U međusobnoj ljudskoj interakciji, razmjeni riječi, svakodnevnoj komunikaciji, u suodnosu s drugom osobom često nesvjesno povrijedimo jedni druge.
Povreda bilo kojeg oblika je rijetko svjesna i namjerna, gotovo uvijek nismo svjesni koliko jednom riječju, nenamjernim činom, pokretom tijela, snažnom emocionalnom reakcijom povrijedimo druge.
Krivo izgovorena riječ od strane sugovornika, koja je nerijetko krivo percipirana od osobe slušača, koji selektivno i neprisutno sluša,dovedu do nerazumijevanja i povrede. Povreda donosi gorčinu, urušava odnos, koji je nakon toga teško održiv.
Rijetko je u ljudskom djelovanju namjera da se drugog povredi, iako i to nije isključeno, pogotovo kada je pojedinac u jakom negativno emocionalnom stanju, zbog čega dođe do povrede, nasilja i onda se može govoriti o želji i motivu da se drugog povrijedi i da mu se nanese zlo, povreda.
Tko nas uopće može povrijediti? Zašto dozvoljavamo povredu? Zašto se ne obranimo i smatramo li da se imamo pravo obraniti?
Često čujem kada roditelj kaže; „Moje dijete neće prvi početi tuču, ali ako neko drugo dijete započne, obraniti će se, uzvratiti će udarac, grubu riječ.”
Povrijede nas najčešće, i to su povrede koje nas i najviše zabole, upravo naši najbliži; roditelji, partneri, djeca, prijatelji…..oni kojima smo se otvorili, darovali srce, vrijeme, život.. Sve povrede nisu jednake i ne ostavljaju iste rane,niti nam jednako vremena treba za ozdravljenje od povreda.
Otac obitelji koji ostavlja ženu zbog izdaje, prevare ranjava cijelu obitelj; ženu, majku svoje djece i djecu. Bol ove povrede krije mnoge osjećaje; ljutnju, bijes, mržnju,osjećaj manje vrijednosti, odbačenost….
Osobe koje su povrijeđene nerijetko „ostanu „ u neodrađenoj povredi, zarobljeni u prošlosti – povredi s jasnim stavom i uvjerenjem, „ Zaboraviti ne mogu i neću, ali oprostiti možda mogu“.
Uključuje li oprost zaborav ili ne? Može li se oprosti i zaboraviti?
Što se događa u procesu oprosta? Oprost uključuje zaborav, a zaborav nije nemoguć nakon oprosta. Proces oprosta nameće pitanja; opraštam li sebi zbog sljepoće i nerealnog viđenja drugog, zbog povrede jer nisam postavio granicu kojom bih spriječio povredu? Opraštam li drugom koji nije ispunio moja nesvjesna očekivanja? Praštam li drugome ili sebi?
Najteže,najdublje povrede učinjene od naših bližnjih ostavljaju rane na svim našim razinama, pa je tako potrebno i raditi na svim razinama; psihi, emocijama, tijelu i duhu.Bol povrede nas uči najviše o onima koji su nas povrijedili i o sebi samima. Prihvaćanje boli i svih emocija koje bol nosi je početak puta oprosta.
Jednom je zgodom učenik upitao Učitelja mjeru oprosta; kolika je dobra mjera oprosta prema drugom u duhu Isusova naučavanja?„Pogriješi li tvoj brat, prekori ga, ako se obrati, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam puta obrati govoreći: „Žao mi je, oprosti mu.” (Lk17,4).
Uvjet oprosta je da drugi izgovori: „ žao mi je“.
A što ako druga strana ne izusti ključnu riječ? Što ako se ne dogodi svjesnost povrede? Često nosimo jednu iluziju i očekivanje da će se bol smanjiti, povrijeđena osoba će se bolje osjećati ukoliko se onaj koji ga povrijedi promjeni. To je iluzija koja nas drži u lažnoj nadi kako promjena ide od drugog prema meni, izvana prema unutra. Promjena je jedino moguća i realna od nas samih, bol i sve što se krije u boli je prilika da osvijestimo osjećaje povrede, a i one koje smo potisnuli kao djeca, te da uvidimo kriva uvjerenja, vjerovanja koja su jednim dijelom i dovela do povrede.
Rad na oprostu je proces koji traži; vrijeme i trud, razumijevanje i neosuđivanje drugog, prihvaćanje svoje boli, emocija i uvjerenja koja se kriju ispod osjećaja. U dubini povrede je skrivena ljubav, koja je temelj oprosta. Nedostatak ljubavi doveo je do povrede, ali ljubav u nama je preduvjet oprosta, osobne promjene.
U radu na svojoj povrijeđenosti osjetiti ćemo puno negativnih emocija kojih se ne treba bojati, jer su dio nas, posebno nakon povrede. Bitno je osvijestiti kako svaka naša emocija, pa i negativna treba vrijeme da se proživi, otpusti i dovede do mira unutar nas. Proživljavanje emocionalne boli dovodi do ozdravljenja od povrede, što u konačnosti znači i oprost drugoj osobi. Kada oprostim drugom njegovu povredu, ma koliko god bila teška i bolna, osoba je spremna otpustiti zarobljenu prošlost pa i zaborav. Oprost znači da sam slobodan od zamjeranja, krivih očekivanja, od svojih negativnih emocija povrede i u konačnosti od potrebe da ne zaboravim. Oprost znači da mogu slobodno krenuti dalje bez prtljage prošlosti.
Prihvati, proživi, otpusti povredu, pa oprosti i kreni dalje.
