Don Jakoslav Banić, misionar iz Kaštel Gomilice djeluje u najopasnijem dijelu Ugande, Morotu u Karamođi. Mjesto je to gdje se događaju otmice, ubojstva, prostitucija, trgovina djecom i odraslima zbog prodaje organa. No, na pitanje boji li ikad, don Jakoslav kaže “Ja svoj život stavljam u Božije ruke, a umrijeti moram kad-tad.”
Susret s don Jakoslavom Banićem bio je prilika za puno tema, ali ona o kojoj sam htjela najviše doznati je život u Morotu, najopasnijem dijelu Ugande. Dio je to u kojem tijekom svog boravka u Ugandi dok smo snimali dokumentarni film, nisam bila. No, razgovor s don Jakoslavom skrenuo je i na teme koje su nakon potpisivanja Istanbulske konvencije postale aktualne u Hrvatskoj, a onda smo se dotaknuli i katoličke crkve u Europi te njenih problema i rana, o čemu je don Jakoslav vrlo otvoreno razgovarao.
Don Jakoslav tvrdi kako ga je Uganda promijenila i još više približila Bogu. Ako je suditi po unutarnjem miru i duhovnosti kojom zrači te onom što mi je ispričao, don Jakoslav u Morotu živi svoj najljepši dio života.
Bili ste svećenik u Kaštel Kambelovcu i sada ste u misiji, pa imate mogućnost usprediti. Koliko sam ja vidjela kada sam bila kod sestre Vedrane u Ugandi, to je potpuno različit način djelovanja.
Ja mislim da se crkva u Europi uspavala. Ona počiva na velikom blagu, pologu vjere. Svjesna je da je puno jača i teologijom i naukom i liturgijom. Ona je kao starija crkva potrebna mladoj crkvi u Africi. Crkva u Africi je nova i mnogi joj žele pristupiti, ali morate znati da je često puta žele i napustiti. Nisu uvijek istinski iskreni motivi koji nas privlače u crkvu i crkva u Africi, barem ovdje gdje sam ja, još je uvijek u povojima po pitanju odgajanja u vjeri.
80 posto katolika u Morotu žive poligamiju, imaju više žena. Dakle, ne mogu svi pristupiti sakramentima, moraju se odreći svojih tradicionalnih načina života. To u Europi nije problem, ali možda u Europi ima puno više rastava. I tu iščitavamo drugi problem – jesmo li mlade dovoljno pripremali na sakrament braka, jesmo li im dovoljno govorili o važnosti sakramenta braka, o njihovim motivima stupanja u brak, dok ovdje gdje sam ja imaju problem da će ih se obitelj odreći ako će pristupiti u crkvu. Naime, ako kao katolik stupite u crkveni brak više se ne možete vjenčati s nijednom drugom ženom, pa će vas se odreći, oduzeti vam imanje, možda čak i zaprijetiti smrću. Oni smatraju da kada dođeš u starije godine onda se odluči za jednu ženu i posveti se njoj kada postaneš nemoćan. Tako da mi dolje imamo puno starih koji nam pristupaju i koji žele obnoviti svoje sakramente i sakramentalni život jer sada više nisu u grijehu, ostali su ili udovac ili udovica. Većinom su to žene koje se žele uključiti u puno sakramentalno zajedništvo crkve.
Vi u Africi, ja bih rekao malo slikovito, imate pet proizvoda, a u Europi imate pet tisuća proizvoda. Europa je još uvijek u većim izazovima od Afrike. Njemu je lakše izabrati između tih pet proizvoda, dok se mi u Europi izgubimo između tih pet tisuća proizvoda. Crkva se danas suočava s puno izazazova, novih poroka, novih pokreta, suočena je s unutarnjim ranama o kojima nije znala ili ju je bilo strah o njima govoriti, boriti se protiv njih. Možda je i željela, ali nije znala način kako riješiti situacije s kojima se susretala, jer su joj bile potpuno strane i šokantne, a možda je na njih gledala i s nevjericom – da to ipak nije tako, da je to nemoguće. Shvatiti da je jedan svećenik koji je posvetio život Bogu i koji se odlučio dati za ljude, sada pedofil ili da jedan svećenik koji prekrasno propovjeda, koji živi ono što ona od njega očekuje i primjerom izvana pokazuje, a ono sa strane skroz nešto drugo. To vam je neshvatljivo kao što je i u obitelji onaj prvotni šok kada saznate nešto što je van svake pameti. I tu se, možda, nismo kao crkva snašli da adekvatno odgovorimo, iako ne da nismo željeli, nego jednostavno – što je sad ovo, što se ovo sad događa.
A, rane su tu, rane treba zacijeljivati, rane treba obrisati, rane treba poviti. Svi smo mi ljudi – tko je bez grijeha neka baci kamen. Ako vidimo, Isus je najviše prigovarao farizejima, svećenicima, saducejima, svima onima koji su bili najbliži Bogu, Božijem poslanju. Danas sigurno prigovara i nama da se trebamu trgnuti, popraviti svoj život, popraviti što možemo, dati od sebe sve najbolje. Iako ja vjerujem, kada gledam tu crkvu i crkvu kod nas, da smo mi ovdje još uvijek jaki po pitanju da smo čvrsti, da nemamo toliko problematike. Volio bih samo da nas ne zahvati duh ovog svijeta, da se ne utopimo u masi. Da više gradimo povjerenje u Boga, u njegovo vodstvo. Neće crkva biti spašena po Jakoslavu Baniću, ona se spašava po Bogu. On je njen utemeljitelj. Na meni je samo želim li ja tu biti Njegov suradnik, onaj koji se otvara Njemu da po meni On čini ono što želi. To je ono iskustvo koje doživite u misijama u Africi. Niste ni svjesni kako i na koji način, a Božija providnost vam dovede ono što treba, kako treba, gdje treba.
Jeste li se iznenadili ovim što ste zatekli u Hrvatskoj – moderno vrijeme u kojem se podržava mijenjanje spola, u kojem se svake prve subote u mjesecu doslovno iživljavaju u Zagrebu na moliteljima… Puno toga što vjernike sablažnjava.
Kao crkva smo zaboravili da Bog vodi ovaj svijet. Ne mislim sada na Rim, svećenstvo, već mi svi vjernici. Crkva pripada svima, ona je od Boga darovana svima nama koji smo krštenjem ucijepljeni u nju. Dobra je želja kad čovjek osjeća da treba dati nešto svojoj crkvi, da njegova crkva prolazi kušnje i iskušenja, ali ja se uvijek sjetim vremena komunizma i svega onoga što je crkva u tom vremenu prošla. Crkve su tada bile pune. U crkvama se molilo. Ja nemam ništa protiv molitelja, ne da se ograđujem od toga, već to je njihov stav, ali uz prazne crkve mi molimo vani. Ako ja vjerujem u Boga i da Bog može obratiti moju zemlju i da Bog može učiniti čudo za sve ono što molimo na trgovima, nema nigdje ljepšeg mjesta nego moliti u crkvi pred Gospodinom.
Mi kršćani moramo poštovati svačiju slobodu, a vidimo da se naša sloboda napada. I vidimo da svaki puta kada ističemo Krista i svoju vjeru da smo napadnuti. Ali, što nam Krist u Evanđelju kaže o tome? Mi imamo Kristove odgovore, nama je Krist ostavio poruku koja nije samo za jedno vrijeme, ona je zauvijek, do konca svijeta. “Blago vama kad vas zbog mene pogrde i progone i sve zlo zla protiv vas. Radujte se i veselite, velika je plaća vaša u Nebesima. Imam osjećaj da ne vjerujemo u Njegovu moć, ne vjerujemo u Božiju moć, već u našu moć. Ja osobno mislim da mi kršćani moramo živjeti svoju vjeru, svjedočiti svoju vjeru ,ne biti nametljivi nego svjetlo i tamo gdje ima volje svjetlo će se zapaliti. Ne mojom voljom, nego Božijom ljubavlju i milosrđem.
Gledajući sada u Africi, mi ne radimo ništa senzacionalno. Radimo samo ono poslanje koje imamo. Ne pomažemo samo katolicima, pomažemo svima. Tko god dođe zatražiti pomoć. Bog nikada nikog nije odbio. Krist je ljubio svakoga. Onda imate ono da vam počnu dolaziti ljudi i kažu ‘i mi bi željeli postati dio vaše zajednice’. Zašto? ‘Pa, zato što nesebično dijelite. Mi bi željeli upoznati tog vašeg Boga kojega vi tako nesebično dijelite i vama ništa nije teško učiniti za nas. Vama ništa nije teško da nam pomognete. Vama ništa nije teško da učinite za našu djecu’. Mi ne radimo ništa posebno – molimo u našoj crkvi, pjevamo, dajemo djeci hranu koliko možemo, koliko imamo, koliko nam Bog providi za obroke, pomažemo im u školi, organiziramo u misiji malu školu i pomažemo da lakše nauče engleski, matematiku, vjeronauk. Dakle, ništa nije nametljivo.
Mi smo tu da izvršimo ono što On hoće da izvršimo. Ja mislim da nema ljepše radosti i ljepote svećeničkog života nego utažiti Božiju žeđ i Božiju želju za nama. Gradimo povjerenje u Boga. Ja se, recimo šokiram…ja poštujem tvoja prava, poštujem to što ti hoćeš imati svoje parade, želiš imati svoje konvencije – ja se u to ne diram, ali kada ja želim pokazati svoju vjeru ti napadaš, ti mrziš, ti želiš uništiti, ti izražavaš bijes. Doslovce tada vidimo da to nije niti ljudsko, niti normalno, da je u pozadini nešto potpuno treće.
Pod krinkom zaštite ženskih prava potpisana je Istanbulska konvencija i nakon toga kao da je sotona ušao kroz tu pukotinu i razmahao se.
Nama kršćanima je to vrlo jasno. Mi u ovom svijetu imamo samo jednog neprijatelja protiv kojega se mi moramo boriti, to je zlo, to je sotona. Na svijetu postoji samo dobro i zlo, nema treće opcije. Nama to treba biti jasno kao dan.
Da se vratimo na Afriku. Vi se nalazite u opasnom dijelu Ugande. Je li vas kada bilo strah?
Mene? Nikad. Moroto u Karamođi jest najopasniji dio Afrike i Ugande. Kada vi živite u zajednici u kojoj 60 posto ljudi živi ekstremno siromaštvo, koje živi ekstremnu glad, a znamo da sa siromaštvom dolazi i krađa i otmice i ubojstva i prostitucija i prodaja ljudi i djece za organe… I nalazimo se na ruti prodaje djece i otmice djece i znate da ste stavili svoj život, ali osobno, ne znam, nisam ja ništa posebniji od drugih, ali ja vam straha nemam. Čujem ja noću i pucnjavu. Obično mi to prokomentiramo samo ‘je li netko ubijen ili nije, hajde Bogu hvala nije nitko ubijen, to je najvažnije’. 200 metara od naše kuće ubijen je mladić od 15 godina koji je samo vidio lopove. Dakle, nije ništa dirao u njih, išao je svojoj kući, ali ih je vidio i treba ga ubiti.
Toliko djece nastrada, imamo toliko suicida i znamo da smo svoju glavu stavili u torbu, ali ja svoj život stavljam u Božije ruke. Ja se vodim onom, jednog dana svakako moram umrit. Ja ću se trudit sačuvat svoj život koliko god mogu u smislu da ga čuvam da ga mogu dati ljudima, ali ako već moram umrijeti na ovaj ili onaj način, kako god je, ja ne želim umrijeti bez Boga. Ja samo želim da umrem s Bogom. Da budem i ostanem Njegov. Je li za godinu dana, deset, pedeset – uopće me to ne interesira, niti mi to predstavlja nekakav problem. Samo da budem i ostanem Njegov, jer kad Njega imam, sve imam. Kad Njega nemam, sve da imam i 90 godina, što će mi te godine ako Njega nemam. Što će mi sve u životu da sam sačuvao, da sam spremio ako Njega nemam.
I zato kažem da je jako, jako važno i za nas misionare i svećenike i vjernike da čitamo Njegovu Riječ, čitamo Bibliju, osluškujemo tu Riječ. Ne da je mi idemo protumačiti, da ja sad na njoj idem mudrovati, nego da mi ona bude putokaz u mom životu. I vjerujem da ćemo onda pronaći sve što je potrebno da izađemo uvijek kao pobjednici. I onda kada mislimo da gubimo u ovom svijetu bitku da izađemo kao pobjednici. Znamo, kad je Isus bio osuđen da su se radovali riješili su ga se, a zapravo tek onda nisu. To je ono što ja vidim da nama kršćanima nedostaje – više povjerenja u Boga. Više vjerovati Njegovom vodstvu, Njegovoj providnosti, Njegovoj želji. Mi moramo živjeti odnos s Bogom. Tu je najveći primjer Majka Terezija.
I evo za kraj, kako mi iz Hrvatske možemo pomoći vama u misiji u Morotu? Kako možemo pomoći tim siromašnim ljudima?
Mi znamo, i svjesni smo da je Afrika zemlja trećeg svijeta, da su novčani prilozi uvijek nešto s čime baratamo i treba nam novac da prehranimo te ljude, da spasimo što više života, ali treba nam solidarnost. Ne sažaljenje, ne da netko sažalijeva te ljude, te vjernike dolje u njihovoj problematici. Sažaljenje nas čini da to učinimo sad i gotovo je, a solidarnost nas povezuje. Solidarnost govori niste sami i ne možete vi bez nas, niti mi možemo bez vas. Mi smo tu da budemo usmjereni jedni na druge, da zajedno izgrađujemo svijet kakav Bog želi od nas. Dakle, sva pomoć bilo materijalna, bilo duhovna – ja više stavljam naglasak na duhovno, da molimo, da se po nama neznatnima i nikakvima, jadnima ostvari Njegovo poslanje. Potrebna nam je ta molitva.
Žalosti me kad netko od svećenika ovdje kaže ‘pa imamo mi potrebe ovdje’. Imamo, ali još uvijek ne toliko velike kao što su potrebe dolje. I ako ne budemo imali otvoreno srce jedni za druge, solidarnost jedni s drugima, neće biti pomoći ni za tvoje potrebe, jer si zatvorio srce za potrebe ondje gdje te Bog pozivao da pomogneš. Potrebni smo jedni drugima.
Ja sam ponosan što sam misionar iz Hrvatske. Djelujem među drugim misionarima iz cijelog svijeta, ali biskup mi je rekao da sam jedini misionar koji još nije došao tražiti pomoć od njega. A, zašto? Zahvaljujući ljubavi i snazi svoga hrvatskog naroda. Sve do sada što smo radili, radili smo isključivo dobrotom hrvatskog naroda. I ja sam zato ponosan i sretan i mislim da naša zemlja i crkva još uvijek imaju veliko srce.
