Rade Šerbedžija koji je „dezertirao“ iz Hrvatske kad je počela velikosrpska agresija na našu, hrvatsku državu, ovih je dana, kako je napisao u jednoj kolumni u jednom zagrebačkom dnevnom listu, ostao „pogođen“ jednim „strašnim i besmislenim ratom, ovdje u srcu Europe“, jer ga je to (zamislite) „podsjetilo na one naše (!?) krvave godine u devedesetima.
Razoreni gradovi i sela, Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo…Napušteni domovi i ognjišta. Egzodus.“, pa nastavlja: „Hiljade i hiljade izbjeglica. Moja opustjela Lika. Tih smo devedesetih Lenka i ja, zajedno s Vanessom Redgrave i još nekim internacionalnim umjetnicima, pokrenuli pokret „Wake up World“. Željeli smo kazališnim predstavama i koncertima za mir pokrenuti inicijativu u Ujedinjenim narodima da prestane taj strašni rat. Nismo uspjeli mnogo. Oni koji su gospodari ratova ne slušaju poeziju i muziku. Valja dići svoj glas protiv nasilja i rata. Ali, unatoč svemu, valja pokušati. Ja sam već dovoljno star i gotovo da imam prava biti umoran od svega, pa i od antiratnih akcija i humanitarnih koncerata. Ali još se ne dam, još se uvijek kao neka stara divokoza penjem po stijenama i klisurama tvrđave Minor na Malom Brijunu i vičem u vjetar i kišu Shakespeareove čarobne stihove dok mojom learovskom glavom pršte emocije i guše grlo od bijesa i očaja, na mojim raspuklim dlanovima umiru ljudi i gradovi.“
Na kraju, „Lepi Rade“, kako ga neki zovu, istaknuo je i ovo: „Priključili smo se vojnoj sili NATO-u. Znači da smo i mi Hrvati za neke nedužne ljude – okupatori!,” naglasio je.
Što reći na sve to, osim da Šerbedžija opet „bunca“ i da ga je ponovno zahvatila amnezija.
Kad je počela srpsko-crnogorska agresija na Hrvatsku, kad je zločinačka JNA napala hrvatsku državu, ovaj je čovjek prvo bio u Beogradu, gdje je snimao neke pjesme s Cecom (suprugom ratnog zločinca Arkana), ali i neke filmove, koji su više bili na strani četnika. Nakon toga je, za razliku od većine hrvatskih dramskih umjetnika, pobjegao u Sloveniju, a zatim u Englesku i SAD. „Pobjedonosno“ se vratio u Hrvatsku, sa svojom obitelji, tek kad je Hrvatska pobijedila, a on je za dezerterstvo bogato nagrađen, od stanova do „okupacije“ Malih Brijuna.
Pored toga, kad i danas priča o ratu, on nigdje ne navodi o kakvoj je agresiji bilo riječ, tko je bio žrtva a tko zločinac te o kakvom se to „egzodusu“ radilo.
A, to da je u vrijeme velikosrpske agresije pokrenuo neki pokret za mir, to je nešto novo u njegovu životopisu, to više ne pali ni kod djece u vrtiću, pa sve izgleda kao da se sad probudio iz sna.
Ne odgovara mu što je Hrvatska u NATO-u, pa optužuje Hrvate da su i oni nekakvi „okupatori“!
Sramno da sramnije ne može biti, tim prije što ga je Hrvatska nagradila za njegovo „dezerterstvo“ i s najvišim državnim priznanjima!
