Na predstavljanju zbirke sabranih pjesama Ivana Tolja „Slova moja“ u Čerinu, 18. rujna, osvijetljeno je njegovo pjesništvo s više aspekata. Pritom se nije ni smjelo ni htjelo prešutjeti Toljevu ulogu u novijoj hrvatskoj povijesti, u ratu, u kulturi, a ni njegovo podrijetlo iz tog područja Hercegovine i ono što je iz rodnog zavičaja ponio. Donosimo izlaganja dvojice književnika i vrsnih znalaca i književnosti i duhovnosti i hrvatskih zbilja u prošlosti i današnjici: fra Miljenka Stojića i fra Šite Ćorića.
Miljenko Stojić: Iz njegova rubca nakrižano
Ivan Tolj, Slova moja, Kiklos, Zagreb, 2025.
Nije filozofsko djelo pred nama, već književno, ali ćemo početi upravo s filozofijom. Dugujemo je ponajvećma starim Grcima, na čijoj smo uljudbi, zajedno s onom rimskom, sagradili današnji zapadni svijet. Nažalost taj zapadni svijet prezreo je te i druge prave vrijednosti, odmetnuo se i danas zapravo luta pokušavajući pronaći slobodu u odbacivanju svakog autoriteta. A filozofija koju gaji svela se zapravo na lošu teoriju pa se često za njemušto govorenje kaže da se filozofira.
Vratit ćemo se još ovome, idemo sada našemu pjesniku. Svoj dosadašnji život sabrao je u ovih nešto više od 450 stranica. Kada sve barem prelistamo, uočavamo da je to zapravo njegov razgovor sa samim sobom. Tko je, što je, odakle potječe, je li u životu učinio sve kako treba? Gledamo njegove pjesme iz raznih zbirki, gledamo pjesme koje nisu ušle u te zbirke, gledamo njegove nove pjesme, gledamo fotografije koje nam približavaju razna razdoblja njegova života, a tu je još i njegov životopis te što su drugi rekli o njemu. Ovako bi više-manje izgledao klasični prikaz donesenoga. Međutim, on je to sve isprevrtao. Ne polazi od početka pa do današnjih dana, već od današnjih dana do početka. Stvorio je tako posebnu zbirku sabranih pjesama koja zapravo predstavlja osobitu novu zbirku pjesama ili monografiju njegova hoda prašnjavim ovozemaljskim stazama. Sve je to mimo one književne teorije koja se oslanja samo na samu sebe, da ne kažemo filozofira, pa se ni mi ne ćemo toga držati. Umjesto da se napregnemo u koju književnu ladicu staviti njegov književni rad, pokušat ćemo uočiti a što nam on to zapravo poručuje.
Tu nit mislim da sam pronašao u njegovoj pjesmi Ispovidam se. Navedimo je cijelu. »Jeo bih bostana/ kupljena novcem/ iz zavežljaja/ maramice/ moje majke// jeo bih/ i slušao je/ kako me uči/ moliti/ ispovidam se// o zvizdanu/ u škrtu hladu/ dubova/ pod grobljem/ pojeo bih/ silnih bostana/ iskrižanih/ maminom čakijom// a sunce je/ upeklo/ ko i nekad« Sve je njegovo rečeno u ovoj pjesmi. Ostalo je samo razrada i ništa više. Idemo u to malo zaviriti.
U vremenu kada je spjevao ovu pjesmu Tolj je spjevao i pjesmu Možda posvećenu bratu Jozi. Očekivali bismo razlivenu osjećajnost, ali on umjesto nje teškim riječima progovara i sebi i bratu o njihovu ishodištu »iz naših drača/ s našeg teškog kamena«. Iako Tolj sa šest godina napušta svoje roditeljsko gnijezdo i svoj kraj, sve je to uvijek duboko u njemu. Ali ga ne izjeda, muči zbog čega je sve to bilo tako kako je bilo. Umjesto toga postao je svjesniji tko je i što je. Otkriva nam to u zapisu Sve po čemu jesam. Blatnica ili Brotnjo, Zagreb, Hrvatska. Trojstvo čiju sliku neprestano ostvaruje u svome životu. Svagdje je tu svoj, jer se otvorio onoj pripadnosti kojoj ga je naučila majka križajući mu bostan pokraj groblja. Predmnijevamo mi iz tih krajeva, bilo je to nakon blagoslova polja. Tolj je kao dječačić upamtio ne samo taj škrti hlad dubova, taj zvizdan, već i one mrtve. Pitao se zacijelo kome pripadaju, što se s njima dogodilo. Poslije je sve to opjevao u svojim pjesmama.
Ne znam je li vrijeme da odmah sada kažemo kako Toljove pjesme nisu pisane da se nekome svide, da se njima stavi na nečiju stranu, da dobije neke važne književne nagrade, da… Njegove su pjesme pisane da se onome tko ih čita nešto poruči. Naučio je dok je bio u Brotnju što je živac kamen, što je »žeganje« i on ih baš tako stvara. Kopa u njima do dubina da bi ta zemlja bila plodonosna, kleše ih da bi isklesao lik kojega se poslije nikada ne će stidjeti. I zbog toga taj lik njegovih pjesama nije nimalo različit od lika njega kao bojovnika u Domovinskom ratu, njega kao generala pobjedničke vojske. U tim teškim vremenima znao je gdje mu je mjesto. Njegova književnost prešla je u stvarnost. Počeli su oživljavati snovi zapretani u njegovim stihovima, pjesmama, zbirkama. I u ona teška vremena jugokomunističkog zla usuđivao se stajati uspravno i živjeti svoja uvjerenja. Najradije bih ovo potkrijepio čitavom pjesmom Sudbina trave, ali evo samo nekoliko stihova: »djecu su čim bi prohodala/ učili da hodaju samo uspravno// djeca su učila svoju djecu/ unuci svoje unuke: pasti kada/ se pada bez klečanja/ i uspravno«. Stoga nije čudno da pjesmu Hrvatska, 18. studenoga« posvećuje »Sinovima i kćeri:/ Josipu, Porgi i Dori,/ da nikad ne zaborave…«
On nije zaboravljao jer je uvijek palio svijeću svojim palima naučivši to od roditelja u ranoj dobi. Čest je to motiv u njegovim pjesmama. Osposobio ga je da napiše antologijsku pjesmu Palim svijeću. Evo nekoliko stihova. »Pa neka vam je pokoj braćo/ rasutih kostiju. I neka je/ lako duši Matinoj, pokošenu/ ni za što. Bratu njegovu Iliji/ neka je lako. Susjedu njihovu/ Andriji, pokošenu ni za što.« Znamo, govor je tu o genocidu nad našim narodom. Ali nema nigdje mržnje, ima samo stamene postojanosti, odlučnosti ići svojim putem. Zbog toga ova pjesma može odgovarati svakom narodu koji se hrabrošću i čestitošću bori za svoju slobodu. Pobijedio je plam svijeće, a ne rika i plamen zloslutnog napadača.
Ubacimo ovdje i mrvicu zdrave teorije. Tolj ne gradi pjesme klasičnim stilom. Nema tu rime, ali ima ritma postignutog slobodnim stihom, kako je to definirao veliki Tin Ujević. Na sličan način svoje je pjesme gradio i Stjepan Šešelj, istina škrtijim rječnikom, koji je isto tako nedavno izdao zbirku svojih sabranih pjesama. Obojica, dakle, pripadaju onom naraštaju hrvatskih književnika koji to nisu samo po podrijetlu već su to i svojim pjevom, pjevom potpuno iz duše. I u tome svome pjevu dotiču se naravno raznih tema, sve u suglasju sa svojim životom. Zbog toga ne bih želio reći da su oni pjesnici ovoga i onoga nadahnuća. Oni su jednostavno pjesnici svoga podneblja čija je jedna od bitnih crta vjera u Boga Isusa Krista. Na taj način Bog je nazočan u svim njihovim pjesmama, jer je u temelju njihova stava. Pročitajmo posebno Toljeve pjesme gdje se on izravno obraća Bogu. Nije to opet osjećajnost, to je čvrsti životni stav oslonjen na stvarnost Boga koja nas čini otpornima na sve životne izazove i koja nas sprema na one trenutke kada ćemo se sa svojim Bogom vidjeti licem u lice.
Moram dodati sljedeće. Različiti su, ali opet slični: Ivan Tolj i Jehuda Amihaj, veliki židovski pjesnik. Na udaljenim dijelovima ozemlja gradili su pjesništvo koje duboko zasijeca u srž njihove domovine. Hrvatska enciklopedija za Amihaja kaže: »Nasuprot kolektivnim vrijednostima prethodnog naraštaja, zagovarao književnost usredotočenu na život pojedinca u sadašnjosti, bez patetične geste.« Sudjelovao je u borbi za neovisnost Izraela, i to u postrojbama za posebne namjene. Dobio je važne nagrade. I neka. Tako je to kada se država oslobodi i u svojoj dubini a ne samo u svojoj vanjštini.
Bilo bi dobro sada ovdje šire progovoriti i o raznim drugim Toljevim temama, ali treba polako zaokružiti ovu prosudbu. Te su teme domovina u smislu ozemlja s obje strane granice; svjesnost da postoje i Hrvati muslimanske vjeroispovijesti pa navodi neke misli iz Kurana ili rabi riječi iz toga hrvatskog okružja; njegove ljubavne pjesme koje piše uglavnom kao mladac ne podliježući osjećajnosti već i njih stavljajući u građenje svoga oklesanog svijeta; pa onda istraživanje našega dolaska u ove krajeve ili pogled u našu duboku prošlost; i puno još toga. Sve je to sabrano u njegovu rubcu, kao što je onaj majčin rubac, i to je otkupnina naše slobode. Tolj nas ne zabavlja, on nas neizravno poučava, čisti naše razmišljanje i upravlja naše korake. Naslovnica knjige izgleda kao neki hercegovački kamen kojega su klesali i na kojega možemo staviti ruku poput Židova na Zid plača, koji zapravo nije za plakanje, već za otpor.
Kažimo još za kraj da Tolj sliči onim grčkim filozofima s početka grčke uljudbe, da se opet kratko vratimo na njih. Umjesto sustavnog iznošenja filozofskih teorija, oni su nam podarili zapise poučavanja svojih učenika mudrosti življenja. Zbog toga i jesu ostali nenadmašeni do današnjega dana, iako ih je suvremena uljudba uglavnom bacila u kut. I Toljevim pjesmama ljudi će se vraćati kada njega i ne bude, jer napisane su snagom duha, a ne pukom snagom pera ili tipkovnice.
Šito Ćorić: Pjesme duboko prožete ljubavlju prema hrvatskoj zemlji i narodu
O pisanoj riječi Ivana Tolja i o njemu kao književniku i ratniku rečeno je i napisano na nizu strana i s različitih stajališta. Počašćen ovom mogućnošću večeras, osobno želim tek uprijeti prstom u nekoliko probranih slika iz njegova vrsnog spisateljskog djelovanja.
Tolj kao literat upada u oči kao pažljivi svjedok svoga vremena. Pri tome se razasuta stvarnost koju on skuplja nudi više u jasnim tragovima nego kao potreba cjelovitog prikazivanja. Naime, vrlo je važno, da Tolj na taj način potiče čitateljstvo i daje mu priliku na dublje razmišljanje o toj stvarnosti. Zapravo, ostavlja mu mogućnost na osobne razrade, asocijacije i traganja.
Nadalje, Tolj se u svom pisanju uvijek ponovno sudara s tamnim stranama ljudskog postojanja, kao što je patnja, stradanje i smrt, kao nužnim sastavnicama ljudskog života i djelovanja, ali koje nipošto ne umanjuju ljudske vrednote nego im čak pomažu da dođu do izražaja. On ne krije strah pred stanjem krhkog čovjeka, svog naroda i svijeta u općoj planetarnoj pomutnji, patnji i civilizacijskoj nedoraslosti. Možda se tu u njega podsvjesno radi o onom što se u novijoj znanosti ističe kao plodnost djelotvornog suočavanja s nevoljama, ili o onom davnom Isusovom pristupu, kad se do uspjeha i uskrsnuća dolazi ne oslobađanjem od križa, nego o njegovu hrabrom nošenju i podnošenju.
Nezatomljivi su posebni Toljevi dodiri s evanđeoskim sadržajima i porukama. Oni očito njega i svijet osnažuju i daju im smisao. Njegova religioznost češće izvire iz usmjerenja prema veličanstvenosti prirode i osjećajima koje ona stvara te ga vodi prema Stvoritelju svemira, prema milijunima bića i stvorova koji nipošto nisu tu slučajno, jer slučaj ne postoji. U njegovim tekstovima religioznih proplamsaja isprepliću se čvrste vjerske zasade s osobnim kreativnim doživljavanjem i poimanjem kao nadgradnjom tradicionalnih kršćanskih postavki i vrijednosti.
Koliko je god to uvijek nezaobilazno navođeno, nitko ne govori o Tolju, a da bar ne napomene, da su njegove pjesme duboko prožete ljubavlju prema hrvatskoj zemlji i narodu, prema suvremenoj obnovi hrvatske države te trajnim sjećanjem na žrtvu hrvatskih branitelja. Međutim, njegova posvećenost kao pjesnika i ratnika svekolikoj hrvatskoj zbilji u prošlosti i sadašnjosti, hrvatskom domoljublju, nije upala u ozbiljnu i čestu zamku ustaljenih domoljubnih izričaja i klišeja, nego je procvala autentičnim poetskim duhom i sluhom. Stoga se ne treba bojati reći, da je Tolj u nekom vidu i „angažirani pjesnik“, literarni aktivist, ali onaj koji je nadahnut svojom autentičnom umjetničkom riječju.
Još bih dodao, da je opus Ivana Tolja bogato zaokružen i može se reći – toljevski prepoznatljiv. Kao takav on bez dvojbe dodaje vjekovnom stablu hrvatske književnosti neke nove grane i širi obzore hrvatske pisane riječi. Pa velike čestitke, prijatelju, na sjajno obavljenom poslu nakon tvoje široke naobrazbe, velikog truda i nedvojbenog talenta!
Na kraju imam s ovog promotivnog skupa u Čerinu jedan prijedlog za prijatelja generala Ivana Tolja. Uz svu njegovu samozatajnost, bilo bi vrlo važno da na jedan autentični autobiografski način, za koji znam da će imati i literarnih proplamsaja, opiše svoju i svojih suputnika, u ono vrijeme nužno tihu i tajnovitu važnu ulogu u samom obrambenom Domovinskom ratu. Ta on je bio na izvoru i sam sudjelovao u njegovim odlučujućim tokovima, od izravne suradnje s predsjednikom i vrhovnim zapovjednikom Franjom Tuđmanom i hrvatskom vojskom. To, Ivane brate, i radi očuvanja povijesne istine, smatram da ti je dužnost i obveza koje nadilaze tvoju samu ulogu i sudbinu.
Miljenko Stojić/Šito Ćorić/Hrvatsko nebo