Nakon posjeta kineskog Premijera ostaju pitanja hoće li spasiti Uljanik i realizirati sve potpisane ugovore i sporazume, no nema pitanja što to znači za Hrvatsku i hrvatski narod
Posjet kineskog premijera Li Keqianga Hrvatskoj, trajao je četiri dana i donio sedam potpisanih ugovora s kineskim tvrtkama. Premijer Li je donio skroman dar hrvatskom premijeru Plenkoviću, no ostavio je hrvatsku Vladu u dubokom olakšanju kada je u pitanju gospodarska situacija. Budućnost s Kinezima, kao partnerima, trebala bi donijeti novu prugu na relaciji Zagreb-Rijeka, te mediteranskog koridora, novi nogometni stadion u Rijeci s pratećim sadržajima, hotelom i biznis centrom, suradnju s farmaceutskom tvrkom Sinopharm, zdravstveni turizam, dolazak kineskih pacijenata u Hrvatsku….No, ono čemu se ministar Horvat i premijer Plenković posebno nadaju je kinesko ulaganje u brodogradilište Uljanik i 3. Maj. Sve skupa izgleda kao dolazak dobre vile iz bajke, koja je pitala kakvi su problemi, da ih odmah riješi, mahnula štapićem i sve je zablistalo.
Ulazak Kine na mala vrata u hrvatsko gospodarstvo
Kina je ušla u hrvatsko gospodarstvo preko Pelješkog mosta, no ne treba zaboraviti da se most financira iz EU fondova, te da Kinezi nisu zaposlili hrvatske građevince, već su doveli svoje. Iako zemlje EU, već duže koriste kineske usluge i ulaganja, činjenica je da ne gledaju blagonaklono na izbor kineske tvrtke za gradnju mosta, koji oni financiraju. Ukoliko se realizira dogovor oko gradnje pruge Rijeka-Zagreb, veliko je pitanje hoće li to biti dolazak nove ture kineskih radnika ili će prugu graditi hrvatski radnici. Kako se za Kineze, od kada su počeli dolaziti u Hrvatsku, govori da kada jedan umre, trojica dođu na njegovo mjesto, malo je vjerojatno da gradnja pruge, ako se obistini, neće značiti i useljavanje većeg broja Kineza. Istina je da Hrvatskoj kronično nedostaje radne snage, no istina je i da naši ljudi rade u tuđini i žive u uvjetima koji im sigurno nisu kao oni kod kuće. Kako ministar Horvat najavljuje vrlo skori posjet kineskih brodara, dajući nadu da će u spas Uljanika Kinezi vrlo brzo krenuti, realno je pitanje znači li to i povratak Uljanikovih radnika, koji su egzistenciju morali potražiti u susjednim državama ili će Uljanikom odjekivati kineski jezik. Sve su to pitanja, koja muče građane, koje euforija Premiijera i članova Vlade nije povukla. Unatoč silnim obećanjima, narod je ostao čvrsto na nogama, pitajući se što nose odjednom tolika kineska ulaganja. Kako je hrvatski narod ostao suzdržan, tako i Deutsche Welle upozorava da u Bruxellesu i Berlinu smatraju da će “Peking svojim velikim projektima u srednjoj i jugoistočnoj Europi podriti jedinstvo Europske unije”. Možda je veći problem velikih kineskih ulaganja u Hrvatsku postepeno stvaranje ovisničkog položaja prema Kini, posebice ako ulaganja budemo plaćali koncesijama. Malo, po malo, Hrvatska kakvu poznajemo nestati će.
Put svile
Po broju stanovnika Kina je prva zemlja na svijetu. Procjenjuje se da izvan Kine živi oko 50 milijuna Kineza, kojih je osim u Hong Kongu i na Tajvanu, najviše u Singapuru, Maleziji, Indoneziji, Tajlandu, te u SAD-u, Australiji i Kanadi. Od 1979. do 2015. godine u Kini je bila uvedena politika jednog djeteta.
Kina je bogata zemlja, što je realno s obzirom da je prema prirodnim resursima jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, a radna snaga joj je jeftina. Posebno se izdvajaju izvori ugljena, željezne rude, nafte, zemnog plina, žive, kositra, mangana, cinka, a Kina ima i najveći hidropotencijal na svijetu. Upravo stoga, Kina je privlačna i stranim investitorima. No, Kina i njene kompanije posluju diljem svijeta. Njene kompanije su najčešće u vlasništvu države, a posluju po modelu jeftinog financiranja za neki infrastrukturni projekt. Jeftini kredit obično znači projekt dogovoren bez javnog natječaja i otvorene ruke kineskim izvođačima u provedbi.
Kako Kina posljednjih godina želi obnoviti Put svile, pod sintagmom pojasno-cestovne inicijative (Belt and Road Initiative), kroz koju želi ojačati trgovačke rute koje spajaju Kinu, Aziju, Afriku i Europu, niz infrastrukturnih projekata u tom području naveo je čak i Svjetsku banku da izda upozorenje o opasnostima jeftinog zaduživanja, Sudhir Shetty, glavni ekonomist Svjetske banke za istočnu Aziju i Pacifik, koji je upozorio azijsko-pacifičke nacije da budu oprezne pri ugovaranju velikih kredita s Kinom koji podrazumijevaju gradnju infrastrukture, javlja t-portal.
Još u najstarija vremena postojale su veze između Kine i Europe. Bazirale su se na razmjeni trgovačke robe, diplomatskim kontaktima, a kao nusprodukt donosile su Kinezima i spoznaje o drugim kulturama. Ono što je specifično za te veze je da nisu bile kontinuirane, a odvijale su se uglavnom preko posrednika. Taj put između Kine i zapada, nazvan je Put svile, a otvaranje kontinuiranog Puta svile značila je kinesku ekspanziju prema zapadu. Prvi je reagirao car Han Vua, kojemu se carstvo gotovo udvostručilo. Naime, opasnosti na granicama rješavao je osvajanjem područja, koja je smatrao neprijateljskim.
Njegova vojska prodirala je daleko na sjever, jug i zapad, uspješno osvajajući brojne susjedne države, a pobjede su mu donijele i konačnu kontrolu nad centralnom Azijom. Vuova vojska zauzela je Pamir i Fargonu, i time su mogli biti otvoreni putevi između Kine i Zapada. Trgovina Putem svile je procvala, a u glavni grad carstva Han dolaze luksuzna roba i putnici sa Zapada.(izvor wikipedia.org)
No, kako Put svile doživljava uspone i padove, novi procvat doživljava u vrijeme dinastije Tang (618.-907.) kada Kina oduzima Perzijancima prevlast na Putu svile.
Za Put svile Kinezi su se stalno borili kako bi imali prevlast, a odlučujući doprinos direktnom povezivanju Azije i Europe dali su Mongli u 13. stoljeću.
Mongoli su imali ogromnu želju za osvajanjem i vlašću, u čemu su bili uspješni i nemilosrdni. Padom Mongolskog carstva i Put svile više nikada nije dosegao taj obim.
Želja današnje kineske vlasti, a u smjeru kojega idu sva investiranja u projekte diljem Europe, je oživljavanje Puta svile. Ne treba zaboraviti da investiranje i jeftina kineska radna snaga znače i njihovo naseljavanje Europe.
Kinezi donose ulaganja, pa se prešućuje da krše ljudska prava Tibetanaca i Muslimana
Kineska vlast nastoji Kinu prikazati otvorenom, no istodobno 23 milijuna Muslimana u Kini nastoji učiniti partijskim poslušnicima. Kina nad Muslimanima provodi program državnog mehanizma odgoja i obrazovanja, odnosno de-radikalizacije, izvijestila je to agencija Reuters, čiji su reporteri kao dio malog tima novinara, prethodno sudjelovali u posjetu tzv. centru za stručnu izobrazbu, u kojima je, prema zapadnim procjenama, s ciljem preodgajanja internirano do milijun Ujgura. Posjet ovim centrima i razgovori s osobama, koje tamo borave, bili su pod stalnim nadzorom kineskih vlasti, a Muslimani koji tamo borave izjavili su da tamo borave dragovoljno.
I dok se Kina razvija u modernu državu, a kinesko vodstvo signalizira spremnost na transparentnost, istodobno nastavlja s tzv. “sinizacijom islama” u Kini. Državna represija usmjerena je na sve koji ne odgovaraju komunističkoj vlasti Kine.
U listopadu 1950. godine kineska vojska osvojila je Tibet, a svijet je zatvorio oči na na patnju Tibetanaca, koje su Kinezi pokušali pokoriti nasiljem i uništavajući im kulturu.
Tibetska visoravan se nalazi u Transhimalaji, a prostire se na četvrtini današnje kineske države. Iako je pustinjskog i polupustinjskog karaktera, obiluje najvećim zalihama pitke vode na svijetu. No, osim vodom, Tibet je bogat mineralnim ležištima i solju, koja se vadi iz slanih jezera. Pustinja Chang Tang, koja se nalazi na sjeverozapadu Tibeta bogata je velikim zalihama nafte i zemnoga plina. Unatoč svim tim prirodnim bogatstvima Tibet je najrjeđe nastanjeno područje zemaljske kugle.
Tibetanci su fizički slični Mongolima, a njihova tradicijska kultura stoljećima se prenosila s koljena na koljeno, sve dok ih nisu pokorili Kinezi i prisilili na potpuno drugačiji način života. Naime tibetski jezik, religija, kultura, običaji i obredi, koji označavaju njihov etnički i nacionalni identitet potpuno su ugroženi. Jednostavno možemo reći, nakon kineskog osvajanja Tibeta, ostala je bogata i slavna prošlost, tegobna i bolna sadašnjost i neizvjesna budućnost.
Kinezi polažu pravo na Tibet jer se 641. godine kineska princeza Wen Cheng udala za tibetskog kralja Songzen Gampa. Wen Cheng je Tibetancima donijela proizvodnju svile, papira i alkohola, kao i knjige o medicini i tradicijskim obrtima, no donijela im je i želju Kine da Tibet bude njihov, što su i ostvarili. Dolaskom Kineza Dalaj-lama morao je napustiti Tibet i potražiti azil u Indiji. U javnost je procurila informacija da nakon smrti Dalaj-lame, Kinezi neće dopustiti Tibetancima izbor novog Dalaj-lame, koji se bira po tradicijskim postulatima, već će ga izabrati oni.
Jesu li Kinezi budućnost Hrvatske?
Priča o Kinezima, koji će Hrvatskoj donijeti blagostanje je priča o kojoj treba mudro promisliti, jer nitko ne daje nešto za ništa. Pitanje je jesmo li mi zbog nekoliko investicija, koje možemo financirati i povlačenjem sredstava iz EU fondova, spremni demografski potpuno promijeniti Hrvatsku, nakon što smo na tako težak način došli do samostalnosti. Velika srdačnost našem Premijera prema kineskom Premijeru, skupocjeni darovi i obećanja da će čak i s Bogom porazgovarati kako bi se kineska delegacija i Premijer dobro proveli u Hrvatskoj, donijeti će investicije, no mudro je promisliti koliko će nas te investicije koštati i kakvu ćemo Hrvatsku ostaviti sutra svojoj djeci i unucima.
