Američki predsjednik Donald Trump ozbiljno razmatra niz vojnih scenarija protiv Irana, od ograničenih udara na nuklearne i raketne kapacitete do znatno ambicioznijih opcija usmjerenih na političko i vojno vodstvo u Teheranu, s ciljem poticanja „promjene režima”. Dok vojni planeri poručuju da bi američke snage mogle biti spremne za akciju već ovog vikenda, paralelno se u Ženevi vode krhki pregovori o „vodećim principima” novog nuklearnog sporazuma, a svjetska tržišta nervozno reagiraju skokom cijena nafte.
Prema pisanju Wall Street Journala, Trumpovi savjetnici su mu predstavili paletu opcija – od ograničenih udara na iranske Revolucionarne garde i raketnu infrastrukturu, preko ciljanih napada na nuklearne objekte, do znatno šireg plana koji bi uključivao udare na političko i vojno vodstvo, s jasnim političkim ciljem slabljenja ili rušenja postojećeg režima. Dio dužnosnika upozorava da bi napadi usmjereni na vrh vlasti zahtijevali dugotrajniju kampanju, kombinaciju zračnih i potencijalnih kopnenih operacija te otvorili pitanje tko i kako upravlja Iranom dan poslije.
Vojni izvori navode da se razrađuju i varijante fokusirane gotovo isključivo na nuklearne i raketne lokacije, kako bi se Teheran prisilio na novi sporazum bez formalnog zalaganja za promjenu režima, ali i bez garancije da bi takav pritisak uistinu promijenio ponašanje vlasti. Dio Trumpovih suradnika u Pentagonu i State Departmentu navodno zagovara „odmjerene” udare koji bi signalizirali odlučnost, ali ostavili otvoren prostor za povratak za pregovarački stol, svjestan rizika da svako prelijevanje sukoba na regiju brzo nadraste početne planove.
Rok od 10–15 dana i poruka „bad things happen”
Trump je posljednjih dana javno pooštrio retoriku, poručivši da Iran ima 10 do 15 dana da pristane na „smislen” nuklearni dogovor, uz upozorenje da će, ako se to ne dogodi, uslijediti „really bad things”. Američki predsjednik pritom tvrdi da pregovori idu „dobro”, ali istodobno šalje jasnu poruku da se prozor za diplomaciju ubrzano zatvara, što dodatno pojačava neizvjesnost u Teheranu i među saveznicima Washingtona u regiji.
U političkom smislu, zadavanje tako kratkog roka pojačava dojam ultimativnog pritiska: ili sporazum pod američkim uvjetima, ili rizik vojne operacije koja, ovisno o odabranoj opciji, može varirati od jednodnevnog udara na nekoliko ciljeva do višednevne, pa i višemjesečne kampanje. Za Trumpa, koji se na domaćem planu pozicionira kao čvrst lider nakon povratka u Bijelu kuću, takav pristup nosi i jasnu unutarnjopolitičku dimenziju, no istodobno povećava opasnost pogrešnih procjena na obje strane.
Iran upozorava UN: američke baze postaju „legitimne mete”
Teheran je na zaoštravanje retorike odgovorio pismom Vijeću sigurnosti UN-a u kojem upozorava da bi, u slučaju američkog napada, sve američke baze, sredstva i infrastruktura u regiji postali „legitimne mete” iranskog odgovora. U pismu se naglašava da Iran „ne traži rat”, ali da će „odlučno i proporcionalno” uzvratiti na svaki oblik agresije, pri čemu se SAD proziva za stvaranje „stvarnog rizika vojne agresije” kroz prijeteću retoriku i gomilanje snaga.
Takva formulacija, dobro poznata iz ranijih kriza u Perzijskom zaljevu, jasno sugerira da bi potencijalna eskalacija vrlo brzo mogla uključiti američke baze u Zaljevu, infrastrukturne ciljeve njihovih regionalnih saveznika, ali i pomorske rute ključne za globalnu opskrbu energentima. Iranski dužnosnici istodobno pokušavaju zadržati sliku da je Teheran spreman na „pravedan dogovor”, ali ne i na „poniženje”, uporno inzistirajući da je obrambeni nuklearni program crvena linija, posebno kad je riječ o razini obogaćivanja urana i opsegu inspekcija.
Vojno gomilanje i nervozna tržišta
Od kraja siječnja SAD provodi značajno vojno gomilanje na Bliskom istoku, uključujući premještanje nosača zrakoplova USS Abraham Lincoln i njegova pratećeg borbenog sastava prema regiji, jačanje zračnih snaga i proturaketne obrane, kao i dodatno pozicioniranje bombardera dugog dometa. Pentagon taj raspored opisuje kao „signal odvraćanja” i pripremu za „sve scenarije”, ali iranski i dio regionalnih dužnosnika ga doživljavaju kao provokaciju i pripremu za udar, što dodatno spušta prag za moguće incidente.
Financijska tržišta tu poruku čitaju vrlo jasno – cijene nafte posljednjih dana osjetno rastu, jer trgovci u svakoj novoj izjavi iz Washingtona i Teherana vide potencijalni okidač za poremećaje opskrbe iz Perzijskog zaljeva. Uz rast cijena nafte bilježi se i porast tzv. „ratne premije” – dodatne cijene koju ulagači uračunavaju zbog rizika šireg sukoba, što već sada izaziva nervozu u energetski ovisnim gospodarstvima Europe i Azije.
Ženevski razgovori: „vodeći principi” bez dogovora o crvenim linijama
Dok vojne karte stoje otvorene na stolu, u Ženevi se odvija paralelna diplomatska drama: američki i iranski pregovarači razgovaraju o „vodećim principima” budućeg nuklearnog aranžmana, ali ključne crvene linije ostaju tvrdo suprotstavljene. Prema izjavama iranskih predstavnika, određeni napredak postignut je oko općih načela i strukture mogućeg sporazuma, no i dalje nema približavanja kada je riječ o razini obogaćivanja urana, trajanju i opsegu ograničenja te ublažavanju američkih sankcija.
Washington traži stroža ograničenja iranskog nuklearnog programa, širi paket pitanja koji uključuje balističke rakete i regionalne aktivnosti Teherana, te robusniji režim inspekcija, dok Iran inzistira da se razgovori zadrže na nuklearkama i da se istodobno ukinu najteže sankcije koje pogađaju njegovo gospodarstvo. U takvoj konstelaciji, diplomatski kanal više nalikuje „kupovini vremena” nego realnom sprintu ka dogovoru, pri čemu i jedna i druga strana, svjesne domaćih političkih pritisaka, javnosti šalju poruku da „ne popuštaju” – dok se kazaljka na zamišljenom satu do moguće vojne akcije neumoljivo približava zadanom roku.
