Duhovnost je put koji dovodi do ljubavi, a ljubav je lijek ranjenoj prošlosti. No, postoji li razlika između duhovnosti i religioznosti?
Ranjena i zaleđena prošlost dovodi do nedostatka ljubavi, a sve to nas neminovno oblikuje u sadašnjosti.
Povrede ograničene ljubavi ostanu zapisane na svim razinama ljudskog postojanja. Nažalost, srce se, ponekad, pod jarmom povreda zatvori. Naime, srce koje je središte duhovnosti i religioznosti zbog povreda zatvori vrata u strahu da ne bi bilo slomljeno. Ipak, ranjeno i zatvoreno srce čezne za oslobađanjem bremena prošlosti i pronalaskom obilja ljubavi, koje vodi na put duhovnosti.
Ljubav je jedino mjerilo duhovnosti. Ljubav ne osuđuje, ona razumije i prašta. No, ograničena ljudska ljubav često povrijedi upravo one osobe koje bi trebala bezuvjetno voljeti.
A ranjeno srce uvijek čezne za dodirom ljubavi, u želji da se otvori i vrati povjerenje u ljubav. Samo srce koje može ponovno voljeti kuca u ljubavi za sebe, drugoga i Boga.
No, da bi se dogodio početak otvaranja srca potreban je susret s drugom osobom. Potrebno je da druga osoba prepozna zatvorenost srca, uvidi njegove rane i u strpljivosti i uviđavnosti, razumijevanju i povjerenju pomogne u zaliječivanju rana nastalih u prošlosti.
Srce koje je ljubilo i bilo ranjeno treba vjeru druge osobe kako bi obnovilo povjerenje i otvorilo se. Samo u susretu s osobom koja ima dovoljno ljubavi i strpljivosti, ranjeno srce polako će otopiti zaleđenost, ponovno izgraditii povjerenje i otvoriti se ljubavi.
Proces otvaranja je proces obnove nepovjerenja, kako prema čovjeku tako i prema Bogu. Naime, ranjeno srce teško vjeruje čovjeku, ali često izgubi povjerenje i u Boga. Kada nastaju rane, Božja ljubav je tu, no u ranjenosti srca ona čovjeku ostaje skrivena.
Važnost duhovnosti
Srce otvoreno za duhovnost shvaća kako su ljubav i patnja dio puta, ne boji se i ne zatvara. Duhovnost daje iskustvo osnaženosti i usidrenosti u iskustvu ljubavi. A usidreno srce postaje temelj uzemljene duhovnosti koje se ogleda i raste u iskrenom suodnosu s drugima.
Duhovnost je naš unutarnji život, naša okrenutost iznutra prema van.
Čovjek koji živi duhovnost nije usmjeren na sebe, već na drugog i drugačijeg, kojeg i kada ne razumije ne sudi, već ljubi takvog kakav jeste. Život u duhovnosti nosi i praštanje onima koji su ga povrijedili.
Takav život je životu u ljubavi, iz ljubavi i za ljubav.
Kako unijeti duhovnost u svakodnevicu života
Duhovan čovjek prepoznaje se po usidrenoj ljubavi, životom u sadašnjosti. To nije lako, jer smo nerijetko zarobljeni brigom, mislima i osjećajima iz prošlosti i strahom od budućnosti.
A duhovnost inzistira na životu u sadašnjosti, jer tada učimo prihvaćati sve što nam se događa, dajući sve od sebe i prihvaćajući i svoju i ograničenost drugih u ljubavi.
Kroz život u duhovnosti učimo ljubiti u svakodnevnom realitetu i u odnosima u kojima jesmo. Učimo padati dižući se pod bremenom života.
Duhovnost i religioznost
Nerijetko se pod krinkom religioznosti i duhovnosti krije bijeg od života vjerujući da tako rastemo. Bez ljubavi, razumijevanja i prihvaćanja drugog koji je u našem okruženju, bez potrebe da drugog mijenjamo po našim mjerilima, nema ni duhovnosti.
Uzemljena duhovnost uključuje čovjekov hod prema Bogu, počevši od životnog realiteta u kojemu se uči ljubav čovjeka prema čovjeku. Prava duhovnost kreće od čovjeka koji traga za Vječnom ljubavi.
Religioznost je opredjeljenost za određenu religiju, koju smo prihvatili rođenjem u obiteljskom sustavu, unutar kojeg smo usvojili određena religiozna vjerovanja, običaje, primili religiozni nauk koji su nam prenijeli naši roditelji, prvi religiozni autoriteti.
Nerijetko osobe koje ne odrastaju u obitelji unutar koje se prakticirala religioznost, u odrasloj dobi pronađu svoje mjesto u određenom religioznom okruženju i prihvate određenu religioznost.
Čovjek je po naravi religiozno biće, otvoren je za susret s nadnaravnim, kako bi osigurao osobno spasenje koje je jedino moguće u suodnosu s Bogom, drugima, bližnjima i sobom.
Čovjek je po svojoj naravi tragač; traga za smislom života, traga i čezne za ljubavi i Bogom kao konačnim ciljem svoga životnog puta.
Na putu traganja i otkrivanja spoznaje Božju veličinu očitovanu u naravnom i nadnaravnom redu stvari, kroz međuljudske odnose i u konačnosti u odnosu sa samim sobom.
U otvorenosti čovjeka za nadnaravno moguć je odnos Boga i čovjeka. Čovjek je jedinstven u svom nastajanju, zamišljen i stvoren u svojoj prolaznosti.
U svojoj tjelesnosti čovjek nosi sliku svoga Stvoritelja, njegov duh koji je u svima nama, koji nas povezuje neovisno o religioznom opredjeljenju i pripadnosti. Božanska ljubav koja nas stvara, spaja i međusobno usmjerava utkana je u sve dijelove postojanja, onoga što čovjek uistinu jest, prisutna je na svim razinama ljudskog postojanja; razumu, psihi, emocijama, duhu i tijelu.
U srži religioznosti i duhovnosti je ljubav, i to Božija ljubav koja je u svima nama.
Proizlazi li duhovnost iz religioznosti?
Usudim se reći ne nužno. Religiozan čovjek često ostaje na izvanskoj, površinskoj razini svog religioznog puta, a da često ne bude duhovan, dok je duhovnost unutarnji put religioznosti.
Koliko je bitno i je li bitna tjelesnost u duhovnosti i religioznosti?
“Riječ tijelom postade i nastani se među nama.” (Iv 1,14).
U svojoj tjelesnosti Isus je pokazao čovjeku kako proći do cilja, pokazujući pri tome i kako izgleda Ljubav za kojom i kakvom čeznemo. Kroz svoju tjelesnost iskusio je život čovjeka, ali mu je i pokazao da u svim situacijama kroz koje prolazi treba živjeti razumijevanje, praštanje, prihvaćanje, trpljenje, uvažavanje….
Živeći na takav način, putem otkrivamo Istinu o sebi, koja često nije ugodna ali je oslobađajuća. Pronalazimo istinu o sebi unutar svoga srca, emocija, duha, psihe i tijela.
Osoba koja je u svom realitetu doživjela traumu i nedostatak ljubavi u svome tijelu nosi rane svoje prošlosti, no rastući u duhovnosti slijedi put koji je pokazao Isus. A njegov utjelovljeni put bio je put rana, uvreda i patnje, no ono što je bilo puno veće od svega toga je Ljubav, kojoj se kroz duhovnost učimo. Upravo stoga, čovjek uzemljen u duhovnosti puno lakše podnosi životne nedaće, a padovi mu služe da se diže.
https://skalinadazivota.com
