Na otočiću od pet hektara udaljenom svega 400 metara zračne linije od današnjih hotela na Babinu kuku, partizanska OZNA je u dvije listopadske noći 1944. pobila najmanje 53 Dubrovčanina. Ubijeni su hicem u zatiljak, ruku vezanih žicom, bez suđenja i bez prava na obranu. Gradonačelnik, svećenici, profesori, odvjetnici, novinari, studenti i težaci ležali su u neobilježenoj jami 65 godina. Ovo je cjelovita priča o Daksi – od srednjovjekovnog samostana sv. Sabine, preko noći smaknuća i dokumenata u kojima su sami organizatori opisali što su učinili, do ekshumacije, DNK analize i pitanja na koje ni danas nema odgovora – tko je pucao.
Daksa je najmanji otok Elafitskog otočja. Dugačka je oko 500, a široka oko 200 metara, površine oko 0,07 četvornih kilometara, a najviša joj je točka 24 metra nad morem. Leži na samom ulazu u grušku luku, ispred ušća Rijeke dubrovačke, oko dvije nautičke milje od Gruža i 400 metara zračne linije od hotelskog naselja Babin kuk. Ime je grčkog podrijetla. Izvodi se od riječi deksia, desna ruka, i deksios, povoljan. Pomorci su na otočiću stoljećima nalazili zaklon od nevremena. U dokumentima pape Eugena IV. iz 15. stoljeća spominje se pod imenima Dassa, Daxa, Acsa i Assa.
Prvi poznati vlasnik otoka bio je dubrovački vlastelin Sabo Getaldić. Oko 1281. dao je ondje sagraditi franjevački samostan i crkvicu posvećenu sv. Sabini, a otok je oporučno ostavio Crkvi. Franjevci su se nastanili na Daksi po završetku gradnje i poslije podigli još dvije crkvice, jednu posvećenu Gospi, drugu Križu s Dakse. Uz samostan je stajala četverokatna kula koja je služila kao utvrda i zvonik. Koliko je fratara živjelo na otoku, u dostupnim izvorima nije zabilježeno. Odgovor vjerojatno čuvaju monografije Josipa Sopte Daksa: povijest Franjevačkog samostana (1998.) i Vicka Lisičara Tri dubrovačka otočića: Daksa, Sveti Andrija i Ruda (1935.).
Napoleonova vojska, Austrija i poljski grof
Franjevci su na Daksi živjeli do dolaska Napoleonove vojske 1806. Prema nekim izvorima, otok su te godine napustili nakon požara. Francuska, a potom austrijska vojska, ispresijecale su ga kamenim obrambenim zidovima, a sakralni objekti su stradali. Izvori se razilaze o tome kako su franjevci izgubili vlasništvo. Jedni kažu da su ih ukinuli Francuzi, a tekst Hrvatske pošte uz prigodnu marku navodi da je Austro-Ugarska otok kupila od franjevaca 1871.
Austrijske vlasti su 1872. na sjeverozapadnom rtu podigle svjetionik, jedan od najmanjih na Jadranu. On je jedini na hrvatskoj obali imao svjetioničarku – nakon smrti svjetioničara Petra posao je samoinicijativno preuzela njegova sestra Eudoksija, ali joj je Pomorska vlada nakon pola godine naredila da ga napusti. Krajem 19. stoljeća opustošeni otok kupio je poljski grof Aleksander Poniński. Zasadio je borove, lovor, limune i čemprese, obnovio dio samostana i crkvu te osnovao knjižnicu. Za njezinu veličinu izvori daju različite brojke – 400, odnosno više od 4.000 knjiga, uz 200 rukopisa. Daksa je tada bila uređen vrt-park, a danas je zarasla u makiju.
U listopadu 1944. na otoku su stalno boravile dvije obitelji, svjetioničarova i čuvareva. Obje su, prema navodima, odmah po dolasku partizana dobile nalog da napuste otok i vrate se za nekoliko dana.
18. listopada 1944.: partizani ulaze u grad, počinju uhićenja
Partizanske snage ušle su u Dubrovnik 18. listopada 1944. Prve su u grad stigle jedinice 2. dalmatinske brigade i 10. hercegovačke brigade iz sastava 29. hercegovačke divizije. Grad su do tada branili Nijemci s 369. pukom, mornaričkim pješaštvom i obalnim topništvom te oko 400 ustaša i domobrana. Taj podatak navodi partizanski ratni kroničar Drago Gizdić u knjizi Dalmacija 1944–1945 (Epoha, Zagreb, 1964.). Samo pet dana ranije, 13. listopada 1944., za gradonačelnika je imenovan odvjetnik dr. Niko Koprivica, dugogodišnji prvak Hrvatske seljačke stranke.
Nasilje je počelo odmah. Na Orsuli, tadašnjem istočnom izlazu iz grada, partizani su ubili 13 domobrana. Njima je danas podignut spomenik. Uhićenja nisu bila stihijska. Prema istraživaču Jošku Radici, autoru knjige Sve naše Dakse (Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.), OZNA je popise Dubrovčana pripremala još na Visu. Po tim je popisima OZNA za južnu Dalmaciju obavila uhićenja. Oblasni komitet KPH za Dalmaciju odlučio je 20. listopada na sastanku u Ženaglavi na Visu da u Dubrovnik odmah otputuje Ante Jurjević Baja. Jurjević je kasnije izjavio da je stigao 19. ili 20. listopada, a s njim su upućeni Josip Černi, Pavle Krce i šef obavještajne službe za Dalmaciju Dušan Guzina.
U danima nakon ulaska u grad uhićeno je više od 300 Dubrovčana. Zatvarani su u zatvor u nekadašnjem samostanu na Karmenu. Isusovca o. Petra Pericu uhitili su u nedjelju 22. listopada, nešto poslije 22 sata. Izvještaj same OZNA-e priznaje kako su uhićenja izgledala. Popis od 120 ljudi sastavili su partijski aktivisti iz grada. Uhićenja je proveo vod hercegovačkog bataljona Narodne odbrane uz pomoć gradskih simpatizera, bez ikakvog ispitivanja. Autori dokumenta pišu da je uhićivanje bilo anarhično, da je uhićivao tko je htio i zašto je htio te da je dolazilo i do osobnih obračuna.
Dvije noći na Daksi
Smaknuća su izvršena u noćima između 24. i 27. listopada 1944. Izvori se razilaze za dan ili dva. Forenzičari se pozivaju na povijesne izvore prema kojima je ubijanje počelo 25. listopada i trajalo idućih dana. Kaznena prijava udruge Daksa 1944./45. navodi razdoblje od 25. do 27. listopada. Sama OZNA u izvještaju pretpostavljenima piše da je likvidacije obavila “u dvije noći”.
Prema prikazima koje objavljuju udruge i portali posvećeni žrtvama, veća skupina uhićenih prevezena je na Daksu u noći s 23. na 24. listopada. Smješteni su u staru samostansku crkvu. Odande su ih izvodili po jednog, dvojicu ili trojicu, uz laž da “idu na Mljet”. Pred jamom su ih svlačili do gola i pljačkali, a zatim ubijali rafalima i pojedinačnim hicima. Prema tim navodima, po tijelima se pucalo i nakon što su pala u jamu.
Forenzičari Opće bolnice Dubrovnik i KBC-a Split objavili su 2011. u časopisu Croatian Medical Journal nalaz koji ne ostavlja mjesta sumnji da je riječ o egzekuciji. Kosti nadlaktica i podlaktica pronađene su vezane žicom. Prostrijelne rane utvrđene su kod 22 osobe, i gotovo sve se nalaze u zatiljnom dijelu lubanje – petnaestorica su ubijena jednim hicem, petorica s dva, a dvojica s tri. Promjer rana, kao i pištoljski meci s pripadajućim čahurama pronađeni u jami, upućuju na oružje kalibra 9 milimetara. Prema procjeni forenzičara, žrtve su u trenutku smrti vjerojatno klečale na samom mjestu ukopa ili u njegovoj neposrednoj blizini. Mnoge su lubanje razbijene prijelomima nastalima u trenutku smrti, i to i one na kojima prostrijelna rana nije pronađena. Među kostima je bila i goljenična kost s perimortalnim prijelomom.
Tijela su bačena u ruševine podruma nekadašnje gospodarske zgrade i u pukotine vapnenca 15-ak metara dalje. Ondje su ostala 65 godina.
“U ime naroda Jugoslavije” – presuda suda koji nije postojao
U nedjelju 29. listopada 1944. po Dubrovniku su osvanuli plakati. Nosili su zaglavlje “U ime naroda Jugoslavije” i potpis “Sudsko vijeće Vojnog suda Komande Južnodalmatinskog područja”. Na njima je stajalo 36 imena uglednih Dubrovčana, osuđenih “na smrt strijeljanjem”. Neki izvori navode 35 imena. Tekst je tvrdio da je krivnja za “djelo izdaje Narodnooslobodilačke borbe” utvrđena nakon svestrane istrage, iskaza svjedoka i održanog suđenja. Plakat nije imao potpise niti sastav suda, samo oznaku “Službeno”. Franjevci, čiji je subrat fra Marijan Blažić bio među strijeljanima, skinuli su jedan primjerak i sačuvali ga.
Dva partizanska dokumenta pokazuju da je “sud” bio paravan. Ante Jurjević Baja u izvještaju od 25. listopada 1944. piše da su strijeljanja objavili plakatom, ali ne sva, i da su ga potpisali u ime suda Komande područja “jer drugoga nismo imali”. Izvještaj OZNA-e još je izravniji . u gradu nisu postojali ni sudski istražitelji ni sud, pa su sve “svršavali sami”. Javno suđenje, pišu, nisu se usudili održati. Isti izvještaj otkriva i svrhu plakata. Objava s obrazloženjem trebala je uvjeriti građane da je krivnja utvrđena u postupku i da partizani ne ubijaju bez suda, za razliku od ustaša. Forenzičari su 2011. zapisali da povijesni izvori ne potvrđuju ni da je suđenje održano ni da je sud pod tim imenom uopće postojao.
Razlika između broja imena na plakatu i broja tijela u jami nije slučajna. OZNA navodi da je od pedesetak ubijenih objavila tridesetak, a da strance koji su živjeli u Dubrovniku uglavnom nije objavljivala. Jurjević se kasnije sjećao i plakata s trinaest imena, među kojima je bio vaterpolist Luka Ciganović. Na njegov prigovor, tvrdio je, Ciganovićevo ime je preko noći izbrisano. Britanski pisac Evelyn Waugh, tada satnik i obavještajac u Dubrovniku, javio je Londonu da je standardna procedura da “suđenje potajno obavi OZNA”. Nijedan sud nikada nije utvrdio pojedinačnu odgovornost za Daksu. Dokumenti i svjedočanstva ipak jasno pokazuju lanac odlučivanja. Kaznena prijava udruge Daksa 1944./45. odluku o uhićenjima i pogubljenjima pripisuje Okružnom komitetu KPH za Dubrovnik, zajedno s predstavnicima Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju te dužnosnicima okružne OZN-e za Dubrovnik i oblasne OZN-e za Dalmaciju.
Ante Jurjević Baja: politički broj jedan
Ante Jurjević Baja bio je organizacijski sekretar Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju. Poslije rata postao je direktor splitskog brodogradilišta i član CK SKH i CK SKJ, desetljećima najmoćniji čovjek Splita i Dalmacije. Ključni dokaz protiv njega je njegov vlastiti rukopis. Povjesničar Ivo Dabelić, tada voditelj Odjela suvremene povijesti Dubrovačkog muzeja, pronašao je 1992. Jurjevićev izvještaj višoj partijskoj instanciji od 25. listopada 1944. Jurjević mu je osobno potvrdio autentičnost. U izvještaju stoji da su dotad “otpremili što ovamo, što onamo” oko 60 narodnih neprijatelja, među njima osam svećenika i fratara. Završava rečenicom koja je postala simbol cijelog slučaja: “Bilo kako bilo, ubiti ih se mora.”
Jurjević je do smrti tvrdio da je samo izvještavao. U razgovoru s Dabelićem i novinarom Suadom Ahmetovićem za Novi Vjesnik 1992. rekao je da je znao za uhićenja i za to da će se nekima suditi, ali da nikoga nije poznavao pojedinačno. Glavnu ulogu pripisao je Guzini, a priznao je da ne zna koliko su strijeljani zaista bili krivi. Za Feral Tribune 1995. ponovio je da nikome nije sudio i da nije znao tko je sudac. Dabelić ga ipak smatra odgovornim. Uhićenja i strijeljanja provodili su OZNA i vojne jedinice, ali Jurjević je u Dubrovniku bio politička osoba broj jedan, a Partija je bila iznad OZNA-e. Dokaz da je imao moć nad popisima, prema Dabeliću, jest to što je sam priznao da je Luku Ciganovića skinuo s popisa.
Dušan Guzina – čovjek s popisima
Dušan Guzina, u nekim izvorima Dušan Stipanović Guzina, bio je pomoćnik šefa OZNA-e za Dalmaciju. Prema Radici, nakon dolaska u Dubrovnik preuzeo je koordinaciju svega što se ticalo konačne sudbine uhićenih, prema popisima pripremljenima na Visu. Jurjević je tvrdio da je upravo Guzina prikupio podatke o “narodnim neprijateljima” i predao ih “sudu”. Guzina je umro prije 1992. i nikada nije javno govorio o Daksi.
Josip Černi i Pavle Krce stigli su s Jurjevićem u Dubrovnik. Izvori koje smo pregledali ne navode njihovu konkretnu ulogu u smaknućima. Publicist Davor Dijanović na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća među sudionike ubraja i političkog sekretara KPH Antu Eterovića. Kao zapovjednike postrojbi koje su ušle u grad spominje Savu Burića i njegova nasljednika Obrada Egića, a kao zapovjednika prve bojne Savu Četnika, koji je kasnije promijenio prezime. Za zapovjednike vojnih postrojbi nije dokazano da su naredili ili izvršili strijeljanja na Daksi, nego samo da su zapovijedali jedinicama u gradu.
Najvažniji dokument o tome tko je izvršio ubojstva napisala je sama OZNA. Riječ je o izvještaju Opunomoćstva OZNA-e za Južnodalmatinsko područje pretpostavljenima, s kraja listopada ili početka studenoga 1944. Objavljen je 2011. u zbirci Zločini i teror u Dalmaciji 1943.–1948. počinjeni od pripadnika NOV, JA, OZN-e i UDB-e, koju su priredili Blanka Matković i Ivan Pažanin. Dokument je nepotpun jer mu je dio stranice otrgnut. Autori pišu da je masa počela smatrati nove vlasti “labavima”. Prema mišljenju drugova iz Oblasnog komiteta koji su tada bili u Dubrovniku, trebalo je hitno povući “neki oštriji potez”. Zatim slijedi ključna rečenica – na brzinu su ispitali “najgore zločince” i “u dvije noći likvidirali oko pedeset”, od kojih su objavili trideset.
Daksa se u objavljenom dijelu izvještaja izrijekom ne spominje. Podudarnost je ipak gotovo potpuna – dvije noći, pedesetak ubijenih, tridesetak objavljenih imena, naspram 53 ekshumirana tijela i 35 do 36 imena na plakatu. Izvještaj otkriva i niz drugih pojedinosti. OZNA bez okolišanja navodi da su “smakli 5 popova”, dok je Jurjević u svom izvještaju govorio o osmorici svećenika i fratara među “otpremljenima”. Oko 120 zatvorenika prebačeno je na Korčulu, gdje je do pisanja izvještaja likvidirano još tridesetak ljudi, devetnaestorica su upućena u operativne jedinice, a četrnaestorica puštena. Strani državljani koji su živjeli u Dubrovniku i bili strijeljani uglavnom nisu objavljivani, a posljednjih dana pred pisanje izvještaja strijeljani su i dvojica Talijana i jedan Nijemac.
Ni vlastiti vojnici nisu bili sigurni. Novomobilizirane za bataljon Narodne odbrane, piše u dokumentu, trebalo je svakodnevno “pročišćavati”, pa i ubijati kao narodne neprijatelje. Najjasnije se pak vidi tko je za OZNA-u bio glavna meta – HSS se izrijekom naziva glavnim neprijateljem u okrugu, a Dubrovnik “leglom svakakve reakcije”, od Mačekove do popovske.
Imena i nadimci iz izvještaja
Dokument pripadnike OZNA-e imenuje samo partizanskim imenima i nadimcima, pa puni identitet većine do danas nije utvrđen. Prvih pet do šest dana nakon ulaska u grad Opunomoćstvo je u Dubrovniku predstavljao samo drug Ćompo. S njim je bio pomoćnik Šetka, za kojeg autori izvještaja pišu da se “slabo snalazio” jer nije bio za taj posao. Stanje se, prema dokumentu, popravilo dolaskom pomoćnika Bože, druga Duška “iz odjela” i zamjenika Petrovića. Upravo uz Duškovu pomoć OZNA je, u nedostatku suda i istražitelja, “sve završavala sama”.
Pomoćnik Božo i istražitelj Berislav odveli su oko 120 zatvorenika na Korčulu, gdje su nastavili s “ispitivanjem i suđenjem”. Dalmatinskoj OZNA-i ovlasti je osporavao major Slobodan Šakota iz OZNA-e Hercegovine, koji je, prema izvještaju, izjavio da hercegovačka OZNA preuzima vlast na dubrovačkom području. Isti dokument navodi da su se u javnom batinanju uhićenika isticali Hercegovci, pa i sam Šakota. Spominju se i drug Voja, koji je Ćompu najavio da će oduzeti automobil Opunomoćstva, te česti gosti iz OZNA-e za Crnu Goru, potpukovnik Spasić i kapetan Zečević. Drug Duško mogao bi biti Dušan Guzina, kojeg Jurjević i Radica opisuju kao čovjeka koji je u Dubrovniku vodio obavještajni posao. To je pretpostavka koju dokument ne potvrđuje.
Imena ljudi koji su na Daksi pucali nisu poznata. Ne navodi ih ni jedan dostupni dokument ni svjedočanstvo, a nije ih utvrdilo ni državno odvjetništvo.
Tko su bili ubijeni: popis žrtava
Na Daksi je ubijeno najmanje 53 muškarca. Poimence je poznato njih tridesetak, uglavnom s partizanskog plakata i iz istraživanja udruge Daksa 1944./45. i Joška Radice. Među njima su bili gradonačelnik, osmorica svećenika i redovnika prema Jurjevićevu izvještaju, ravnatelj gimnazije, ravnatelj radiopostaje, odvjetnici, profesori, novinari, trgovci, službenici, težaci, vozač, listonoša, školski podvornik i dvojica studenata. Najmlađi poznati, Josip Tuta, imao je 20 godina, a najstariji, isusovac Petar Perica, 63.
O. Petar Perica, isusovac (1881.–1944.), autor pjesama “Rajska Djevo, Kraljice Hrvata”, “Zdravo Djevo” i “Do nebesa nek se ori”, koje se i danas pjevaju u hrvatskim crkvama. Rođen je u Kotišini povrh Makarske, a u Dubrovniku je živio od 1937. Identificiran je DNK analizom nakon ekshumacije. Grad Dubrovnik mu je 2017. posthumno dodijelio nagradu za životno djelo. Ustaški povjerenik za Dubrovnik Ivo Rojnica tvrdio je da je Perica pomagao u osnivanju ustaške organizacije u gradu, što pristaše njegova štovanja odbacuju.
Dr. Niko Koprivica (1889.–1944.), odvjetnik i prvak HSS-a, gradonačelnik Dubrovnika od 13. listopada 1944. Optužen je za suradnju s režimom NDH unatoč dugogodišnjoj pripadnosti HSS-u.
Fra Marijan Blažić (1897.–1944.), franjevac i profesor iz Kastva. Prema svjedočanstvima, partizanima je nabavljao lijekove.
Uz Pericu i fra Blažića, na Daksi su ubijena još četvorica svećenika: don Mato Dobud iz Luke Šipanske, rođen 1882., don Mato Kalafatović-Milić iz Janjine, rođen 1911., poznati dubrovački propovjednik don Đuro Krečak, rođen 1883. u Dubrovniku, te najmlađi među njima, don Josip Schmidt iz Vukovara, rođen 1914.
Gradska uprava ostala je bez vodstva u jednoj noći. Osim gradonačelnika Koprivice, strijeljani su tajnik Općine Dubrovnik, pravnik Niko Nunić, rođen 1903., zatim donačelnik i predsjednik Hrvatskoga pjevačkog društva “Gundulić” Frano Vojvodić s Brgata, rođen 1897., te bivši gradonačelnik dr. Ivo Karlović, rođen 1893.
Ubijena je i dubrovačka inteligencija. Na Daksi su skončali ravnatelj dubrovačke gimnazije prof. Makso Milošević iz Dobrote u Boki kotorskoj, rođen 1887., profesori Antun Mostarčić iz Imotskog, rođen 1903., i Toma Tomašić iz Baške Drage, rođen 1881., odvjetnik dr. Baldo Poković, rođen 1897. u Dubrovniku, ravnatelj Krugovalne postaje Dubrovnik i novinar Ivo Peko, rođen 1903., te novinar Boris Berković iz Zagreba, rođen 1920.
Partizanski metak nije birao ni po imovini ni po staležu. Ubijeni su trgovci Ante Brešković iz Nerežišća na Braču, rođen 1912., Milan Goszl iz Rume, rođen 1884., i Vincenzo Capurso, rođen 1883. u Dubrovniku, ali i obrtnik Baldo Crnjak iz Trnove, rođen 1901., tipograf Petar Barbir, kapetan duge plovidbe Željko Milić te umirovljeni časnik Frano Žiška, rođen 1897.
Među žrtvama bili su i sasvim obični ljudi – težaci Ivo Knežević iz Dubrovnika, rođen 1910., i Nikola Obradović iz Dunava, rođen 1903., listonoša Jure Matić iz Točionika, rođen 1895., školski podvornik Mato Račević iz Vitaljine, rođen 1905., službenici Ivan Kubeš s Korčule, rođen 1913., i Ivan Nikić iz Dubrovnika, rođen 1923., poreznik Nedjeljko Dinko Šarić iz Trstenika, rođen 1905., policijski izvidnik Ante Tasovac iz Vele Luke, rođen 1907., te vozač Marijan Vokić iz Sovića kod Drinovaca, rođen 1915. Ubijeni su i Tomislav Baća, Vido Regjo iz Grbavca, rođen 1906., i Martin Tomić iz Dračeva, rođen 1907.
Najmlađi su bili studenti. Slavko Barbir i Josip Tuta, rođen 1924. u Dubrovniku, imali su tek dvadesetak godina kad su ih izveli pred jamu.
Ova su imena sastavljena prema istraživanjima udruge Daksa 1944./45. i knjizi Joška Radice, kako ih prenose hrvatska i engleska Wikipedija, pa se pojedini podaci razlikuju od izvora do izvora. Imena dvadesetak ubijenih do danas nisu poznata.
Pola stoljeća šutnje
Komunističke vlasti nikada nisu dopustile da obitelji dostojno pokopaju ubijene. Iako su imena većine objavljena još 1944. na plakatu, točna lokacija grobnice nikada nije otkrivena. Prema dostupnim navodima, pristup Daksi bio je zabranjen sve do 1990. O pokolju se, kao i o drugim poslijeratnim partizanskim smaknućima, u Jugoslaviji nije smjelo javno govoriti. Šutnja je ostavila trag i u usmenoj predaji. Dubrovčani su desetljećima Daksu zvali ukletim otokom. Strani mediji, od Daily Maila do Atlas Obscure, o njoj su pisali kao o “otoku duhova”, često netočno i senzacionalistički. Neki su žrtve opisivali isključivo kao “nacističke simpatizere”.
Tek nakon osamostaljenja Hrvatske o Daksi se počelo otvoreno govoriti. Dabelić je 1992. pronašao Jurjevićev izvještaj. Udruga Daksa 1944./45. godinama je prikupljala svjedočanstva i podatke o žrtvama, a Joško Radica je 2003. objavio knjigu Sve naše Dakse. Udruga je 2007. podnijela kaznenu prijavu, a 2009. konačno je počela ekshumacija. Počela je 24. rujna 2009. po nalogu Županijskog suda u Dubrovniku. Lokaciju su odredili prema povijesnim podacima – ruševine podruma nekadašnje gospodarske zgrade. Druga grobnica pronađena je oko 15 metara dalje. Mediji su najprije izvijestili o šest, zatim o 48 i 49 tijela, ali je konačni stručni nalaz glasio najmanje 53.
Terenski rad trajao je manje od pet radnih dana. Obrađeno je više od 80 četvornih metara i iskopano više od 150 kubičnih metara materijala. Bager je skinuo površinski sloj, a kosti su se pojavile na oko metar dubine, pomiješane s krupnim kamenjem. Debelo borovo korijenje dodatno je otežavalo rad. Iskop je išao do tvrdog sloja na dubini od oko dva metra. Iz zemlje je izvađeno oko 10.000 kostiju i fragmenata. Uz njih su pronađeni dijelovi svećeničkih kolara, krunice, dugmad, ogrlice, meci i čahure. Mnogi ubijeni imali su metalne, zlatne i srebrne zubne ispune, mostove i proteze, što svjedoči o njihovu društvenom položaju.
Posmrtni ostaci prebačeni su na Odjel za patologiju Opće bolnice Dubrovnik, gdje su očišćeni, razvrstani i analizirani. Rezultate su 2011. u Croatian Medical Journalu objavili patolog Igor Borić te Jelena Ljubković i Davorka Sutlović sa Zavoda za sudsku medicinu KBC-a i Medicinskog fakulteta u Splitu. Utvrdili su da kosti pripadaju najmanje 53 različite osobe, i to isključivo muškarcima. Od 53 kostura upotrebljiv DNK profil dobiven je iz njih 49. Uzorke krvi dala su 23 srodnika, a usporedbom je pozitivno identificirano 18 žrtava. To je oko trećina ekshumiranih, ali čak 78 posto obitelji koje su zatražile identifikaciju dobilo je odgovor.
O. Petar Perica identificiran je usporedbom s krvlju praunuka svojega brata. Forenzičari su zaključili da predmeti pronađeni u grobnici upućuju na to da su ubijeni uglavnom bili civili. Udruga Daksa 1944./45. povezivala je istraživače s obiteljima žrtava.
Pokop nakon 66 godina i istraga bez krivaca
Udruga Daksa 1944./45. podnijela je 29. studenoga 2007. Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku kaznenu prijavu protiv više nepoznatih počinitelja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Prijava se odnosila na pogubljenje 45 građana Dubrovnika između 25. i 27. listopada 1944. U svibnju 2009. jedna je dubrovačka udruga podnijela i širu prijavu za ubojstva civila od 1943. do 1945., navodeći da su tijela ubijenih razbacana po Daksi, Jakljanu, Mljetu i Korčuli. Nakon otkrića grobnice predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, povjesničar Ivo Banac, zatražio je istragu. U listopadu 2009. Daksu su posjetili članovi Hrvatske biskupske konferencije.
ŽDO Dubrovnik zatražio je da se pred sudom ispitaju svjedoci koje je predložila udruga, ljudi koji su tada obnašali vojne i partijske dužnosti u Dubrovniku i Dalmaciji. Proveden je sudski očevid i ekshumacija. U ožujku 2011. odvjetništvo je objavilo da iskazi svjedoka ne upućuju na to da bi nalogodavci ili neposredni izvršitelji bili živi te da nema osnove za kazneni postupak protiv neke žive osobe. Ratni zločin ne zastarijeva, ali njegovi počinitelji, ako su i bili poznati, više nisu bili živi.
Posmrtni ostaci 53 žrtve pokopani su 19. lipnja 2010., 66 godina nakon smaknuća. Izvori se razilaze o mjestu: prema jednima obred ukopa obavljen je na samoj Daksi, a prema drugima Perica i ostali počivaju na dubrovačkom groblju Boninovo. Okupljenima se obratio predsjednik udruge Mato Račević. Među prisutnima su bili Čićo Obuljen, Dubravka Šuica, Antun Kisić i predsjednik Županijske skupštine Ivan Prce. Gradonačelnik Andro Vlahušić nije sudjelovao, zbog čega su ga kritizirali dijelovi javnosti.
Na Daksi danas stoji spomen-križ. Komemoracije se održavaju svake godine krajem listopada i 23. kolovoza, na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Vijence polažu obitelji žrtava, udruga, izaslanstva Grada Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije te franjevci iz samostana Male braće. Daksa nije bila jedino stratište. Prema podacima koje iznose udruge, poimence je poznato 697 žrtava s dubrovačkog područja ubijenih nakon ulaska partizana 1944., 369 civila i 327 ratnih zarobljenika. Daksa je pojedinačno najveće stratište i postala je simbol tih događaja.
Daksa danas . otok koji nitko ne želi kupiti
Daksa je danas nenaseljena i u privatnom je vlasništvu. Kao vlasnice su se navodile iseljenice Nila Perica Dušilo Floršuc i Franica Dušilo Čavić. Na otoku su vila, kućica za čamce, mol, ruševine samostana sv. Sabine i crkve te kuća u kojoj je nekad živjela svjetioničareva obitelj. Otok je prvi put ponuđen na prodaju 2003. za šest milijuna američkih dolara. Kupca nije bilo, pa je cijena spuštena na oko dva milijuna eura. Ni Dubrovačko-neretvanska županija ni država nisu ga htjele kupiti. Bivši gradonačelnik Andro Vlahušić predlagao je da ga Grad otkupi i preda na upravljanje Javnoj ustanovi Rezervat Lokrum. Obnova bi zahtijevala suglasnost konzervatora, velika ulaganja i poštovanje memorijalnog značenja mjesta, a otok nema infrastrukturu kakvu očekuju kupci luksuznih nekretnina.
Samostan sv. Sabine na južnoj strani otoka je u ruševnom stanju, iako mu je konstrukcija još očuvana. Jedina obnovljena građevina je svjetionik. Bio je u službi stoljeće, zatim je napušten i pedesetak godina propadao, a potpuno je obnovljen 2022. Svjetioničara na njemu odavno nema, a najavljeno je da će zgrada postati muzej svjetioničarstva.
Na otoku, svega 400 metara od hotelskih plaža, stoji spomen-križ. Ubojstva koja su se ovdje dogodila nisu do danas sudski razjašnjena, a imena dvadesetak žrtava i svih izvršitelja ostala su nepoznata.