Vukovarski branitelj Dubravko Gvozdanović, koji je 18. studenoga 1991. s još 181 suborcem krenuo u predaju i završio u zarobljeništvu, ne osporava mladima pravo na prosvjed. Pita samo zašto su za svoje zahtjeve izabrali upravo dan kada se Hrvatska prisjeća žrtava Ovčare.
Dok su se 20. studenoga obitelji ubijenih na Ovčari prisjećale posljednjih sati svojih najmilijih, ulicama hrvatskih gradova prolazili su studenti i srednjoškolci okupljeni u Štrajku mladih. Tražili su priuštivo stanovanje, veću socijalnu sigurnost i promjene u obrambenoj politici, uključujući protivljenje obveznom vojnom roku i smanjenje izdvajanja za obranu. Na istu obljetnicu, prije 35 godina, mladići njihovih godina čekali su smaknuće. Među njima su bila i trojica maloljetnika, jedan od 16 i dvojica od 17 godina.
Na taj se sudar datuma osvrnuo vukovarski branitelj Dubravko Gvozdanović u novom nastavku svog serijala „Pogled iskosa s branika domovine”. Piše kao čovjek koji je u studenome 1991. iz prve ruke upoznao trenutak u kojem više ne odlučujete o vlastitoj sudbini. Naglašava da ne zagovara zabranu prosvjeda i da ne poriče stvarne probleme mladih, od cijena nekretnina do nesrazmjera plaća i troškova života. Ne tvrdi ni da su organizatori datum izabrali namjerno, jer, kako sam kaže, to nije dokazano. No upozorava da između opravdane borbe za dostojanstven život i pretvaranja materijalnog komfora u glavno mjerilo vrijednosti postoji velika razlika.
Osvrće se i na antimilitaristički dio zahtjeva. Podsjeća da je Vukovar strašnu cijenu platio upravo zbog goleme vojne nadmoći agresora te da je petokraka, koju dio današnje radikalne ljevice nekritički ističe, za branitelje 1991. bila znak vojske koja je razarala grad i odvodila ljude iz vukovarske bolnice.
„Dok je jednima prije 35 godina najveća želja bila dočekati jutro, drugima je danas sasvim razumljiva želja imati vlastiti stan, dobar posao i bolji životni standard”, piše Gvozdanović. Od organizatora traži samo jedno: toliko povijesne svijesti i pristojnosti da za svoje zahtjeve odaberu neki drugi dan.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
Ovčara ispit savjesti: Ima li išta sveto u Hrvatskoj osim vlastitog komfora? Dvije generacije, dva sustava vrijednosti i izgubljena savjest
Dvadesetog studenoga 1991. godine na Ovčari su se odvijali posljednji sati života ljudi kojima je nekoliko dana ranije, zajedno s obranom Vukovara, srušen gotovo čitav svijet. Među njima su bili hrvatski branitelji, ranjenici, civili i bolničko osoblje. Mnogi od njih bili su mladići u dvadesetim godinama, tek nekoliko godina stariji od dječaka koji su još donedavno sjedili u školskim klupama. Među njima su bila i trojica maloljetnika. Jedan je imao 16 godina, a dvojica su imala po 17 godina. Umjesto da razmišljaju o djevojkama, studiranju, zaposlenju, obitelji ili bilo čemu drugome što mladost podrazumijeva, našli su se u okolnostima u kojima je jedino pitanje bilo hoće li uopće preživjeti sljedećih nekoliko sati.
Nakon što su odvedeni iz vukovarske bolnice, prošli su kroz ponižavanja, premlaćivanja i mučenja. Njihovi su životi završavali u rukama krvnika koji su se, oslobođeni svakog moralnog ograničenja, iživljavali nad nemoćnim zarobljenicima. Teško je zamisliti što se u tim trenucima odvijalo u glavama žrtava, osobito onih koji su već shvatili kakva ih sudbina očekuje.
Možda su se nadali da će još jednom vidjeti majku, zagrliti djevojku, poljubiti tek rođeno dijete ili jednostavno dočekati jutro. Možda im je posljednja želja bila osjetiti svjež zrak, popiti šalicu toplog čaja ili ugledati prvu zraku sunca. Sve one obične, svakodnevne stvari kojima danas ne pridajemo gotovo nikakvu važnost, a koje čovjeku suočenom sa smrću odjednom postaju najveće bogatstvo.
Nažalost, nisu ih dočekali. Sustigla ih je tama i ništavilo. Njihova mladost završila je u masovnoj grobnici, a njihovi životi prekinuti su na najokrutniji način. Nisu dobili priliku ostarjeti, stvarati obitelji, graditi kuće, kupovati automobile niti se žaliti na društvo u kojem žive. Ubijeni su zato što su pripadali narodu koji je odlučio živjeti u vlastitoj državi, a dio njih i zato što su tu državu pokušali obraniti.
Trideset pet godina poslije, na isti taj datum, u Hrvatskoj se organizira Štrajk mladih, prosvjed kojim se zahtijevaju bolji životni uvjeti, priuštivo stanovanje, veća socijalna sigurnost, ali i promjene u obrambenoj politici države, uključujući protivljenje obveznom vojnom roku i smanjenje izdvajanja za obranu.
Već sama podudarnost datuma otvara pitanje koje bi trebalo ozbiljno zabrinuti svakoga tko razumije što Ovčara predstavlja u hrvatskoj povijesti. Još više zabrinjava činjenica da se organizatori očito nisu smatrali obveznima prilagoditi datum hrvatskim okolnostima, iako se radi o obljetnici jednog od najstrašnijih ratnih zločina počinjenih tijekom velikosrpske agresije.
Dakako, mladi imaju pravo prosvjedovati. Imaju pravo biti nezadovoljni, zahtijevati bolje plaće, kvalitetnije obrazovanje i povoljnije uvjete stanovanja. Međutim, pravo na prosvjed ne podrazumijeva automatski i moralnu opravdanost svake odluke povezane s njegovom organizacijom. Posebice kada se ta odluka odnosi na datum koji u kolektivnom pamćenju hrvatskog naroda predstavlja simbol nezamislive ljudske patnje.
Ovdje, međutim, nije riječ samo o neprimjereno odabranom datumu. Radi se o sudaru dvaju sustava vrijednosti, toliko različitih da se čovjek mora zapitati govorimo li uopće o generacijama koje pripadaju istom narodu i istoj povijesnoj stvarnosti.
Mladići koji su 1991. branili Vukovar nisu raspolagali nikakvim jamstvima da će Hrvatska jednoga dana biti slobodna, a još manje da će oni sami tu slobodu doživjeti. Nisu imali sigurnost pobjede, nisu imali materijalnu perspektivu niti obećanje da će im država, ako prežive, osigurati lagodan život. Njihova odluka da ostanu i brane grad proizlazila je iz uvjerenja da postoje vrijednosti zbog kojih se vrijedi izložiti i najvećem riziku. U njihovom slučaju militarizacija je bila jedini način da kako tako produlje život pred brutalnom agresijom nadmoćnijeg i neusporedivo bolje naoružanog neprijatelja. Istog tog neprijatelja kojem nimalo nije smetala vlastita militarizacija, kao niti okupljenima koji su tu istu armadu ponosno ispraćali cvijećem oduševljeno kličući nekim njihovom budućim zločinima.
Danas, u Republici Hrvatskoj, državi nastaloj zahvaljujući žrtvi tih mladića, dio njihovih današnjih vršnjaka društvenu stvarnost promatra prvenstveno kroz prizmu materijalnih očekivanja i prava koja bi im država trebala osigurati. Pritom se stvara dojam da je nemogućnost kupnje vlastite nekretnine već u ranim dvadesetim godinama svojevrsni dokaz društvene nepravde, premda takva mogućnost nikada nije bila uobičajena životna okolnost ni u znatno bogatijim državama.
Ne treba pritom banalizirati stvarne probleme mladih obitelji, cijene nekretnina ili nesrazmjer plaća i životnih troškova. Oni su stvarni i zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Ali između opravdane borbe za dostojanstven život i pretvaranja materijalnog komfora u središnje mjerilo društvenih vrijednosti ipak postoji značajna razlika. Posebno kada se takvi zahtjevi iznose upravo na dan kada se prisjećamo mladih ljudi kojima je oduzeto ono najosnovnije, vlastiti život.
Ono što cijeloj priči daje dodatnu političku dimenziju jest ideološki okvir međunarodnog pokreta s kojim je hrvatski prosvjed povezan. Riječ je o aktivističkom prostoru u kojem su snažno zastupljene radikalno lijeve, antikapitalističke i antimilitarističke ideje, uz različite elemente revolucionarnog socijalizma i anarhizma. To, naravno, ne znači da svaki sudionik prosvjeda pripada takvim ideološkim skupinama, ali svakako otvara pitanje političkih ciljeva koji se nastoje ostvariti mobilizacijom mladih oko njihovih stvarnih socijalnih problema.
Možemo se složiti da je nezadovoljstvo cijenama stanova jedno pitanje, no zahtjev za slabljenjem obrambenih sposobnosti države sasvim je nešto drugo i ne spada u istu kategoriju. Tim više što ne treba biti pretjerano načitan kako bi se prisjetili dpkle kombinacija anarhizma i komunizma može dovesti. Primjera iz povijesti imamo u nedogled. Dovoljno se samo prisjetiti španjolskog građanskog rata i razdoblja poznatijeg kao Terror Rojo u kojem je nasilje anarhista bilo toliko kaotično, javno, teatralno i usmjereno na totalno uništenje starog svijeta, da je bilo pretjerano čak i za standarde sudrugova komunista.
Hrvatska je posljednja država u Europi kojoj bi trebalo objašnjavati što znači vojna nemoć pred agresorom. Vukovar je 1991. godine upravo zbog goleme neravnoteže u vojnoj snazi platio strašnu cijenu. Njegovi su branitelji mjesecima odolijevali višestruko nadmoćnijem neprijatelju, a nakon sloma obrane uslijedili su zločini koji su zauvijek obilježili hrvatsku povijest.
I sada, 35 godina poslije, u istoj toj državi, na obljetnicu pokolja na Ovčari, dio političkih aktivista promovira ideje o smanjenju vojnih izdvajanja i protivljenju jačanju obrambenih sposobnosti?! Možemo raspravljati o opravdanosti pojedinih vojnih nabava, visini obrambenog proračuna ili načinu organiziranja vojne obuke. Sve su to legitimna politička pitanja. No, promicati opću antimilitarističku agendu u zemlji koja je svoju neovisnost morala izboriti oružjem, a sve bez ozbiljnog razumijevanja njezina povijesnog iskustva, pokazuje zabrinjavajuću političku površnost.
Još je više osjetljivije pitanje simbola kojima se dio radikalne ljevice služi. Zvijezda petokraka, koja u različitim povijesnim okolnostima ima različita značenja, za hrvatske branitelje Vukovara 1991. godine nije bila nikakav apstraktni simbol antifašizma. Nalazila se na kapama i vojnim oznakama pripadnika JNA i raznoraznih paravojnih formacija odnosno vojske koja je sudjelovala u razaranju grada, njegovoj okupaciji i odvođenju ljudi iz vukovarske bolnice. Za one koji su se našli u rukama te vojske, njezina simbolika bila je sasvim konkretna.
Današnje nekritičko veličanje petokrake, osobito u političkim krugovima koji istodobno nastoje relativizirati komunističku prošlost, ne može biti odvojeno od iskustva hrvatskih branitelja i žrtava velikosrpske agresije. Nitko nema pravo zahtijevati da se hrvatsko povijesno pamćenje prilagodi ideološkim potrebama suvremenih aktivističkih pokreta.
Upravo zbog svega navedenoga izbor datuma 20. studenoga za održavanje prosvjeda zahtijeva mnogo ozbiljnije objašnjenje od pozivanja na međunarodnu koordinaciju.
Ako je datum određen na međunarodnoj razini, zašto hrvatski organizatori nisu smatrali potrebnim odabrati drugi dan? Jesu li uopće razmišljali o tome što se 20. studenoga 1991. događalo na Ovčari? Jesu li svjesni da se upravo toga dana obitelji ubijenih prisjećaju posljednjih trenutaka svojih najmilijih, od kojih mnogi još uvijek nisu pronađeni?
Ako nisu, riječ je o poraznoj povijesnoj neosjetljivosti. Ako jesu, onda se opravdano postavlja pitanje kakvim se moralnim kriterijima ti prosvjednici vode.
Namjera da se obljetnica zločina svjesno iskoristi za provokaciju nije dokazana i ne bi bilo odgovorno tvrditi suprotno. Međutim, sama činjenica da je datum zadržan unatoč njegovu značenju dovoljno govori o prioritetima organizatora. Međunarodna aktivistička koordinacija očito je dobila prednost pred pijetetom prema žrtvama jednog od najtežih zločina u hrvatskoj novijoj povijesti. Slijedom toga nameće se logično pitanje, a koje nadilazi ovaj konkretni prosvjed.
Kakvo društvo stvaramo ako se sjećanje na vlastite mrtve počinje doživljavati kao sporedna okolnost koju nije potrebno uzimati u obzir prilikom organiziranja političkih aktivnosti?
Ne zagovaram zabranu prosvjeda niti smatram da bi se politički život Hrvatske morao zaustaviti na svaki datum povezan s Domovinskim ratom. Ali Ovčara nije bilo koji povijesni događaj, a njezina 35. obljetnica nije tek običan datum u kalendaru. Odabrati upravo taj dan za političku mobilizaciju, a pritom zanemariti njegovu simboliku, pokazuje ozbiljan nedostatak društvene odgovornosti.
Osobno, kao čovjek koji je 18. studenoga 1991. godine, nakon sloma obrane Vukovara, zajedno s još 181 naoružanim hrvatskim braniteljem krenuo u predaju i završio u zarobljeništvu, teško mogu promatrati Ovčaru samo kao povijesnu činjenicu. Dovoljno dobro znam kako izgleda trenutak kada prestajete odlučivati o vlastitoj sudbini i kada ne znate hoćete li dočekati sljedeći dan. Zato mi je posebno teško prihvatiti današnju lakoću kojom se sloboda podrazumijeva, a njezina se vrijednost gotovo isključivo mjeri mogućnošću ostvarivanja materijalnih očekivanja. Bez obzira s koje strane političkog spektra ta očekivanja dolaze.
Generacija koja je 1991. branila Vukovar nije bila sastavljena od ljudi bez osobnih želja i ambicija. Naprotiv, bili su to uglavnom sasvim obični mladi ljudi koji su željeli upravo ono što žele i današnji mladi. Završiti školovanje, zaposliti se, osnovati obitelj, izgraditi dom i živjeti normalnim životom. Razlika je u tome što su se njihove želje našle pred okolnostima koje nisu birali, a koje su od njih zahtijevale odluke kakve današnje generacije, srećom, ne moraju donositi.
Njihova se žrtva nije dogodila zato da bi buduće generacije živjele u siromaštvu ili se odricale vlastitih ambicija. Upravo suprotno. Smisao borbe za hrvatsku neovisnost bio je stvoriti državu u kojoj će buduće generacije imati slobodu i mogućnost ostvarivati svoje životne planove. No, mi moramo itekako biti svjesni da iz te žrtve proizlazi i određena moralna obveza.
Nitko od današnjih mladih nije osobno odgovoran za rat koji se vodio prije njihova rođenja. Niti im se zbog žrtve prethodnih generacija može osporavati pravo da kritiziraju državu, njezinu vlast ili društvene okolnosti. Međutim, od njih se s punim pravom može očekivati razumijevanje da sloboda koju uživaju ima svoju povijest, a ta povijest uključuje i ljude koji nikada nisu dobili priliku ostvariti ono što oni danas zahtijevaju.
Zato smatram da je održavanje prosvjeda upravo na 35. obljetnicu Ovčare moralno pogrešna odluka, neovisno o tome je li posljedica ideološke provokacije, političke nepromišljenosti ili obične ravnodušnosti. A možda je baš ta ravnodušnost najzabrinjavajuća od svih tih mogućnosti. Možda nam ukazuje na činjenicu koliko smo se udaljili od vremena u kojem su pojmovi slobode, odgovornosti, domovine i žrtve imali sasvim konkretno značenje.
Kada danas slušam rasprave o priuštivom stanovanju, životnom standardu i pravima mladih, ne mogu izbjeći pomisao na one njihove vršnjake (tada i moje vršnjake) koji su u studenome 1991. godine, izmučeni i pretučeni, čekali vlastito smaknuće. Ne zato što smatram da današnji mladi moraju živjeti skromno ili se odreći svojih zahtjeva, nego zato što se u toj usporedbi najbolje vidi koliko su se promijenila mjerila kojima procjenjujemo vlastiti život. Karikirajući dakako, ne mogu, a ne zapitati se jeli danas MOŽDA najveći problem mladih što si s 18 godina ne mogu priuštiti novi Audi ili Mercedes, ako ne već najnoviji model Ferrarija uz „penthouse“ u centru Zagreba? Ako jest, onda smo u međuvremenu negdje gadno zastranili. Iako, razumijem da je danas puno lakše i ugodnije voditi revoluciju iz kožne fotelje uz toplinu kamina negoli iz negostoljubivosti pustopoljina i šuma.
Dok je jednima prije 35 godina najveća želja bila dočekati jutro, drugima je danas sasvim razumljiva želja imati vlastiti stan, dobar posao i bolji životni standard.
Prvi tu mogućnost nikada nisu dobili dok je drugi je danas imaju upravo zato što je Hrvatska, unatoč svemu, uspjela opstati kao slobodna država. Najvećim dijelom žrtvom ovih prvih. Njima je zadnji materijalni luksuz bio traktor i prljava prikolica kojom su prevoženi na stratište.
Dakako, ne očekujem od današnjih generacija da žive u sjeni rata niti da osjećaju krivnju zbog činjenice što su rođene u miru. Ali očekujem da razumiju razliku između nezadovoljstva životnim okolnostima i stvarnog gubitka svega što život čini mogućim. Jer komoditet koji oni danas imaju protestirajući protiv navodnog militarizma upravo je komoditet koji im je omogućila militarizacija njihovih vršnjaka protiv znatno nadmoćnije vojne sile. Ulaganje u ubranu razumna je odluka i ne može se smatrati militarizacijom, barem ne u svjetlu u kojem ju oni pokušavaju prikazati u javnosti.
I na kraju najmanje što se od organizatora političkih prosvjeda može očekivati jest toliko povijesne svijesti i elementarne pristojnosti da za svoje zahtjeve, ako već ništa drugo, onda barem odaberu neki drugi datum.
Zapamtimo, onima koji su 20. studenoga 1991. godine ubijeni na Ovčari više ne možemo vratiti ništa. Ni mladost, ni obitelj, ni neostvarene snove, ni onaj posljednji izlazak sunca koji nikada nisu vidjeli.
Možemo im barem sačuvati dostojanstvo sjećanja.
Ako ni to nismo u stanju učiniti, onda problem hrvatskog društva očito nije samo u cijeni stambenog kvadrata, nego i u vrijednostima koje smo u međuvremenu negdje na putu razvoja demokracije očito izgubili.

