Sveto trodnevlje: tri posebna dana koja Crkva živi s posebnom živošću i liturgijom. Veliki Četvrtak obilježen je Večerom Gospodnjom: ustanovom Presvete Euharistije i svećeništva.
Što je to Isus učinio na Posljednjoj večeri i kakve to veze ima s nama; konkretno s mojim i tvojim životom? Sv. Pavao pišući kršćanskoj zajednici u Korintu daje odgovor na ovo pitanje: «Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: «Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen. Tako i čašu po večeri govoreći: Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen. Doista kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije»!
Neshvatljivi je to izraz neizmjerne Božje ljubavi prema čovjeku: Bog se pod prilikama kruha i vina daruje čovjeku. Svaki put kad slavimo svetu Misu mi slavimo Kristovu Vazmenu žrtvu-stoga je i nazivamo otajstvom! Ovo euharistijsko misno zajedništvo s Kristom po kojemu smo mi Gospodinovi i Gospodin s nama – znak je i sredstvo spasenja koje njegova Crkva uprisutnjuje u svijetu do konca vremena.
Do njegova konačnog ostvarenja Otajstva u vječnosti valja nam preobražavati ne samo sebe već i svu stvorenu stvarnost. A to se ostvaruje po djelima kršćanske ljubavi. Sveta Misa i ljubav su nerazdvojivo povezane. Ne može se slaviti Misu a istovremeno biti sebičan, živjeti samo za sebe.
I zato u liturgiji na Veliki četvrtak nema trijumfalnih gesta ni usklika već slika jednog znaka i geste koja neprestano podsjeća što je pravo i istinsko poslanje Crkve. Isus svojim učenicima pere noge. Poput zadnjeg sluge koji čeka svoga Gospodara da se vrati kući.
Zašto Isus pere noge svojim učenicima?
Zašto je baš izabrao noge? Ako malo bolje pogledamo Pilat će nekoliko sati kasnije oprati ruke kako bi se oprao od krivice, grijeha. Isus izabire noge.
Što nam govore naše noge? One čuvaju tajnu brojnih putova i staza koje smo prošli. Znaju za svaki glib, blato, pijesak ili tvrdu stazu koju smo pregazili. Noge su simbol svega što nosimo sa sobom kroz život. Oprati noge znači osloboditi se od tih nakupina naših putova koje su nam često bili i bolni. Samo kada se oslobodimo od toga, od svih tih nakupina, svog tog taloga možemo sjesti za stol s Isusom i slušati ga-uroniti u Otajstvo. U suprotnom naše misli bit će vezane za zemlju, bol, i one malene stijene koje su nam često zadavale muku i patnje.
Isus u tom trenutku oslobađa svoje učenike od pogrešnih ideja, od zemaljske slave, od želje za vlašću. Daje im mogućnost da shvate što od njih traži, gdje ih šalje. Šalje ih služiti, besplatno služiti i raditi, ne očekujući plodove. Šalje ih sijati dobro gdje dobra nema. Šalje ih paliti svjetla gdje je već odavno mrak.
Petar odbija, teško mu je. Ne želi da mu Isus pere noge. Koliko puta se i mi izgubimo s našim blatnjavim nogama i ne dopuštamo Gospodinu da nas očisti, da nas opere, da skine terete naših životnih putova. Kaskamo u blatu grijeha, osobnih zatvorenosti jer nam je ponekad tako dobro. Plačemo nad poteškoćama, životnim tragedijama ne propuštajući svjetlo Otajstva u naš život.
Smrzavamo se ne želeći otvoriti srce da ga ogrije Božja ljubav! Bojimo se! Nemamo hrabrosti skinuti cipele koje nas već odavno bole i žuljaju. Ili još gore poput Jude prelazimo iz svjetla u tamu: iz zajedništva s Kristom u zajedništvo s Đavlom; iz dobrote u zlo, iz ljubavi u mržnju, iz sebedarja u sebičnost.
Usprkos svemu ima nade za nas-to nam potvrđuje i večer ovog Svetog Četvrtka-zato i jesmo večeras ovdje. On naš Bog, naš Spasitelj i Gospodin prigiba se pred nama: pokazuje koliko nas ljubi-pokazuje koliko mu je stalo do svakog od nas-i večeras nas grli svojom otajstvenom euharistijskom nazočnošću pod prilikama kruha i vina. Samo valja imat oko, uho, pamet i iznad svega srce. Osjetiti vlastita koljena koja se prigibaju pred Isusom Kristom- znači učiniti ono nevjerojatno i isto što je Bog učinio u Isusu Kristu nama. Jesmo li spremni ne samo ove večeri već svakog trenutka svoga života na zemlji prignuti koljeno i srce pred svojim Bogom?
Mi živimo od Euharistije; njome hranimo svoju dušu i tijelo. Svaki susret s Gospodinom u sv. Misi za kršćanina-vjernika je izvor neizmjerne radosti. Ona je pokretačka snaga koja nas nosi u život. Ali isto tako i poticaj: Na koncu svaka se Misa ne dovršava u crkvi, nego se pretvara u poslanje ljubavi: Idite i činite ono što je Isus činio svijetu, ljubite svoju braću, osobito one najmanje i najpotrebnije; čak i svoje prijatelje: perite noge jedni drugima-prignite se pred ranama drugih i tako će Gospodin trajno biti s vama!
IZVOR: Autor: Željko Pleić
