11. rujna 1991. godine započeo je jedan od najtežih dana Domovinskog rata u zadarskom zaleđu. Moćne oklopne snage 9. kninskog korpusa JNA, potpomognute pobunjenim Srbima i paravojnim formacijama, krenule su iz smjera Obrovca u novi veliki napad na hrvatska mjesta. Meta su bila Jasenice, Maslenica, Rovanjska i obrambene crte oko Kruševa.
Malobrojni branitelji Jasenica pružili su žilav i hrabar otpor, uspjeli su uništiti oklopni transporter i jedan tenk, no nakon cjelodnevnih borbi obrana je u popodnevnim satima slomljena. Jasenice i Maslenica pale su u ruke agresora, a hrvatski su se branitelji morali povući.
Padom tih mjesta i Kruševo je ostalo potpuno odsječeno – branitelji su se, opkoljeni sa svih strana, jedino morskim putem mogli izvući prema slobodnom Novigradu.
Ljeto krvavih napada na hrvatska sela
Srpski napadi na području općina Obrovac i Benkovac počeli su već u ljeto 1991. godine, a bili su popraćeni masovnim zločinima. Hrvati iz Zatona Obrovačkog, Kruševa, Nadina, Raštevića, Provića, Vukića i drugih sela postajali su žrtve brutalnih ubojstava, progonâ i silovanja.
Zločini su bili planirani i organizirani, s jasnim ciljem – etničkog čišćenja i progona hrvatskog stanovništva, čime se provodila politika Velike Srbije.
Na tom području stradale su stotine Hrvata, a u kaznenoj prijavi Državnog odvjetništva Republike Hrvatske navodi se 231 ubijena osoba, 17 teško ozlijeđenih, sedam silovanih i šest fizički zlostavljanih.
Komandna odgovornost i šutnja pravde
Godine 2013. podnesena je kaznena prijava protiv osam osoba, zapovjedno odgovornih za zločine u općinama Obrovac i Benkovac, među kojima su visoki časnici JNA i lokalni zapovjednici teritorijalne obrane. Raspisane su i međunarodne tjeralice, no većina onih koji su nadređeni počinitelji zločina i dalje je nedostupna hrvatskom pravosuđu.
Podnesene prijave protiv Ratka Mladića i Milana Zelenovića dokazuju da su na širem području Dalmacije korištena i zabranjena oružja, poznata pod imenom „zvončići“, pri čemu su stradali civili, među njima i djeca. No, do danas, za razaranje i smrt nevinih ljudi – odgovora nema.
Pupovčeva šutnja o rodnom kraju
Posebno boli činjenica da Milorad Pupovac, rođen u Ceranju Donjem kod Benkovca, nikada nije progovorio o tim zločinima nad njegovim hrvatskim susjedima. Nije se osvrnuo na 213 ubijenih Hrvata za koje je podnesena kaznena prijava. A kada je trebao komentirati zločine, govorio je o Gruborima i hrvatskoj odgovornosti.
Šutnja Pupovca i drugih političkih predstavnika srpske zajednice u Hrvatskoj otvara bolnu ranu: kako nakon više od tri desetljeća rata još uvijek nema priznanja, isprike, niti odštete žrtvama i njihovim obiteljima?
Sjećanje i pitanje odgovornosti
Današnji datum, 11. rujna, podsjeća na strahote i herojstvo branitelja zadarskog zaleđa, na nevine ljude ubijene na vlastitim ognjištima, i na bespoštednu agresiju koju je Srbija pokrenula protiv Hrvatske. Podsjeća i na Kruševo, Jasenice i Maslenicu, mjesta u kojima se branila sloboda Dalmacije i cijele Hrvatske.
Pitanje odgovornosti i pravde ostaje otvoreno – hoće li se itko od onih koji su naredili, planirali i izvršavali te zločine ikada ispričati? Hoće li odgovarati za počinjene ratne zločine? Hoće li ikad biti nadoknađena bar ona šteta koja se može nadoknaditi?
Hrvatska javnost i obitelji žrtava ni danas, nakon više od 30 godina, ne prestaju tražiti istinu i pravdu – jer ratni zločini ne zastarijevaju, a istina se ne može prešutjeti.
