U Gajevoj budničarskoj poeziji najbolje su došli do izražaja njegovi tadašnji jezični i politički koncepti, a i tadašnja svijest, zanos i idealizam. Puni naslov pjesme koju smo odabrali glasi: „Horvatov sloga i zjedinjenje za svojega vseljubljenoga Cesara i Kralja Franju I. proti francuzom vu letu 1813.“ Naslov se obično skraćuje na prve četiri riječi, no ta je budnica u domoljubnom hrvatskom puku poznatija po prvom stihu, koji glasi: „Još H[o]rvatska ni propala.“ Riječ je o prvoj hrvatskoj budnici, odmah i uglazbljenoj, nastaloj g. 1832., a prvi put tiskanoj u dometku petog broja „Danice“ g. 1835.
Za Ljudevita Gaja (1809. – 1872.) dobro je znano da je bio vodeći hrvatski preporoditelj te fantast stvaranja „Ilirije“, što je bio stari naziv za zamišljenu buduću zajedničku zemlju odnosno kulturni prostor južnih Slavena s primatom Hrvata, a i to da je tijekom svoga života bio oportunist i političko-karijerni prevrtljivac, loš karakter. Unatoč svemu, jako je pridonio stvaranju moderne hrvatske nacije (istina, jedan odvjetak ilirizma išao je u smjeru južnoslavenskoga nacionalnog ujedinjenja, koje je Hrvatima osim nekih koristi nanijelo i nesagledive štetne učinke i posljedice u 19. i 20. stoljeću), a to je imalo za preduvjet standardizaciju hrvatskoga književnog jezika odnosno jednoga jezika u književnoj i općoj javnoj uporabi.
Približna područja triju narječja hrvatskoga jezika (prije posljednjeg rata): štokavskog, kajkavskog i čakavskog
U tom duhu, on je g. 1835. pokrenuo tiskanje „Novina Horvatzskih“ i njihova dometka odnosno priloga „Danica Horvatzska, Slavonszka y Dalmatinszka“. Prvo izdanje novina bilo je tiskano na kajkavskom narječju i pisano starom grafijom. Sljedeće godine, dometak je preimenovan u „Danicu ilirsku“, a umjesto hrvatskim kajkavskim, bio je pisan hrvatskim štokavskim narječjem.
Gaj je, dok su se o tomu vodile žustre rasprave, izdavao i proglase o pitanju odabira književnog jezika (kajkavskog ili štokavskog, uz veliku poteškoću izbora između ikavice, (i)jekavice i ekavice) i njegova pisma odnosno prilagođene latiničke grafije po načelu „jedan glas – jedan znak“, što se naziva fonološko ili ponekad (pogrješno) fonetičko načelo. (Gajeva grafija nastala prilagodbom latiničkih slovnih znakova specifičnostima hrvatskog govora poznata je kao „gajica“, no malo Hrvata zna da je to pismo poslužilo i kao osnova za stvaranje prilagođenoga latiničkog pisma koje se otad upotrebljava u slovenskom jeziku, osim naravno i u latiničkoj abecedi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori.) Najpoznatije Gajevo jezikoslovno djelo jest „Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja“ iz g. 1830. Knjižica je bila dvojezična — napisana na hrvatskom kajkavskom narječju i na njemačkom jeziku.
U Gajevoj budničarskoj poeziji najbolje su došli do izražaja njegovi tadašnji jezični i politički koncepti, tadašnja svijest, zanos i idealizam, a i njegov osjećaj za ljepotu stihova. Puni naslov pjesme koju smo odabrali glasi: „Horvatov sloga i zjedinenje za svojega vseljubljenoga Cesara i Kralja Franju I. proti francuzom vu letu 1813.“ Naslov se obično skraćuje na prve četiri riječi, no ta je budnica u domoljubnom hrvatskom puku poznatija po prvom stihu, koji glasi: „Još Horvatska ni propala.“ Riječ je o prvoj hrvatskoj budnici, nastaloj g. 1832., a prvi put tiskanoj u dometku petog broja „Danice“ za g. 1835.
Budnice su domoljubne pjesme koje su – dok se po Europi širio duh književnoga i umjetničkog romantizma – imale za svrhu pobuditi uspavanu nacionalnu svijest, uliti u narod domoljubno samopouzdanje i ponos, a bliske su im davorije, koje su više okrenute slavljenju prošlosti i junaštva davnih pređa. Budnice su izražavale ideje ilirskog pokreta odnosno Hrvatskoga narodnog preporoda, promicale jedinstvo Hrvata, ali i bliskost i zajedništvo južnoslavenskih naroda. Zašto? Zato što su mnogi procjenjivali da se hrvatska emancipacija od prevlasti ili zaštite od teritorijalnih presizanja Germana, Ugara i Talijana – mnogo brojnijih i općenito jačih od Hrvata! – može ostvariti samo ako se južnoslavenski, a eventualno i svi slavenski narodi međusobno povežu u jezično-kulturalni blok, a zatim i u politički savez.
Budući da su bile popularne u narodu, budnice koje su poslije nastale često su bivale uglazbljene. To se dogodilo i ovoj Gajevoj, o čemu su ostala odnosno bila rekonstruirana ova svjedoštva:
Franjo Kuhač u djelu Ilirski glazbenici prenio je Gajevu priču o tomu kako je pjesma nastala. Putujući saonicama u Samobor u posjet glazbeniku Ferdi Livadiću – u nadi kako će „tadanjim rodoljubima ipak jednom za rukom poći, da Hrvate trgnemo iz njihova sna” – Gaj je rekao sam sebi: „Još Horvatska nî propala, dok mi živimo”. A zatim je, vozeći se dalje, začuo iz daleka neku glazbu te je spoznao kako je to glazba hrvatskih seljaka „koji su ju valjda na svadbi za ples gudili” (Franjo Kuhač, Ilirski glazbenici: prilozi za poviest Hrvatskoga preporoda, Matica hrvatska, Zagreb, 1893., str. 19.). Kad je ušao u Livadićevu kuću, Gaj je već imao u pameti riječi i osnovu melodije. Te su večeri načinili nekoliko inačica te njegove novonastale popijevke, od kojih se jedna uvriježila i postala neslužbenom himnom ilirskoga pokreta odnosno hrvatskoga preporoda. Prvo javno izvođenje pjesme održano je u ožujku 1833. na koncertu zagrebačkoga glazbenog zavoda u Streljani; tada je Sidonija Erdődy Rubido pjevala jednu Livadićevu popijevku, a onda dometnula i Gajevu budnicu Još Hrvatska ni propala. U njoj se vidi napor usmjeren ka standardizaciji hrvatskog jezika na temelju štokavskog narječja, ali su vrlo uočljivi i elementi kajkavskog narječja, kojim se u Zagrebu govorilo i koji je Gaju bio „u uhu“.
VEZANO: Zdravko Gavran otkriva hrvatske budnice: Deželićev “Preradović” iz 1908.
Ljudevit Gaj: Horvatov sloga i zjedinjenje
Još Hrvatska ni propala
dok mi živimo,
visoko se bude stala
kad ju zbudimo;
ak je dugo tvrdo spala,
jačja hoće bit,
ak je sada u snu mala,
će se prostranit.
Večkrat senja čudne senje
slatke radosti,
kada se joj kažu tenje
jake mladosti;
drugda pako magle crne
nju opstiraju,
kada sestre njoj neverne
nju zapiraju.
Jenput vidi Županije
se ponovljene,
stare slave sve Banije
znova stvorjene.
Vidi, čuje Gorotance
Krajnce dolazit
i z Horvati neprestance
tako govorit:
„Hoj Horvati, braćo mila,
čujte našu reč,
neče nas razdružit sila
baš nikakva več;
nas je negda jedna mati
drága rodila,
z jednim nas je, Bog joj plati,
mlekom pojila.
Kako ćemo majki bolje
sad zahvaliti,
kak da bumo jedne volje
se zjediniti;
jal i nazlob njejne sine
su razdružili,
stare slavne Domovine
diku zrušili.
Ni li skoro skradnje vreme
da nju zvȋsimo
ter da stranjsko teško breme
iz nas bacimo;
stari smo i mi Horvati,
nismo zabili,
da smo vaši pravi brati
zlo prebavili.“
Jenput čuje svoje sine
glasno pevati,
složne glase u visine
tako zdigati:
„Braća danas kolo vodi,
danka svetkuje,
Horvatska se preporodi,
sin se raduje.“
V kolu jesu vsi Horvati
Stare Države.
Starom Kralju verni svati
z Like, Krbave,
Krajnci, Štajer, Gorotanci
i Slavonija,
skup Bošnjaci, Istrijanci
ter Dalmacija.
Vsi Horvati se rukuju,
i spoznavaju.
Istinski se sad kušuju,
rêč si davaju;
neka znaju sveta puki
njihov novi zvez,
hvalit čeju vnukov vnuku
slavni narod ves.
Nudar, braćo, čaše s vinom
sad napunite,
zdravicu Horvatskem sinom
vernem napite,
neka žive naša sloga,
vsaki pravi Slav,
pravi sinko Roda svoga
neka bude zdrav.
Izvor: Hrvatsko nebo