Bivši saborski zastupnik Petar Škorić na svom Facebook profilu prenosi osvrt Marka Mikulića koji progovara o dvojici najprepoznatljivijih ljudi iz Splita čije su sudbine i djela potpuno suprotstavljeni. Za jednog Mikulić navodi da predstavlja svjetski lik pun ljepote, ljubavi i ponosa hrvatskog naroda, dok za drugog kaže kako je mali sluga režima koji je nanosio zlo Hrvatskoj. Već zasigurno pogađate – jedan je Oliver Dragojević, a drugi Miljenko Smoje.
U nastavku pročitajte detaljan osvrt Marka Mikulića o tome kome je zapravo podignut spomenik u Splitu te kontroverznim detaljima iz života Miljenka Smoje, kao i simboličnom činu Torcide na Poljudu.
Marko Mikulić piše da je jedan od ovih dvojice svjetski čovjek, pjevač i umjetnik. Stajao je uz supruginog oca koji je promatrao kako mu gori brod pod granatama jugoslavenske vojske. Zarekao se da nikada neće pjevati u zemlji koja je nanijela toliko zla njegovoj domovini. Rekao mu je – ako Vas tješi, ja nikada više neću tamo pjevati. I nije.
Drugi je, piše Mikulić, privilegirana splitska komunistička protuha čija zla je teško nabrojati. U Splitu i šire osuđen na društvo sebi sličnih nasuprot plemenitom svitu. Posilni sluga ozloglašenog režima koji je unesrećio brojne obitelji.
Torcida je paljenjem jugoslavenske zastave na Poljudu pokazala što misli o toj tvorevini. A što vi mislite kome od ovih dvojice je splitska vlast podigla spomenik? Naravno, u pravu ste!, komentira Mikulić.
Slijedi opširan prikaz Marka Mikulića o Miljenku Smoji, njegovim zlima, progonima hrvatskih velikana, podršci režimu i njegovom odnosu s lokalnom zajednicom, koji ostavlja duboko negativan trag u splitskoj povijesti i danas izaziva podijeljena mišljenja.
Pa, tako Mikulić navodi punih 26 točaka u prilog svojim tvrdnjama:
1) Smoje je progonio Antu Žanetića pedesetih godina, velikog nogometaša osvajača zlata na Olimpijadi u Rimu 1960. i srebra na prvom EP u Francuskoj iste godine. Londonski World Soccer ga uvrstio u selekciju svijeta 1960. uz Peléa, Di Stefana i Puskasa.
2.) Zdravko Reić napisao je da je Smoje bio “alfa i omega splitske Orjune.
3.) Josip Čelan opisao je Smoju u svojoj knjizi “Spomenik izdaji”, “tom splitskom izrodu, četniku i velikom splitskom orjunašu“.
4.) U Nedjeljnoj Dalmaciji od 19. prosinca 1971. Smoje divlja naslađujući se pohapšenim “maspokovcima” u naslovu “Doli morete!“ (krinke) hrvatskim nacionalistima, “nakazama“ i “pijanoj karnevalskoj povorci“, “nacionalisti, fašisti, teroristi“, a posebno se iživljava na račun jednog od vodećih proljećara, Dragutina Haramije.
5.) U Slobodnoj Dalmaciji od 1.veljače 1974. hrvatske domoljube naziva “baštardanin pasima“. Naslađuje se poratnom genocidu nad Hrvatima, kaže: “Sad ćemo se razgovarat. Sad ćemo sve račune sredit. Sve duge podmirit!“.
6.) Smoje je užicao Igora Mandića da mu napiše predgovor u “Dalmatinskim pismima“ iz 1976., a ovaj mu drčno utefterio: “Smoje je glas prosječnog mentaliteta svoje dalmatinske, splitske sredine“, “egoističan“, “prepotentno samodovoljan“, pruža “tradicionalistički otpor svim došljacima, od vlaja do turista“. “Prkosno bi pristao da sve oko njega propadne, ako smeta njegovu zadovoljstvu“.
7.) Tjedan nakon što je umro Tito, Smoje mu 11.svibnja 1980. godine u Kulišićevoj “Slobodanki” tepa: “Split je bez riči reka sve ča mu je na srcu“. “Cila povorka gre sa stadiona“, stoji u podnaslovu. “Nisu to drukeri koji se vraćaju s prekinute utakmice. To se sam od sebe stvorija vojnički stroj, to divizije gredu i u sebi šapju zakletvu: Druže Tito, mi ti se kunemo…“, (po Kulišiću režimskom gl. uredniku “Slobodanke” danas se nažalost zove priznanje HHO u području ljudskih prava, dodjeljuje se obično novinarima, ali je dodijeljeno i bendu “Hladno pivo” iz kojeg je onaj što je plaćao djecu po Zambiji!).
8.) Akademik Živko Jeličić, partizan s domoljubnim refleksom, u Večernjaku od 8. svibnja 1988. kaže: i Malo i Velo misto su “povijesni falsifikati“.
9.) Autor Joakim Marušić o Velom mistu, u Večernjaku od 21. veljače 1981. kaže: „Serija je politički obojena, ona bilježi događaje ‘crvenog grada’ i dobro znam kome crvenilo na jugoslavenski način smeta“.
10.) Živko Vnuk glavni urednik Vjesnika, od Smojinog divljanja brani pučkog glazbenika Duju Alaburića, koji se usudio pred hotelom Bellevue u Splitu pojaviti u narodnoj nošnji Hrvatskog zagorja za koju Smoje reče da ga podsjeća na Vlatka Mačeka vođu HSS-a nakon Stjepana Radića koji je, po Smoji, “neprijatelj sistema”. Smoje, u maniri okorjelog jugokomunističkog prokazivača, ukazao je “drugovima na položaju” na klapu “seljačkih momaka“, koji su pjevali “ime Isusovo“ umjesto “ime druga Tita“.
11.) Vnuk o Smoji: “truba posljednjeg suda, neumoljiv, neuhvatljiv, jak jakože bik, silnik od koga svi prave pipi od straja i bojadišu u žuto mudantine, tvrd kano klisurina, prepun glorije, umočen u prijetnje ka njok u šalšu od poma, e, pun zaleđa i veza, blaženik, faca bliska imperatoru, bog i batina, pendrekaš, mamasantissima, bog-te-mazo!“
Smoje uzvraća Vnuku zamjerajući mu ni manje ni više nego da se zauzimao za Dražena Budišu 1971.g.
12.) O novinaru Jugu Grizelju hrvatskom orjunašu iz Beograda, (“Slobodanka” 2. siječnja 1983.), Smoje kaže: “Ja i Grizelj već desetljećima drugujemo jer nam je od svega na svijetu najvažnija naša Jugoslavija“.
13.) Piše Smoje u “Slobodanki” i “Borbi” početkom 1983. pod naslovom “Mi Jugoslaveni“, pa nameće preporuku da se “lipi, zdravi, snažni“ u svijetu predstavljaju kao Jugoslaveni, a “grubi, malešni, kvadratasti“ – po nacionalnosti.
14.) Svome patronu Juri Biliću progonitelju “maspokovaca” žali se da ga oko kuće i po Splitu napadaju ljudi, vrijeđaju ga taksisti riječima “antikriste, izdajico, prodao si se Srbima“. I dodaje: “Obratio sam se miliciji i sada taksisti ne viču za mnom“.
15.) Zajedno s beogradskim novinama Smoje gazi Torcidu, 26. listopada 1985. poslije utakmice Hajduka i Zvezde, pa kaže “huligani u službi nacionalizma“ i “fašistima“. Nisu to, kaže, fini fetivi Splićani, već “novi svit, koji se spustija sa svi stran“. Opet poziva Partiju i miliciju na “efektniju i efikasniju“ akciju.
16.) Meni osobno najdraže je kad novinar i pjesnik Momčilo Popadić reče Smoji: “Stari tolomašu…“, (“Slobodanka” 4.I 1987.).
Veliki dobri Momo).
17.) Poremećeno zavidni Smoje traži zabranu Berekina, za “Dan republike” 1987.g., zbog karikature koja prikazuje Srbina koji kaže “najbolji su Albanci u Peći“. UDBA i partija kreću u progon Tončija Keruma urednika Berekina (inače izvrsna satirička novina nedostižna Smojinom opskurnom duhu). Komunisti su Tonča Keruma zbog satire pritvarali 60 puta. Smoje tada kaže: “Po meni nije toliko sramotno to što Berekin objavljuje, već to što on izlazi, što se tiska i distribuira!“ Opet “demokrat“ zove sud i policiju da zabrani list u kojem je i sam zarađivao, ali ga žderalo što ga nije mogao oteti Tončiju.
18.) Milošević je došao na vlast u Srbiji, Smoje ugošćuje Skadarliju u Splitu, 1988., a Splićani zbog agresije Miloševićevih četnika bojkotiraju gostovanje. Smoje divlja i urliče o “istorijskoj zadaći Dalmacije“ u spašavanju Jugoslavije.
19.) Joško Čelan kritizira Miloševića u tekstu “Nadnica za strah“, ali glavni urednik “Slobodanke” Joško Kulišić zabranjuje objave Čelanovih tekstova. Da, taj Kulišić po kojem ono priznanje HHO nosi ime.
20.) Smoje javno podržava Miloševića. Javno ga poziva 7.kolovoza.1988. i 25.rujna.1988. na uvođenje diktature na Kosovu, jer je nezadovoljan “bezbjednosnon situacijon“, te traži od Splićana da idu na Miloševićev miting u Kragujevcu.
21.) Smoje veliča Miloševićev miting od navodno milijun četnika na Ušću: “Jebe me se (šta je Francuska dala gol Jugoslaviji). Važno je da je zbor uspija“. (SD, 27. XI 1988.).
22.) Nakon premijerne izvedbe opere „Nikola Šubić Zrinjski” u splitskom HNK 1983., Smoje i komunist Ante Jurjević Baja nazvali su je nacionalističkim incidentom, divljanjem i urlanjem. Opaki operni znalci.
23.) Slavio je Smoje zatvaranje sedmorice splitskih mladića na šest mjeseci do dvije godine zbog pjevanja hrvatskih pjesama na kolodvoru prilikom ispraćaja u vojsku.
24.) Tražio je hapšenje Tuđmana (SD, 4. III 1990.)
25.) Boris Rašeta iz srpskih “Novosti”, piše – “Rogošić na HTV-u pokušava orjunaša Smoju umiti hrvatskom vodicom”. Ponavljam – Rašeta iz Pupovčevih “Novosti”, čak i on.
26.) Bori Dežuloviću je u Feralu od 6. I 1996. o potpori Miloševiću rekao: “Je, priznajen, uvatija san se ka glamac. Zajeba san se! Bija san pizda, tukac, imbečile, jedini u cilu Hrvatsku… Kako vidiš, nisan nikakav heroj! Bija san naivan, bija san pizda, jeba mi pas mater. Sve ću ti najgore o sebi reć, ne triba ti pitat druge“.
Slažemo se, bio si sve to, spadalo u svakom smislu, bagra. O tebi je Barić izdao knjigu, Čelan zapisao brdo stvari, čak su i splitski studenti u diplomskim radovima opisali tvoju pokvarenost, a puno poštenih odrobijali su tvoj smrad. Ni tvoji te nisu cijenili. Na kraju si dopizdio i zamjeniku šefa splitske UDBE jer služba je prezirala suradnike koji su je pokušavali pakosno uplitati u bizarne privatne sukobe. Nisu ti vjerovali ni KOS-ovci iz Lore.
I nek su ti naćurili taj spomenik, jer ovaj narod olako zaboravlja i treba ga podsjećati na bagru koja ga je prodavala”, zaključuje Marko Mikulić.
