Najteža stvar u životu je oprostiti povredu koja je nanesena od onih koji su nas trebali bezuvjetno voljeti i koji su nas trebali zaštiti.
Svi vjerujemo u ljubav, za njom čeznemo, tražimo je svakodnevno u svim realitetima i odnosima. Bez ljubavi teško opstajemo, jer je elementarna ljudska potreba.

Nedostatak ljubavi, tolerancije, razumijevanja dovodi do povrede druge osobe
Nerijetko smo, nažalost, najviše povrijeđeni od onih koje najviše volimo i trebamo.
Najveće povrede smo dobili unutar obitelji koja nas je trebala i morala zaštiti. Povrede od najbližih su i najbolnije, one najviše peku. Povrede unutar obitelji nas obilježe i definiraju na svim razinama; psihi, tijelu i duhu.
Žrtve zlostavljanja u djetinjstvu

Djeca koja doživljavaju nasilje unutar obitelji nose duboke povrede posebno kada je riječ o zlostavljanju od strane roditelja. Agresivno ponašanje roditelja je trauma koja se usidri u sve pore djeteta, duboko se usidri u osobnost.
Dijete koje nije podržano od roditelja, oca koji je agresivan, nerijetko nije podržano ni od majke koja pristaje na osobnu agresiju, pa ne može zaštiti sebe, a ni dijete.
Dijete će pohraniti puno krivih uvjerenja i osjećaja kao posljedicu agresivnog, zlostavljačkog odnosa koji je prisutan u obitelji.
Neka kriva uvjerenja koje nosi su:
- da sam dobar/dobra moj otac ne bio bio ljut i kažnjavao me
- takav kakav jesam nisam vrijedan/vrijedna ljubavi
Zašto zlostavljano dijete ima osjećaj krivnje?

Teret roditeljskog agresivnog ponašanja dijete uzima na sebe. Odustaje od sebe, potvrđujući tako već krivo stvoreni obrazac, jer su roditelji odustali od njega.
Dijete ne uviđa, a i ne može, da agresiju nije ničim izazvao. Ne uviđa da prisutna agresija ranjava, ne samo njega, nego sve one koji su dio obiteljskog sustava. Teret nedoličnog, agresivnog ponašanja uzima na sebe, teret traume povećava braneći tako roditelje koji ga ranjavaju.
Mehanizam opstanka uključuje i preuzimanje dijela odgovornosti kako se sustav obitelji ne bi urušio. Iluzija ljubavi omogućava daljnje ranjavanje.
Kako preživimo traumu?
Kako smo obdareni da traume preživimo na način da stvaramo kriva uvjerenja, pohranjujemo puno negativnih osjećaja stvarajući maske koje nas drže u iluziji ljubavi.
Kriva uvjerenja i osjećaji su prekriveni maskama koje nosimo, vjerujući da tako dobivamo ljubav za kojom čeznemo. Potisnuta rana boli i kasnije, u odrasloj dobi, želi biti viđena, odrađena, otpuštena.
Nerijetko potisnutu bol rješavamo na krivi način, pokušavamo vanjskim rješenjima doći do otpuštanja potisnute prošlosti, pa ponavljamo povrede kroz razne odnose, a najčešće i najsnažnije kroz bračni odnos koji sami kreiramo.
U odrasloj dobi naša potisnuta trauma, izabire osobu s kojom želimo ostvariti brak vjerujući u zaljubljenosti kako „princ„ donosi oslobođenje od prošlosti. Srce koje čezne, zaljubi se iz uvjerenja da brak donosi oslobođenje rana prošlosti i ljubav koju nije dobilo od svojih roditelja, a koju očekuje od bračnog sudruga.
I nažalost, nerijetko se dogodi da se krug ranjavanja nastavi, jer nakon iluzije zaljubljenosti realitet donese istinu u kojoj shvatimo da „princ nije došao”, već da smo u odnosu sa zlostavljačem koji nas ranjava na gotovo identičan način kao i naš roditelj.
Agresivnog roditelja zamijenili smo agresivnim mužem i krug povrede se zakotrljao još jednom. Usvojeni i pohranjeni obrazac traume se potvrdio kroz odnos u kojem se ljubav prekrila agresivnošću.
Kako izaći iz začarnog kruga povrede i oprostiti?
Povrijeđena odrasla osoba treba uočiti svoj obrazac potisnut u traumi djetinjstva, koji su zapravo kriva uvjerenja zbog traume. Prave osjećaje osoba krije maskom koju je navukla zbog traume, a kako bi prikrila osjećaje.
Istina oslobađa i to prvenstveno istina prema sebi. Povrijeđena osoba nerijetko dolazi u krizu i to su simptomi koji pokazuju da je nužno i potrebno vrijeme promjene.
Prihvaćanje istine donosi promjenu koja nam treba i prekida začarani krug u kojem se vrtimo. Istina povrijeđene osobe nosi otpuštanje bolnih osjećaja i posebice ljutnje koja nas može dovesti i do bijesa,mržnje i potrebe za osvetom. Gnjev, koji nas guši, ogorčenost, odbačenost, sve su to osjećaji koje prihvaćanje istine otpušta.
Zašto se javljaju osjećaji ljutnje, bijesa, potrebe za osvetom…..?

Ljutnja se javlja, jer nismo dobili što smo trebali od onih koji su nas trebali voljeti i zaštiti, voditi i učiti o ljubavi i životu.
Bijes nastaje, kada dugo nosimo ljutnju, a njega se bojimo jer nam se čini da je ubojit, a nekontroliran bijes, nažalost nosi i to.
Ogorčenost, koja se javlja, nosi gorčinu rana koje smo dobili vjerujući u ljubav.
Odbačenost je osjećaj koji nosi želju da nas netko voli onakve kakvi jesmo, bez potrebe da se mijenjamo zbog ljubavi drugog..
Paleta negativnih osjećaja koja se krije ispod traume, kada se osvijesti i proživi donosi olakšanje osobi koja je žrtva prvo svog obiteljskog sustava, pa kasnije i realiteta koji je potvrdio ulogu žrtve. Na taj način se izlazi iz uloge žrtve.
Je li žrtva ta koja prva prašta?

Kako bi se začarani krug povreda prekinio potrebno je da žrtva, radom na sebi, otpusti kriva uvjerenja iz podsvjesti i stvori nova. To se može dogoditi kada žrtva u svojoj odrasloj dobi proživi osjećaje iz prošlosti. Na taj način se obrazac zlostavljanja napokon zaustavlja.
Proces oslobađanja koji dovodi do praštanja je dug, težak i mukotrpan, ali je oslobađajući i iscjeljujući. Rane prošlosti se mogu zacijeliti, ali svatko mora pronaći svoj primjeren način; molitva, meditacija, duhovni razgovor, rad s terapeutom.
Osoba oslobođena jarma prošlosti, u svojoj istini može, kao odrasla osoba, uvidjeti da je zlostavljač u djetinjstvu i sam bio žrtva zlostavljanja (što ga ne opravdava).
Tada može i oprostiti, a oprost donosi oslobođenje. Žrtva tada prestaje biti žrtva, slobodna da u ljubavi krene sa ili bez ljudi koji su joj nanijeli povrede.
https://skalinadazivota.com