Majka koja je svoju trogodišnju kćer bacila u Savu u Zagrebu nepravomoćno je osuđena na 15 godina zatvora, a presudu je danas objavio Županijski sud u Zagrebu. Riječ je o jednom od najpotresnijih slučajeva obiteljskog nasilja u novijoj hrvatskoj povijesti, koji je prošle godine duboko šokirao javnost.
Županijski sud u Zagrebu proglasio je 35-godišnju A. N. krivom za teško ubojstvo djeteta te joj izrekao kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. U kaznu joj se uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. siječnja 2025., kada je nakon događaja uhićena i smještena u pritvorsku jedinicu, doznaje Jutarnji list.
Sutkinja je u obrazloženju naglasila da je majka bila jedina osoba koja je djevojčici jamčila sigurnost i zaštitu, a da je unatoč tome upravo ona postala osoba od koje je dijete stradalo. Sud je pritom ocijenio da težina zločina i povjerenje koje je dijete imalo u majku zahtijevaju strogu kaznu, iako je u obzir uzeto i njezino psihičko stanje.
Zločin na Savi i dramatičan poziv policiji
Prema presudi, A. N. je 15. siječnja prošle godine s trogodišnjom kćeri došla na savski nasip kod Jankomirskog mosta, ušla u hladnu rijeku i ispustila dijete iz naručja, svjesna da je ono potpuno bespomoćno i ovisno o njoj. Djevojčica se utopila, a majka je potom sama pozvala hitne službe i policiji priznala što je učinila.
Snimka tog poziva, koju su istražitelji analizirali tijekom postupka, zabilježila je njezine riječi – majka je službenoj osobi rekla da je ušla u rijeku s djetetom i da se ono utopilo, a na dodatno pitanje može li pokušati spasiti dijete, odgovorila je da je „utopilo se“ i da je „utopila svoje dijete“. Na teren su odmah izašli policija, hitna pomoć, vatrogasci i HGSS, no unatoč intenzivnoj potrazi djevojčica nije pronađena u danima nakon događaja.
Potraga od Zagreba do Beograda
Za nestalom trogodišnjom djevojčicom tragalo se danima i tjednima duž toka Save u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji, uz pomoć čamaca, dronova i specijalizirane opreme za pretraživanje riječnog korita. Potraga je uključivala koordinaciju više službi, a slučaj je izazvao snažne emocije i brojna pitanja o motivima majke i mogućim propustima sustava.
Tijelo djevojčice pronađeno je tek nekoliko mjeseci kasnije, u travnju, u Savi kod Beograda, gdje su ga srpski policajci i vatrogasci izvukli uz jedan od splavova na rijeci. Identitet djeteta potvrđen je naknadno, forenzičkim putem, nakon suradnje hrvatske i srpske policije.
Suđenje iza zatvorenih vrata i uloga vještaka
Suđenje A. N. trajalo je oko četiri mjeseca i bilo je potpuno zatvoreno za javnost, upravo zbog zaštite žrtve i članova obitelji. Tijekom postupka ispitano je oko desetak svjedoka, među kojima su bili članovi obitelji, ali i osobe koje su majku i dijete vidjele neposredno prije tragičnog događaja.
Psihijatrijsko vještačenje zaključilo je da je okrivljenica u vrijeme počinjenja djela bila u stanju teške depresivne epizode i bitno smanjeno ubrojiva, ali je ipak imala sposobnost shvatiti značenje svojih postupaka i upravljati njima. Vještaci su naveli kako je djetetovo zdravstveno stanje, dugotrajni stres i osjećaj bespomoćnosti zbog „nedostatka pomoći institucija“ stvarao kod majke snažan pritisak, no to nije bilo dovoljno da se isključi kaznena odgovornost.
Obvezno psihijatrijsko liječenje i ostanak u pritvoru
Uz kaznu zatvora, sud je A. N. izrekao sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja, koja može trajati cijelo vrijeme njezina boravka u zatvoru. Cilj mjere je osigurati kontinuirani stručni nadzor i liječenje kako bi se smanjio rizik od ponavljanja sličnog ili srodnog djela.
Okrivljenica je oslobođena plaćanja troškova kaznenog postupka, a ostaje u istražnom zatvoru sve dok ne bude prevezena na izdržavanje kazne u kaznionicu. Presuda je za sada nepravomoćna te postoji mogućnost žalbe, o kojoj će odlučivati viši sud.
Šira pitanja koja ostaju otvorena
Ovaj slučaj ponovno otvara pitanje koliko sustav socijalne skrbi i zdravstvene zaštite prepoznaje rizične situacije u obiteljima koje se nose s teškim dijagnozama djece i psihičkim smetnjama roditelja. Stručnjaci upozoravaju da su rano prepoznavanje, kontinuirana psihološka podrška i dostupne usluge od ključne važnosti kako bi se spriječile tragedije koje se kasnije više ne mogu ispraviti.
Istodobno, javnost traži jasnu poruku da društvo ne može tolerirati ekstremne oblike nasilja nad djecom, pa ni onda kada su počinitelji u teškom psihičkom stanju. Presuda od 15 godina zatvora, uz obvezno liječenje, pokušaj je pravosuđa da tu poruku pošalje, balansirajući između razumijevanja okolnosti i odlučnog sankcioniranja zločina nad najranjivijima.
