Isus, nakon što proziva bezumnog bogataša koji računa na sve osim na vlastitu smrt, izriče prispodobu o slugama što čekaju povratak svoga gospodara. Time pokazuje drugu polovicu iste istine: nije dovoljno ne gomilati – potrebno je živjeti budno, u trajnoj spremnosti za susret s Bogom.
Evanđeoska slika: „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene.“ (usp. Lk 12,35) Isus uspoređuje učenike s ljudima koji noću bdiju i čekaju gospodara da se vrati sa svadbe, kako bi mu odmah otvorili kad pokuca. On dolazi u čas koji nije najavljen. Sretni su oni sluge koje zatekne budne: Gospodin ih posjeda za stol, sam se opasuje, počinje služiti njima – neočekivana zamjena uloga koja otkriva stil samog Krista. Zaključak je jasan i kratak: „I vi budite spremni, jer u čas kad i ne mislite, Sin Čovječji dolazi.“ (Lk 12,40)
U svjetlu katoličkog nauka, ova prispodoba podsjeća da je Gospodinov dolazak siguran, ali je čas nepoznat – bilo u trenutku naše smrti, bilo u njegovu konačnom dolasku. Vrijeme koje sada živimo nije „prazan hod“, nego razdoblje u kojem se provjerava naša vjernost i ljubav: u pozivu, u odnosima, u svakodnevnim obvezama. Prava budnost nije panični strah od kazne, nego stav onoga tko ljubi: želi da Gospodin, kad dođe, zatekne srce već otvoreno. Gospodar koji služi vlastitim slugama slika je Isusa koji u Euharistiji pere noge svojim učenicima i hrani ih vlastitim Tijelom – te ih jednom želi uvesti za stol u svom Kraljevstvu.
U svakodnevici u kojoj planiramo kredite, poslove i godišnje odmore godinama unaprijed, lako isklizne iz vida da nijedan dan nije zajamčen. Budnost današnjeg vjernika može se prepoznati u tome živi li u milosti – ne odgađa ispovijed i pomirenje „za sutra“, shvaća li ozbiljno nedjeljnu Euharistiju kao susret s Gospodinom, a ne samo običaj, nastoji li biti vjeran u onome što mu je povjereno: obitelj, posao, župa, apostolat. Korizma nas zato provocira pitanjem: „Da me Gospodin danas pozove k sebi – bih li ga dočekao kao dragog Prijatelja ili kao stranca?“
Za svakog vjernika vrijedi se zapitati koji bih konkretan korak promijenio u svom životu kad bih ozbiljno povjerovao da Gospodin stvarno može „doći noćas“? U čemu moja svakodnevica više sliči na čovjeka koji spava mirno, uvjeren da se ništa neće dogoditi, nego na slugu sa zapaljenom svjetiljkom? Što može biti moj korizmeni čin budnosti: prekid s određenim grijehom, redovitija osobna molitva, pomirenje s nekim, češće primanje sakramenata?
Možda vam u traženju odgovora može pomoći ova kratka osobna molitva:
„Gospodine Isuse,
otrgni me od duhovne uspavanosti.
Podsjećaj me da je svaki dan dar, a ne pravo.
Nauči me bdjeti s Tobom,
ne iz straha, nego iz ljubavi,
da kad pokucaš na vrata moga života,
nađeš srce koje Ti se već otvorilo.“
