Beograd je danas osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću priredio pogreb kakav se u Europi ne pamti – vojne počasti, crkveno opijelo koje je predvodio patrijarh Porfirije i medijski spektakl u kojem se genocid u Srebrenici i zločini u Hrvatskoj i BiH pretvaraju u “junačku obranu srpskog roda”. Dok se u Srbiji govori o “najmasovnijem pogrebu u modernoj povijesti”, u Hrvatskoj pozornost izaziva snimka ratnog snimatelja Petra Malbaše na kojoj Mladić hladnokrvno priznaje: “Ja sam osobno minirao Maslenički most i branu Peruću.”
Punih 12 dana nakon smrti, uz mimohod desetaka tisuća ljudi u hramu Svetog apostola i evanđelista Luke na Košutnjaku i opijelo “pravoslavnom hrišćaninu i vojniku srpskom” (kako su objavili iz SPC-a), pokopan je zapovjednik Vojske Republike Srpske kojeg je Haški tribunal pravomoćno osudio za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Srpski režimski mediji besramno govore o “besmrtnom junaku”, a pogreb se naziva “najmasovnijim u modernoj povijesti Srbije”, uz priče o stotinama tisuća ljudi koji su došli odati “zadnju poštu”.
Ratni zločinac Mladić je pokopan sa svim vojnim počastima i najvišim crkvenim “regulama”, a patrijarh Porfirije, koji je predvodio opijelo, samim time je javno pokazao razumijevanje za ratne zločine i pohode Ratka Mladića, kojeg je u propovijedi zvao “Ratko general”. Maske su konačno pale i s “umilog” lica srpskog patrijarha, koji je bez imalo savjesti rekao: „Generalovo ime ostat će utkano u pamćenje i molitve najvećeg dijela našeg naroda.”O Mladiću je čelnik SPC-a govorio kao “pravedniku” i poželio mu “vječno blaženstvo”
Šibenik gori: Kako je Mladić vodio napad na grad sv. Jakova
Rujan 1991. u Šibeniku nije bio samo početak jeseni – bio je početak rata koji je trebao zauvijek promijeniti lice Dalmacije. Iz pravca Knina, preko Drniša i Vodica, prema gradu pod Velebitom kretala je oklopna kolona 9. korpusa JNA, a operativni mozak te operacije bio je čovjek kojeg će svijet kasnije upamtiti po genocidu u Srebrenici – Ratko Mladić.
Iako formalno još nije bio titularni zapovjednik korpusa, Mladić je kao načelnik stožera i zamjenik zapovjednika izdavao naloge, oblikovao planove napada i osobno usmjeravao tenkovske i topničke udare prema Šibeniku. U vojnim dokumentima iz tog vremena stoji suha, ali jeziva formulacija: “Chief of Staff, Colonel Ratko Mladić … I have decided” – “Načelnik stožera, pukovnik Ratko Mladić … Odlučio sam”. Ta rečenica nije bila administrativna bilješka – bila je uvod u dane straha, granata i plamena koji su gutali šibenske ulice.
Grad je bio pod istovremenom topničkom, zračnom i pomorskom vatrom. Granate su padale na stambene četvrti, luku, tvornice, ali i na simbole grada – pogođena je i katedrala sv. Jakova, danas UNESCO-ova svjetska baština, kao da je netko htio pogoditi samo srce Šibenika. Ljudi su bježali u podrume, skloništa, crkve, dok su tenkovi 221. motorizirane brigade JNA i postrojbe TO SAO Krajine nastupali prema Vodicama i prilazima gradu.
“Rujanski rat”, kako će ga kasnije nazvati povijesni prikazi, trajao je od 16. do 22./23. rujna 1991., a cilj je bio jasan – probiti hrvatsku obranu, ovladati prometnicama između sjeverne i srednje Dalmacije i fizički odvojiti Dalmaciju od ostatka Hrvatske. Mladić je, prema svjedočenjima i medijskim retrospektivama, operativno vodio taj napad – čovjek koji je kasnije u Srebrenici naredio ubojstva tisuća Muslimana, u Šibeniku je već pokazivao istu metodu – najprije topovi, tenkovi i avioni, onda prodor oklopa, pa “čišćenje” terena.
Hrvatske snage, sastavljene od tek organiziranih postrojbi Zbora narodne garde, policije i dragovoljaca, zaustavile su prodor na prilazima gradu. Bitka za Šibenik postala je jedan od prvih ozbiljnih neuspjeha JNA u pokušaju brzog izlaska na dalmatinsku obalu – ali cijena je bila visoka – razorene kuće, spaljena predgrađa, civili u šoku, djeca koja su prve ratne dane provela u mraku podruma, dok je iznad njih grmjela artiljerija 9. korpusa pod Mladićevim operativnim vodstvom.
Kasnije će Mladić 1992. u Hrvatskoj u odsutnosti biti osuđen na 20 godina zatvora – ne za Šibenik, već za napad na Kijevo, selo koje je gotovo potpuno uništeno i spaljeno po njegovu nalogu. No, za Šibenik nikada nije pravomoćno osuđen, iako su dokumenti, svjedočenja i medijski prikazi nedvojbeno pokazali da je upravo on bio operativni zapovjednik napada. The Times će 2026., u biografskom prikazu Mladića, upravo 1991. opisati kao razdoblje u kojem je bio chief of staff of the JNA’s 9th Army Corps based in Knin, naglašavajući njegovu sklonost napadnom načinu ratovanja i osobnom vođenju operacija na terenu.
Škabrnja: Dan kada je Mladić naredio “očisti položaj”
Ako je Šibenik bio Mladićev prvi veliki ispit u Hrvatskoj, Škabrnja je bila mjesto gdje se njegova metoda pokazala u najcrnjem svjetlu. 17. studenoga 1991., dan prije napada, u zapovjedništvu 9. korpusa JNA u Kninu Mladić je u svoju ratnu bilježnicu upisao nalog koji će kasnije biti korišten kao dokaz pred Haškim tribunalom – oklopni bataljun 180. brigade treba krenuti prema Škabrnji i položaj “očistiti”.
Već sljedećeg jutra, 18. studenoga, Škabrnja se probudila uz zvuk tenkovskih gusjenica. Dvije oklopne kolone krenule su prema selu – jedna preko Zemunika Gornjeg, druga iz smjera Biljana Donjih. Tenkovi, oklopni transporteri, pješaštvo, topništvo i zrakoplovstvo 9. korpusa JNA, uz postrojbe TO i srpske paravojne formacije, probili su obranu i ušli u selo.
Ono što je uslijedilo nije bila vojna operacija – bio je pokolj. Haške optužnice opisuju kretanje srpskih snaga “od kuće do kuće” i ubojstva civilnog stanovništva. Ljudi su ubijani u kućama, podrumima, na ulicama – civili koji nisu imali oružje, nisu pripadali nijednoj vojsci, nisu predstavljali prijetnju, već su jednostavno bili – Hrvati u svom selu. Prema hrvatskim podacima, samo tog dana ubijeno je 43 civila i 15 hrvatskih branitelja. ICTY je u predmetu protiv Milana Martića utvrdio da su u Škabrnji ubijena najmanje 38 nesrpskih civila.
Mladić nije bio tamo osobno – ali bio je u Kninu, u zapovjedništvu, gdje je dan prije dao nalog za napad. Njegove bilježnice, transkripti svjedočenja i dokumenti 9. korpusa povezuju ga ne samo hijerarhijski s jedinicama koje su napale Škabrnju, već s konkretnim planiranjem operacije. Na suđenju Ratku Mladiću 2015. svjedoku je predočeno da su 17. studenoga 1991. Mladić i zapovjedništvo 9. korpusa davali zadaće postrojbama za Škabrnju i Nadin, a svjedok je potvrdio da je upravo 9. korpus vodio operaciju.
Za Škabrnju Mladić nikada nije pravomoćno osuđen – ne zato što nema dokaza, već zato što ga Haški tribunal nije optužio za zločine u Hrvatskoj, a hrvatsko pravosuđe nije provelo zaseban postupak koji bi završio presudom. No, priča Škabrnje nije samo priča o brojkama – ona je priča o selu koje je jednog jutra nestalo pod tenkovskim gusjenicama, o obiteljima koje su prekinute u pola rečenice, o djeci koja su ostala bez roditelja, o ljudima koji su ubijeni samo zato što su bili Hrvati. I iza svega toga stoji čovjek koji je dan prije napada u svoju bilježnicu upisao: “očisti položaj”.
Video Petra Malbaše: “Ja sam osobno minirao Maslenički most i branu Peruću”
Dok se u Beogradu slavi kao “heroj”, u Hrvatskoj video poznatog ratnog snimatelja Petra Malbaše s pregovora oko brane Peruča krajem rujna 1991. u zaleđu Sinja podsjeća na istinu o ovom ratnom zločincu. Na snimci se Mladić unosi u kameru i izgovara jednu od najstrašnijih prijetnji iz tog rata: “Ja sam osobno minirao Maslenički most i branu Peruća. Vi znate da, kad ja radim nešto, da to radim učinkovito i kvalitetno i ja držim Dalmaciju u blokadi.”
Malbaša je ispričao da je Mladić nekoliko puta ponovio prijetnju da bi rušenjem Peruče mogao potopiti područje Cetinske krajine, što je potvrdio i svjedok Joško Draganja pred Županijskim sudom u Splitu 2016. Ta snimka nije tek usputna bilješka – ona izravno povezuje Mladića s prijetnjama i postavljanjem eksploziva na strateške objekte u Hrvatskoj, dok se u Srbiji danas govori o “obrani naroda”.
Heroj ili zločinac? Šibenik, Škabrnja i Peruča daju odgovor
Danas je Srbija pokazala svoje pravo lice – osuđeni ratni zločinac pokopan je kao nacionalni heroj, a patrijarh Srpske pravoslavne crkve blagoslovio je njegov “junački put”. No, priče iz Šibenika, Škabrnje i snimka s Peruče govore drugu istinu – istinu o čovjeku koji je vodio napade na gradove, naređivao “čišćenje” sela i prijetio rušenjem brane koja je mogla potopiti cijeli ovaj kraj.
Dok se u Beogradu slave “junaci”, u Hrvatskoj se sjeća žrtava. I dok Porfirije govori o “vječnom spomenu”, snimka s Peruče govori o čovjeku koji je hvalio kako “učinkovito i kvalitetno” drži Dalmaciju u blokadi – miniranjem brane koja je mogla potopiti cijeli kraj.