Ovih dana sa svih strana naviru sjećanja na srpsku okupaciju Vukovara i Škabrnje. Osim hrabrih ratnika, poglavito se sjećamo poginulih, ranjenih i umrlih, a sa posebnom tugom i ponosom majke koje su izgubile svoje sinove i kćeri i supruge…
Majka Kata Šoljić (1922.–2008.), koja je simbol stradanja Grada Vukovara, u velikosrpskoj agresiji ostala je bez četiri sina: Nike, Ive, Mije i Mate te desetak članova svoje obitelji.
Rođena je u Donjem Vukšiću kod Brčkog 1922. godine u siromašnoj obitelji. Ima i dvije kćeri, Maru i Anu, koje su također sudionice i stradalnice Domovinskog rata. Kata je bila simbol majki čija su djeca stradala u srpskoj agresiji. No, njezina kalvarija počela je još u II. svjetskom ratu, ali i nakon njega, kada je ostala bez braće i nekih drugih članova svoje obitelji. Cijela obitelj Šoljić bila je proganjana u vrijeme komunizma.
Posmrtne ostatke svoja četiri sina tražila je punih 12 godina. A za zeta, branitelja Vukovara, još ni danas se ne zna kako je poginuo i gdje je sahranjen. Njezin život kao da je bio satkan od suza i neprospavanih noći! Međutim, nikada nije posustala u borbi za istinom.
Nije bilo ni jednog značajnijeg skupa hrvatskih branitelja, a da je prošao bez njezine nazočnosti, bez obzira na bolest koja ju je sve više pritiskivala. Jedino na moju inicijativu (zašto ne reći?) od braniteljskih udruga dobila je priznanje – Junakinja hrvatskog Domovinskog rata!
Kad je zadnjih godina svojeg života bila u staračkom domu (2006.), uručili smo joj i krunicu koju smo, na poticaj zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića, proglasili simbolom Domovinskog rata (18. 7. 2006.)! O ovoj sam ženi napisao knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova.
Koliko u Hrvatskoj, poglavito nakon srbijanske agresije, ima majki koje su zaslužile najveće poštovanje i najviša odličja? Nije li, primjerice, Kata Šoljić već trebala dobiti i spomenik u Zagrebu? I tu smo ideju predlagali, ali prošla je bez odjeka. Taj spomenik bio bi simbol stradanja svih hrvatskih majki! Ali, ne – to očito zasad ne prolazi.
Jedan spomenik podigli su joj hrvatski branitelji u Vukovaru. Predlagali smo i Hrvatskoj pošti da objavi i poštansku marku s njezinim likom, ali ni to – ne može. Sramno, ali je tako. Po majci Kati jedino se u Zagrebu, na kraju grada, zove jedan mali park.
Prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman povodom Dana državnosti 1995. odlikovao je Katu Šoljić Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrednota.
Svojedobno mi je bila velika želja da se na jednom mjestu pojave tri Majke Hrabrosti: Kata Šoljić iz Vukovara, Eva Šegarić iz Škabrnje i Marija Jović, majka Josipa Jovića iz Aržana. Nažalost, bolest ih je u tome spriječila, a životna priča svake od njih sigurno bi izmamila suze, a bile bi i veliki podsjetnik na sve ono što se događalo tijekom srbijanske i ine agresije na Republiku Hrvatsku.
Danas, nažalost, nema više ni jedne od njih. Ubojice njihovih sinova i brojnih članova njihovih obitelji nikada nije stigla zaslužena kazna.
A u Hrvatskoj se i dalje vode polemike o pozdravu Za dom spremni, ali ne i o tome gdje su i što rade srpski i ini ratni zločinci koji su iza sebe ostavili i tisuće hrvatskih majki u crnini!
Hrvatski general i pjesnik Ivan Tolj posvetio je i jednu pjesmu Vukovaru. Prvi puta je objavljujemo, a nosi naziv „Hrvatska, 18. studenoga“.
“Palim svijeće za/hrvatske ratnike./Za nestale sinove/i kćeri. Za ubijenu/ braću, sestre/,očeve i majke./.Gledamo u suzne/oči žena./U oči majki./U tugu./U Katu/koja moli/za četiri sina/četiri viteza/četiri junaka/i za četiri brata/u krvavom/svibnju//četrdeset pete/smaknuta./U Marijana koji/slomljene duše/šaptom govori:/Otvori se zemljo/i pokaži gdje mi/počiva Nikola./Marka sam sina/pilota sahranio/Nikolu sina tražim/ nema ga…Nikolu/sina…Da mi je/znati,/samo da mi je/znati. gdje je moj/ Nikola./Otvori se/zemljo i pokaži/gdje mi počiva/Nikola./I tužna/ Škabrnja/korača…/Eva/ zaziva/Krista,/Gospu.,/Vicu/ i sinove svoje,/da izdrži bol,/strašnu bol./Moli Boga/da je pozove./Na Nebo/da je pozove./I da ode, što/prije da ode/iz pustoga/doma/svoga./ Moli Boga/da vidi i zagrli/tri svoja sina./Tri svoja srca/tri svoje duše/tri svoja sokola./ Tri njezine/zlatne jabuke./U povorci/gledamo/ u stjegove/i slavu./Ispred nas/Grad/Vuka/Dunav/i raspela/Škabrnja/ i niz/Škabrnja…/Ovčara/i niz/Ovčara/ povijest/ / jauka/ Macelja// Teznog/ Zrinja/ Gvozdanskog/ Udbina/ jeze/ i sudbina…/Jazovki/ Hudih jama/ i raspeća…/Hrvatska/ za pokošenom/ svojom/djecom/korača…/Odaje počast/ i plače..“
(Sinovima i kćeri Josipu, Porgi i Dori, da nikad ne zaborave…)
Ivan Tolj
