Godina je 1908. Austro-Ugarska anektira Bosnu i Hercegovinu, a u Zagrebu Velimir Deželić stariji piše pjesmu posvećenu Petru Preradoviću, pjesniku čije su budnice desetljećima hrabrile Hrvate. Tom pjesmom književni kritičar Zdravko Gavran otvara svoj izbor hrvatskih domoljubnih pjesama, stihova koji su u prijelomnim trenucima budili nacionalnu svijest. Uz svaku pjesmu Gavran donosi i bilješku o autoru, o njegovu životu, djelu i vremenu u kojem je pisao. „Preradović“ je i priča o susretu dvojice pjesnika. Jedan je bio pravoslavac i general carske vojske, drugi katolik i jedan od najistaknutijih laika Hrvatskoga katoličkog pokreta. Vjera ih je dijelila, a hrvatstvo spajalo.
Velimir Đuro Josip Deželić bio je hrvatski književnik, leksikograf, bibliotekar i angažiran čovjek u svjetovnim i vjerskim stvarima. Osim niza povijesnih romana, napisao je i brojne pjesme te je priznat i kao najbolji hrvatski katolički pjesnik. Otac je Velimira Deželića mlađeg, Mladena Deželića (oženio se kćeri Albina Edera i Nade Eder-Bertić Sofijom), Stanka, Berislava, Branimira (oženio se kćeri Đure Šurmina Katicom), Milorada i Tihomila te kćeri Đurđice (poslije udane za zaslužnog glazbenika Božidara Širolu) i Zlatu.
Zajedno s Emilijem Laszowskim, Deželić st. utemeljio je Družbu „Braća Hrvatskoga Zmaja“ 16. studenoga 1905., u kojoj je imao čast zamjenika velikog meštra. Bio je suradnikom u izdanju knjige Emilija Laszowskoga, Povijest plem. općine Turopolja nekoć Zagrebačko polje zvane (također uz suradništvo Janka Barlea i Milana Šenoe). Potpisivao se i pseudonimima: Branimir, Delas, Heliodor i Magnus. Bio je član Društva hrvatskih književnika (osnovanoga g. 1900.) te odbornik i član Matice hrvatske. Također, bio je podpredsjednik i djelatnik Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima, predsjednik humanitarnog društva „Dobrotvor“ te jedan od utemeljitelja udruge hrvatskih književnika Kolo. Pokretač je prvog stručnog knjižničarskog časopisa Hrvatski bibliofil (1905.). Među prvima se pridružio Hrvatskom katoličkom pokretu te je 1900. bio prvi tajnik hrvatskoga katoličkog kongresa. Kao laik predsjedao je prvim Hrvatsko-slovenskim katoličkim kongresom u Ljubljani (1913.) i prvim Hrvatskim euharistijskim kongresom u Zagrebu (1923.). Godine 1903. osnovao je Marijinu kongregaciju „Immaculata“ [Bezgrješna], kojoj je bila svrha vjersko okupljanje hrvatskih laika, posebice žena, u vidu masovna katoličkog pokreta te djelovanja za mirno oslobađanje Hrvatske iz državnih spona tadašnje Austro-Ugarske i podčinjenosti Beču i Pešti. Papa Pio XI. odlikovao ga je g. 1922. viteškim redom Grgura Velikog.
Pjesma „Preradović“ nastala je i prvi put javno izvedena g. 1908., dakle u godini austro-ugarske aneksije Bosne i Hercegovine, koja je dotad bila pod austro-ugarskom okupacijom, a nakon njezina oslobođenja od polutisućljetne osmanske okupacije g. 1878. Napisana je i osmišljena u sklopu vokalnog ciklusa pod nazivom Đurđice za sitno grlo, što ga je te iste godine uglazbio poznati hrvatski skladatelj i muzikolog Božidar Širola. Ciklus se temeljio na stihovima Velimira Deželića starijeg i Petra Preradovića, a napisan je uz glasovirsku pratnju. Deželić stariji bio je duboko fasciniran likom i djelom Petra Preradovića te je o njemu, osim stihova, pisao i književno-povijesne rasprave.
Velimir Deželić st.:
PRERADOVIĆ
„Daj da budem munja, o silni Bože moj,
Da treskam kule klete i prenem narod svoj.
Daj da budem potres i rušim hadsku dver
I odprem drijemne oči i gonim ljudsku zvijer.
Daj da budem sunce i svijetlim rodu svom,
Nek iza duge zime ogrijeva moj se dom.
Daj da budem vijenac, da mogu cvijeća dat
patnikom smjelim , što se ko janjci dali klat.
Daj da budem, Bože, i dobri hladni led
Na vrućoj glavi bolnog, koj dršće s boli blijed.
Daj da budem labud na rijeci srebrenoj,
Ili mala bijela ruža na grudi nevinoj,
Daj da budem plamen od luči vječite,
Što pred oltarom tvojim na tebe spominje“
To reče mladić dobri iz žarkog srca svog,
Nasmjehnu mu se na to od milja dobri Bog:
„Daj uzmi, moje dijete, te gusle zlaćane
I budi pjesnik roda i biti ćeš to sve!“
I Prerad uze gusle – zadivio se dom,
Zazujale kô pčele, zagrmile kô grom.
A sad već davno mrtvom, još živi njegov poj
On digo si u srcim spomenik sam je svoj –
I narodu je sunce i bolnom srcu lijek,
Usmrtio je smrt i umrijev živi vijek.
A kip od mjedi, što mu sad diže žarka grud,
Nek simbol bude sloge, nek kliče svud i svud:
Dok takvih nam muževa daje dobri Bog
On ostaviti ne će svog roda hrvatskog!
hadsku dver – ulazna vrata podzemlja, dveri pakla
odprem – otvorim
se ogrijeva –grije se, zagrijava se
patnikom smjelim – patnicima smjelim
koj – koji
s boli – od bola, zbog bola
spominje – podsjeća
Prerad – Preradović
umrijev – umrijevši
grud – grudi, prsa
Izvor: Hrvatsko nebo