Pretukli su ga do besvijesti. Udarali ga u glavu nogama dok je nepomično ležao na asfaltu. Sve to – ispred škole, u Ulici Svetog Leopolda Mandića. Sedam maloljetnika. Jedna žrtva. I pitanje koje danas muči cijelu Hrvatsku – što se to dogodilo s našom djecom?
Policijska uprava zagrebačka je u manje od 24 sata od zaprimanja jezive videosnimke uhitila svih sedmero osumnjičenih. Brzina kojom su identificirani gotovo je jedina utješna vijest u cijeloj priči. Sve ostalo je mračno, surovo i simptomatično za društvo koje je predugo gledalo na drugu stranu.
Policija je uz priopćenje objavila i fotografije osobe za koju se pretpostavlja da raspolaže saznanjima o ovom kaznenom djelu, te poziva javnost da se javi ako ima bilo kakve informacije koje bi mogle pomoći u istrazi.
Što se točno dogodilo
Prema priopćenju policije, događaj se odvio 08. lipnja u večernjim satima na području Dubrave. Nakon verbalne prepirke, skupina maloljetnika fizički je napala mladića s ciljem da ga usmrti – tako stoji u policijskom priopćenju, crno na bijelo.
Prvo ga je jedan od osumnjičenih izudarao rukama u glavu i tijelo. Žrtva je pala na tlo. Umjesto da napad prestane, pridružila su mu se još četvorica – i nastavili ga udarati nogama u glavu sve dok mladić nije izgubio svijest. Kada su petorica konačno prestala, šesti maloljetnik je nastavio sam, udarajući ga nogom u glavu dok je on, nesvjestan, ležao na asfaltu ulice.
Sedmi maloljetnik nije zadao niti jedan udarac. Samo je stajao, gledao i – bodrio ostale.
Sedmoricu se sumnjiči za različita kaznena djela: petoricu za pokušaj ubojstva, šestog za sudjelovanje u tučnjavi, sedmog za nasilničko ponašanje. Nakon ispitivanja na Županijskom sudu u Zagrebu, svi su pušteni na slobodu uz mjere opreza – javljanje policiji i nadzor socijalnih službi.
Mladić koji je preživio napad i danas se, vjerojatno, oporavlja od onoga što mu se dogodilo ispred škole u večernjim satima dok je svijet oko njega i dalje funkcionirao kao da se ništa ne događa.
Kako sedmero djece odluči da nekoga treba ubiti?
Ovo nije izolirani incident. Ovo je simptom. I baš zato je pitanje koje se postavlja teže od bilo koje presude koju će sud na kraju donijeti – kako to da skupina djece, od kojih nijedno vjerojatno nema ni vozačku dozvolu, odluči da je ubojstvo prihvatljiv ishod verbalne prepirke?
Psiholozi koji se bave maloljetničkim prijestupima upozoravaju kako grupno nasilje funkcionira po posve drugačijim pravilima od individualnog. Kad se nekoliko mladih ljudi nađe u skupini, odgovornost se – psihološki gledano – razvodnjava. Nitko se ne osjeća kao glavni krivac, jer “svi su udarali”. To je mehanizam koji psiholozi nazivaju difuzijom odgovornosti – pojedinac u grupi radi stvari koje nikad ne bi učinio sam, jer podsvjesno vjeruje da teret krivnje nosi grupa, a ne on.
Tu je i drugi fenomen: deindividualizacija. Kad adrenalin poraste, kad grupa “zagrije” situaciju, osoba gubi osjećaj vlastite individualnosti i odgovornosti – ponaša se u skladu s grupnom dinamikom, ne sa svojim vlastitim moralnim kompasom. Upravo to objašnjava zašto je šesti maloljetnik nastavio udarati žrtvu nogom u glavu i kad je ona već bila nesvjesna, a peterica koja su prestala se nisu pobunila niti pokušala zaštititi žrtvu.
A onda je tu i sedmi maloljetnik – onaj koji nije zadao nijedan udarac, ali je bodrio ostale. Stručnjaci to prepoznaju kao klasičan obrazac socijalnog poticanja nasilja unutar grupe – uloga koja djeluje kao gorivo, čak i bez fizičkog sudjelovanja, i koja je u hrvatskom kaznenom pravu prepoznata kao zasebno kazneno djelo, baš zato što potiče i normalizira agresiju.
Stručna literatura iz područja maloljetničke delinkvencije pokazuje da na razvoj ovakvog ponašanja kod mladih najviše utječu obiteljski i društveni faktori – puno više nego, na primjer, genetski. Drugim riječima, dijete koje odraste u okruženju gdje je nasilje normalno, gdje nema nadzora, gdje roditelji ne primjećuju (ili ne žele primijetiti) s kim se druži i što radi navečer – puno je vjerojatnije da će jednog dana stati u krug oko nekoga koji leži na asfaltu, umjesto da pozove hitnu pomoć.
Sustav koji štiti djecu – ali tko štiti njihove žrtve?
Hrvatski kaznenopravni sustav prema maloljetnicima temelji se na ideji koja je, sama po sebi, civilizacijski ispravna – dijete nije odrasla osoba i ne smije se kažnjavati kao odrasla osoba. Cilj nije kazna, nego preodgoj.
Ali kad je riječ o pokušaju ubojstva, ta filozofija se za mnoge građane pretvara u pitanje – gdje je granica?
Po Zakonu o sudovima za mladež, mlađi maloljetnici (14–16 godina) mogu dobiti samo odgojne i sigurnosne mjere – nikad zatvor. Stariji maloljetnici (16–18 godina) mogu, u iznimno teškim slučajevima, biti osuđeni na maloljetnički zatvor, koji prema zakonu ne može biti kraći od šest mjeseci ni dulji od pet godina. Samo iznimno, kod najtežih djela kao što je upravo pokušaj ubojstva, sud može izreći maloljetnički zatvor u trajanju do deset godina.
To je sustav koji je, na papiru, posve logičan – dijete od 14 ili 16 godina nema potpuno formiran mozak, ne donosi odluke kao odrasla osoba, i statistike pokazuju da većina mladih koji uđu u sukob sa zakonom – jednostavno “izrastu” iz kriminalnog ponašanja do svojih dvadesetih. Ali roditelji žrtava, čitajući ovakva priopćenja, postavljaju jednostavno pitanje – što ako baš taj maloljetnik ne izraste iz nasilničkog ponašanja? Što ako sljedeći put žrtva ne preživi?
Amerika: kad sustav prestane vjerovati u drugu šansu
Ako je hrvatski model utemeljen na ideji da se svako dijete mora spašavati, američki sustav u mnogim državama funkcionira po posve drugačijoj logici – ponekad brutalno drugačijoj.
U Sjedinjenim Državama, maloljetnik optužen za teško djelo kao što je ubojstvo može biti, ovisno o državi i dobi, suđen kao odrasla osoba. To znači da gubi sve zaštite maloljetničkog sustava – javno suđenje, javni dosje, i kazne identične onima za odrasle. U nekim državama mandatorna minimalna kazna za ubojstvo počinjeno od strane maloljetnika iznosi 30 godina do kazne bez mogućnosti uvjetnog otpusta.
Amerika je, prema podacima organizacija koje se bave ljudskim pravima, jedina država u svijetu koja maloljetnicima i danas izriče doživotni zatvor bez mogućnosti uvjetnog otpusta. Vrhovni sud SAD-a je 2005. godine ukinuo smrtnu kaznu za djela počinjena prije osamnaeste godine, a 2012. presudom Miller protiv Alabame ograničio je automatsko izricanje doživotnog zatvora bez uvjetnog otpusta za maloljetnike – ali dvadesetpet američkih država i danas tu kaznu dopušta kao mogućnost. Tisuće mladih ljudi trenutno služi takve kazne u američkim zatvorima.
Paradoks je da, prema istraživanjima The Sentencing Projecta, ovakav pristup nije doveo do dramatičnog pada maloljetničkog nasilja u odnosu na zemlje s rehabilitacijskim modelom – dapače, stopa povratka u kriminal u SAD-u ostaje znatno viša nego u zemljama koje biraju potpuno drugačiji put.
Norveška: zemlja koja je dokazala da postoji bolji način
A onda postoji Norveška.
Ova skandinavska zemlja danas se smatra svjetskim primjerom uspješnog pristupa kriminalu mladih – ne zato što je blaga, nego zato što funkcionira. Norveški sustav temelji se na ideji da kazna sama po sebi ne sprječava buduće zločine – da je izolacija od društva (a ne patnja unutar zatvora) dovoljna mjera zaštite javnosti, dok se istovremeno radi na temeljnom uzroku problema.
Rezultati govore sami za sebe – stopa povratka u kriminal u Norveškoj iznosi oko 20 posto u roku od dvije godine od izlaska iz sustava – dok u SAD-u, gdje dominira kažnjavanje, više od dvije trećine osuđenika završi natrag u sustavu u istom razdoblju.
Tajna norveškog modela nije “mekoća”. Tajna je intenzivan, gotovo opsesivan rad na resocijalizaciji – obrazovanje, psihološka podrška, strukturirano vrijeme, mentorstvo, postupni povratak u zajednicu. Norveška ne vjeruje da je dijete koje je počinilo zločin zauvijek obilježeno – ali isto tako ne pretvara taj zločin u nešto što se “samo od sebe” riješi uz minimalan nadzor. Sustav je strog u smislu praćenja i intervencije, a blag samo u smislu da ne kažnjava radi kažnjavanja.
Razlika između norveškog i hrvatskog pristupa nije u filozofiji – obje zemlje vjeruju u preodgoj. Razlika je u resursima, dosljednosti i intenzitetu te skrbi. Mjera opreza uz javljanje u policijsku postaju, kakvu su dobili maloljetnici iz Dubrave, teško da je usporediva s intenzivnim psihosocijalnim programima koje norveški sustav nudi od prvog dana.
Što ostaje iza sve ove priče
Sedmero djece. Jedan mladić koji je, sudeći prema opisu napada, doslovno mogao umrijeti na pločniku u Dubravi. I jedno društvo koje se, po tko zna koji put, pita kako smo došli dovde.
Odgovor nije jednostavan i nije jedan. Nije to samo “loš zakon” niti samo “loši roditelji” niti samo “internet i mreže koje normaliziraju nasilje”. To je spoj svega – sustav koji djeluje presporo i preblago za neke slučajeve, obitelji koje ne prepoznaju upozoravajuće znakove, vršnjačka dinamika koja pretvara osmero običnih tinejdžera u skupinu koja je spremna ubiti, i društvo koje se prečesto sjeti pitati “zašto” samo kad je već prekasno.
Mladić iz Dubrave je, prema svemu sudeći, preživio. Pitanje je što se događa sa svima onima koji sljedeći put neće biti te sreće – i je li nam zaista potrebna još jedna takva snimka da bismo se počeli pitati što dalje.
