasjava put. Preobraženje nas podsjeća da križ nije kraj, nego prijelaz. Kristova slava, nakratko objavljena na gori, postaje trajna stvarnost uskrsnog jutra.
U vremenu obilježenom nesigurnostima i duhovnim izazovima, Crkva ostaje vjerna apostolskoj predaji i nauku Rimokatoličke Crkve – Isus Krist pravi je Bog i pravi čovjek, jedini Spasitelj svijeta (usp. KKC 430–455). Njegovo Preobraženje potvrđuje istinu vjere koju Crkva ispovijeda kroz stoljeća.
