Više od osamdeset godina nakon pada Širokog Brijega i likvidacije fratara u veljači 1945., povijesna se slika tog zločina danas daleko jasnije vidi nego u desetljećima komunističke šutnje. Najnovija istraživanja, potpomognuta crkvenim žrtvoslovom i britanskim diplomatskim dokumentima, potvrđuju da likvidacija širokobrijeških franjevaca nije bila nikakva improvizirana osveta, nego dio unaprijed planirane “drastične akcije” jugoslavenskog komunističkog vrha.
Samostan na Širokom Brijegu uoči veljače 1945. bio je, prije svega, snažno duhovno i obrazovno središte – mjesto Franjevačke klasične gimnazije u kojoj su generacije hercegovačke, dalmatinske i slavonske djece odgajane u hrvatskom i katoličkom duhu. Upravo ta činjenica, složit će se i crkveni i svjetovni istraživači, učinila je Široki Brijeg “trnom u oku” komunističkom pokretu koji je dobro razumio simboličku težinu rušenja takvog uporišta.
Napad na Široki Brijeg započeo je 6. veljače 1945. kao dio šire Mostarske operacije NOVJ-a – topništvo i zrakoplovstvo teško su oštetili crkvu, samostan, gimnaziju i konvikt, a borbe su trajale do poslijepodnevnih sati 7. veljače kada je mjesto palo. U samostanu, prema kasnije istraženim ratnim izvješćima i svjedočanstvima, nije bilo ukopanih regularnih njemačkih ili ustaških postrojbi, nego fratri, đaci i dio civila koji su ondje potražili sklonište od granata. Ta će činjenica kasnije postati ključna u razotkrivanju propagandnog mita o “utvrdi” s naoružanim franjevcima.
Presudni trenutak dolazi kad pripadnici zloglasnog 11. dalmatinskog korpusa ulaze u samostan i ondje pronalaze dvanaestoricu fratara i nekoliko učenika. Prema svjedočanstvima koje bilježe crkveni izvori, partizani fratre izvode iz zgrade, vežu ih žicom i odvode do ratnog skloništa u vrtu, gdje ih ubijaju i potom spaljuju. Dio fratara, kako se navodi u usmenim i pisanim svjedočanstvima koja koristi vicepostulatura, bio je još živ kad je vatra zahvatila sklonište, što zločinu daje dimenziju ritualnog poniženja, a ne samo likvidacije. Najstariji među njima, teško bolesni fra Marko Barbarić, ubijen je praktički u bolesničkoj postelji, što dodatno govori o bešćutnosti egzekutora.
Ekshumacije provedene 1970–1971. potvrdile su da se u skloništu doista nalaze posmrtni ostatci dvanaestorice ubijenih fratara, koji su potom preneseni u crkvu na Širokom Brijegu – čin koji je desetljećima ranije bio nezamisliv u tadašnjem političkom okruženju. No Široki Brijeg nije izgubio samo tih dvanaest svećenika – znanstveno utemeljena istraživanja hercegovačkih franjevačkih mučenika potvrđuju da je od 1942. do 1945. ubijeno ukupno 66 franjevaca te Provincije, od čega je 30 pripadalo širokobriješkoj samostanskoj zajednici, a još nekoliko ih je ubijeno u širem okružju mjesta.
Tko je odlučio?
Ključno pitanje, naravno, glasi tko je donio odluku da se franjevce na Širokom Brijegu likvidira? Na to pitanje znanstveni odgovor danas daje povjesničar mr. Vladimir Šumanović, koji je u više analiza, uključujući rad “Zamjena uloga: kako su u poslijeratnoj propagandi ubojice lagali o žrtvama”, minuciozno usporedio partizanska izvješća i dokumente britanske misije pri Vrhovnom štabu. Šumanović polazi od izvješća Fitzroya Macleana, zapovjednika britanske vojne misije kod Tita, koje je napisano 8. veljače 1945., dan nakon pada Širokog Brijega – u trenutku kad su fratri već bili mrtvi.
Maclean u izvješću britanskom Foreign Officeu prenosi Titove riječi kako će, iz vojnih i sigurnosnih razloga, biti prisiljen poduzeti “drastične akcije” protiv hercegovačkih franjevaca, naglašavajući pritom paradoksalnu formulaciju da se Tito “više no ikad protivi vjerskim progonima”. Usporede li se ti navodi s kronologijom borbi i naknadnim izvješćem političkog komesara 26. dalmatinske divizije Dušana Koraća, Šumanović zaključuje da se ne radi o stihijskoj odluci ili osveti na terenu, nego o odluci donesenoj na samom vrhu, prije početka završnog napada. Drugim riječima, likvidacija širokobrijeških fratara bila je, prema tom tumačenju, politički i ideološki motivirana operacija legitimirana na najvišoj razini partizanskog vodstva.
Mit o “naoružanim fratrima” i poslijeratna propaganda
Posebno je zanimljiva sudbina kasnijeg izvješća 26. dalmatinske divizije, koje je desetljećima služilo kao službeni narativ o “opravdanom” pogubljenju fratara. Šumanović u svojim radovima pokazuje niz nelogičnosti u tom dokumentu: od tvrdnje da su fratri bili “naoružani” i sudjelovali u borbama, preko kontradiktornih navoda o broju poginulih, pa do pokušaja da se cijeli samostan prikaže kao legitimno vojno, ne samo političko sjedište neprijatelja. Usporedba s ratnim dnevnicima 8. dalmatinskog korpusa i 11. brigade, kao i s onodobnim britanskim izvorima, pokazuje da takve tvrdnje nemaju oslonac u suvremenim operativnim izvješćima, nego su nastale naknadno – kao propagandni štit za već počinjeni zločin.
Crkveni izvori, okupljeni u vicepostulaturi postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće”, u velikoj mjeri potvrđuju ovakvo čitanje događaja, ali iz perspektive žrtava. Vicepostulatura desetljećima prikuplja dokumente, svjedočanstva i arhivsku građu o fratrima ubijenima na Širokom Brijegu, u Mostaru, Ljubuškom, Gradcu, Čitluku i drugim mjestima, nastojeći rekonstruirati njihovo služenje narodu, okolnosti uhićenja i način smrti. Posebna snaga tih materijala jest u detaljnom, osobnom prikazu fratara, koji iz anonimnih “žrtava rata” postaju konkretni ljudi – nastavnici, župnici, ispovjednici – čije je odstranjivanje imalo jasnu političku poruku: slomiti moralnu i intelektualnu elitu jednog kraja.
Dugotrajne posljedice za Široki Brijeg
Posljedice su za Široki Brijeg bile razorne i dugotrajne. Uz dvanaestoricu spaljenih fratara, u razdoblju od 5. do 10. veljače 1945. ubijene su desetine civila, a kasnija istraživanja navode da je iz šireg područja Širokog Brijega u ratu i poraću stradalo više od dvije tisuće Hrvata. Samostan je opljačkan i devastiran, kulturno i književno blago spaljeno, a 1947. komunisti su spalili i preostale knjige te župne matice, čime su pokušali uništiti i samu dokumentarnu memoriju zajednice. Širokobriješki kraj desetljećima je živio pod nametnutom stigmom iz Koraćeva izvješća, prema kojoj su “franjevci pucali na oslobodioce”, i svaki pokušaj propitivanja te dogme bio je označavan kao neprijateljska aktivnost.
Tek pad komunizma i Domovinski rat otvorili su prostor da se o događajima na Širokom Brijegu javno govori bez autocenzure, a da znanost temeljito preispita naslijeđene narative. U tom smislu, radovi Vladimira Šumanovića, britanski izvor Fitzroya Macleana, kao i sustavno istraživanje vicepostulature i crkvenih povjesničara, danas čine koherentnu sliku – Široki Brijeg nije bio nikakva “fasada” ratne propagande, nego stvarno mjesto ratnog zločina nad nezaštićenim svećenicima i narodom. Likvidacija fratara bila je ideološki motiviran udar na srce vjerskog i nacionalnog identiteta Hercegovine, a istina o tom zločinu – koliko god kasno dolazila – pokazuje koliko je važno da povijest pišu izvori, a ne pobjedničke parole.
