Bilo bi jednostrano i pogrješno tumačiti Plenkovićev dugogodišnji opstanak u sedlu čelnog Pegaza HDZ-a („drug Tito/Andrej jaše na čelu kolone“, pohvalio bi i njega u stihu Vl. Nazor da je živ) i na tronu Banskih dvora (za Hrvate „ban je podkralj“; kralj je vani: u Beču, Beogradu, Bruxellesu…) samo time što se držao i ponašao autoritarno, absolutistički. I što se služio Machiavellijevim metodama. Ili što je ’podanicima’ utjerivao strah u kosti. – Ne! Stranku je, iako mu ona kada u nju uđe bijaše ’strano tijelo’, a i državu, vodio kao vrlo spretan i (gotovo demonski) inteligentan pragmatičar, doduše sa snažnim i opskurnim zaleđem i silnom medijskom potporom (koja se u međuvremenu djelomice urušila), ali spreman na brojne kompromise. Trudio se osiguravati si pa i ’kupovati’ potporu moćnih ’na terenu’. To je bitno imati na umu kada se analizira novonastala situacija i kada se predviđa što će se zbog tog silnog, nezakonito ili nedopustivo po Hrvatskoj razasutog otpada i svih prethodnih negativnosti dalje događati u HDZ-u i u domaćoj politici. Je li čelnikova sudbina raskidiva od onih koji su se s njime čvrsto uortačili ili umrežili u raznoraznim dosadašnjim činjeninjima? Opstaju li svi oni kaljektivno i padaju li kaljektivno, ili se odgovornost može suziti, ’individualizirati’? Može li se njegova odgovornost – za krimene drugih koji, zaslugom i Turudićeva državnog odvjetništva, upravo bivaju pojačano istraživani – odvojiti od njihove? Mogu li oni politički preživjeti i k tomu opet osvojiti vlast ako on bude pred nacijom morao platiti svojom političkom glavom za sve blamaže HDZ-a i njegovih osobnih pouzdanika u stranačkim, državnim i ostalim strukturama?
Jer svi oni traže svoje vlastite probitke, ne ono do čega je stalo Isusu Kristu.
Sklapanje brojnih kompromisa između ’pridošlice’ Plenkovića i ’fetivih’ hadezeovih ’šerifa’, ’gubernatora’, ’feudalaca’, ’strongmena’ i ’oligarha’ na terenu te ostalih ’teškaša’ postalo je moguće zato što je u stranci, a sve više i u društvu, prevladala osobna, privatna ili grupaška korist kao glavni motiv i poglaviti smisao bavljenja stranačkom politikom i sudjelovanjem u javnim poslima odnosno kao vrhovno mjerilo svega. Od prve polovine 1990-ih i tolikih požrtvovnih bojovnika, dragovoljaca i drugih požrtvovnih domoljuba pa nadalje utjecajni, moćni i vodeći ljudi u tijelima HDZ-a te u vlastima, braniteljskim i drugim udrugama, ustanovama i na položajima na svim razinama vlasti u upravljanja i mnogi obični članovi osta(ja)li su postupno bez ikakvih ideala za koje bi se gotovo itko od njih htio boriti, pa ako je nužno i žrtvovati. Opstanak na dosegnutim pozicijama ili karijerni i materijalni napredak postao je, na žalost, glavni osobni pokretač političkog i javnog angažmana.
To donekle treba i razumjeti. Zašto bi naime ljudi ulagali dane i noći, ’znoj i krv’ svoga života za politički rad i izlagali se neurotizaciji i javnim neugodnostima, trpjeli tlačenja odozgor i stalne kritike odozdol, riskirali čak i kaznenu odgovornost ako će se pritom, ’s njihove grbače’, drugi nezasluženo pritom bogatiti, napredovati i imati opipljivih koristi, dok će oni koji narodu to omogućuju ostajati ’bokci bistrički’?! Tko je toliko „lud“ da sebe i svoje obitelji izlaže udarcima, neuspjesima, kritikama pa i medijskim sramoćenjima te da ostaje živjeti prosječno ili skromno ili siromašno samo zato da bi koristio općemu dobru? I da bi ga zbog toga oni koji su i mimo politike uspjeli prezirali kao ’nesposobna pomoći sebi, pa kako bi bio sposoban pomoći drugima’. – Time se njih ne opravdava, nego se samo nastoji razumjeti i „njih“, logiku i „etiku“ postupanja mnogih.
Od “stranke opasnih namjera” do stranke koja razgrađuje hrvatsko domoljublje i izgoni hrvatski nacionalizam
Plenković je savršeno razumio da je mnogima primaran motiv angažmana u stranci i u društvu koristoljublje, pogotovu umreženima u interesne skupine. A pogotovu je znao zaigrati na one koji su imali određenih slabosti te stoga bili podložni ili ucjenjivi i za slučaj potrebe razmjerno lako i ’jeftino’ uklonjivi. Procjenjivao je dobro na koga treba ’tipovati’, koga ne dirati, koga uzdizati, koga u kojem trenutku ’odstrijeliti’… Nastojao je zadovoljavati ambicije mnogih, a pritom od njih dobivati protuusluge… sve dok koji od njih, jedan po jedan, ne bi ispao s ’vrtuljka sreće’. Zadržavati ih na pozicijama u stranci i u vlasti ili ih na pozicije postavljati, a kao protuuslugu dobivati to da ne osporavaju njegove političke odluke i problematične ili posve negativne smjerove državne politike koje je on zacrtavao i po kojima je postupao – ma koliko njegove političke odluke njima ne bile prihvatljive. Istodobno je kada bi god procijenio da to može provesti bez prevelikih otpora postavljao na položaje ljude koje je privatno poznavao, s kojima se školovao, koji su rodom s njegova otoka ili one čija mu je imena Krležin „nepoznat netko“ servira na taci kao kadrove koje se mora uzdići. S vremenom, mijenjao je te bi, tako je računao, do kraja svoje vladavine posvema izmijenio kadrovsku ’krvnu sliku’ u vršnim strukturama HDZ-a, države i društva.
Briga za hrvatski narod i naciju bila je u Tuđmanovoj eri, ne samo proklamacijski, temeljna odrednica stranke koju, stoga, šef vladajućeg SKH-a/SDP-a Ivica Račan bijaše uoči prvih višestranačkih izbora označio kao „stranku opasnih namjera“. Pod Plenkovićem HDZ je postao strankom koja zanemaruje te perfidno potkopava, razgrađuje, rastače hrvatsko domoljublje, a izgoni hrvatski nacionalizam i progoni svaki gotovo svaki spomen na ’zabranjene simbole’ kao što su HOS i ZDS, ’Jure i Boban’ i sl. – dok istodobno afirmira (poslije toliko krvi prolivene zbog njega) jugoslavenski ’bratstvo-jedinstveni’ internacionalizam, svetosavsko četništvo, kulturalno ’balkanstvo’, iluzorno ’europejstvo’, rastrojstveni dženderizam itd.
Drugi i vrlo problematični aspekti Plenkovićeve vladavine – a njih uporno bacaju u sjenu stalna, neposustajuća i većinom s (pro)režimskih pozicija naručena i plaćena, a sveukupno posve jalova višedesetljetna razračunavanja s političkim srpstvom u samostalnoj Hrvatskoj, s velikosrpstvom i svetosavljem (slikovito rečeno: s Pupovcem, Vučićem i Porfirijem) – jest aspekt postupanja, zloporabā i nanesenih šteta nacionalnoj tvarnoj i duhovnoj dobrobiti. Tu problematiku nije jednostavno obuhvatiti. Naznačimo samo da je primarno riječ o odnosu prema hrvatskoj prošlosti te o unutarnjim i vanjskim postupanjima spram svemu što se događalo u Domovinskom ratu, zatim o strategijama i politikama u gospodarskom i financijskom sektoru, pa s postupanjima u sektoru populacijske i demografske politike i politike zapošljavanja, isto tako o politikama prostornog planiranja, graditeljstva, poljoprivrede i ekologije, napose gospodarenja otpadom i njegovim (ne)zbrinjavanjem, zatim o kanaliziranju poticajnih sredstava i fondovskih sredstava EU-a štićenicima HDZ-ovih vlasti, pa o politikama u sferi kulture i umjetnosti, znanosti i obrazovanja, i tako dalje.
Sve te krupne i vrlo kompleksne segmente vladine politike povezane s dosadašnjim modelom i političkim smjerom te s praksom upravljanja državom, narodom, zemljom, vodom, zrakom, društvom i nebom ostvaruje se poglavito putem Vlade i drugih državnih tijela i javnih poduzeća te putem Sabora, koji prihvaća odgovarajuće zakone i donosi druge odluke. Nad svime što se događa bdiju predsjednik vlade odnosno njegova vlada i nebrojena tijela što ih oni i Sabor imenuju, a kao onaj koji ima izborni legitimitet to je većinska vladajuća stranka, dakle HDZ. Svaki od tih segmenata odviše je opsežan da bismo se njime u ovoj analizi konkretnije bavili, pa ih samo naznačujemo kao nacionalne rak-rane Plenkovićeve vladavine. Vratimo se sada na središnju temu, a to je odnos predsjednika HDZ-a i moćnih ljudi u središnjim tijelima, u područnim organizacijama i drugim strukturama HDZ-a – i na s time povezu sudbinu i daljnju budućnost njihovu.
“Ne diraj me – ne diram te. Ili: “Slušaj što vođa kaže – i bit će ti dobro!”
Plenković je, kako je veće rečeno, vladao HDZ-om ne samo na temelju svojih nagnuća ka samovlašću i po svojoj sklonosti da svakomu drugom pokaže kako je taj manje pametan, sposoban, sveznalica, šarmantan, simpatičan ili zaslužan od njega nego i zaslugom sklonosti mnogih Hrvata, a osobito političara, da se bezuvjetno podvrgavaju vođi kao kakvu ’novosuverenističkom’ (kako AP tepa anacionalnom vanjskopolitičkom kursu vlastite Vlade hvaleći ga do neba, dok se čak i najliberalniji drugi europski državnici okreću k starom, klasičnom i tvrdom, nacionalističkom suverenizmu) ’demokratskom diktatoru’.
U svijesti mnogih ostalo je, na žalost, iz prijašnjih razdoblja odviše totalitarnog mentaliteta. Pa tako i mentaliteta po kojemu bez ’jakog vođe’ ne možemo ništa, a s njime ’možemo sve’. On tako naglo izrasta u onoga koji, i u pluralističkoj demokraciji i društvu velikih sloboda i zaštite državljanskih prava, jedini misli i odlučuje umjesto svih njih i za sve nas.
Maršal Tito i šef svih policijskih i obavještajnih službi Ranković, dok su još bili najbliži kompanjoni u vrhu komunističke diktature
Plenkovićev lik izrastao je s vremenom u svijesti mnogih birača i bezuvjetnih branitelja njega i HDZ-a u lik novodobnog, suvremenog Stjepana Radića, Mačeka, Pavelića, Hebranga, Bakarića, Tripala, Račana, Tuđmana, Sanadera ili kojeg velikog generala, a svakako ’maršala Tita’. Pa tako imamo opet na vlasti ’maršala’ u obličju ’maršala Andreja’, dok njemu o glavi stalno rade vražji crveni informbirovac i ruski čovjek Hebrang, tj. Milanović, i ’prevejani’ velikosrbin Ranković, tj. Pupovac, a ’maršal’ cijelo vrijeme – osobito posredstvom HDZ-ovih predizbornih strategija te ministrice kulture i medija, Vlade, Sabora i medija – omogućuje da oni uopće budu (nezasluženo) toliko važni čimbenici u državnoj vlasti i u društvu.
Plenkovićev lik izrastao je s vremenom u svijesti mnogih birača i bezuvjetnih branitelja njega i HDZ-a u lik novodobnog, suvremenog Stjepana Radića, Mačeka, Pavelića, Hebranga, Bakarića, Tripala, Račana, Tuđmana, Sanadera ili kojeg velikog generala, a svakako ’maršala Tita’. Pa tako imamo opet na vlasti ’maršala’ u obličju ’maršala Andreja’, dok njemu o glavi stalno rade vražji crveni informbirovac i ruski čovjek Hebrang, tj. Milanović, i ’prevejani’ velikosrbin Ranković, tj. Pupovac, a ’maršal’ cijelo vrijeme – osobito posredstvom HDZ-ovih predizbornih strategija te ministrice kulture i medija, Vlade, Sabora i medija – omogućuje da oni uopće budu (nezasluženo) toliko važni čimbenici u državnoj vlasti i u društvu.
Filototalitarna i neojugoslavenska neokomunistička svijest na žalost funkcionira tako da mnogi vlastita očekivanja i želje, ambicije i ciljeve projiciraju u Vođu i njemu u ruke predaju svoje sudbine i sudbine drugih državljana, ali i svoje svijesti i savjesti. Po formuli: On zna i može ostvariti što nitko drugi ni svi mi niti znamo niti možemo činiti. Predaju mu u ruke i ono glavno čime raspolažu: podvrgavaju po-glavaru svoje – glave, a svoju savjest nadomještaju onim što im on u svakoj danoj situaciji dade na plitici. I tako, svaki put iznova uvjeri ih da je ili to što njegova vlast čini jako korisno za opće dobro, ili da se ne može učiniti ništa bolje, ili da nitko drugi ne može što on može, ili da postoji ugroza općega dobra od unutarnjeg ili vanjskog neprijatelja, pa da stoga treba aktualnoga vođu čuvati i očuvati zauvijek. Jer su tako vrijedan i sposoban vođa, a onda i stranka i vlada i vladajuća većina nezamjenjivi ičim drugim što bi bilo imalo pozitivno.
Najoštriji kritičari saželi su takav mentalni sklop u ovu zamišljenu sliku: Kada bi HDZ odlučio za predsjednika države ili samoga sebe kandidirati Milorada Pupovca, ili pokrenuti pregovori o stvaranju nove jugoslavenske federacije i to bi se hadezeovcima uspjelo prodati kao ’vrlo dobar i u danom trenutku spasonosan’ čin našega mudroga i dobrohotnog vodstva.
– Odlazim uzdignute glave i ostavila sam dobre rezultate – kazala je nakon smjenjivanja s položaja ministrice regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Nataša Tramišak
Jer ’crvene crte’ preko kojih neprijatelj ne smije prijeći nego ih se mora braniti pod cijenu života – više ne postoje. Izbrisane su. Obveza na polaganje računa u obliku priznavanja političkih grijeha, javnog posipanja pepelom, davanja ostavki i slično – isto tako. Dr. Milan Kujundžić bio je jedan od rijetkih koji je (naposljetku) dragovoljno odstupio s položaja ministra zdravstva, upravo uoči početka kampanje protiv koronavirusa, iako ni za što zapravo nije ni bio kriv. Gospođa Tramišak jedna je od rijetkih koja je smijenjena s ministarskog mjesta iako za to da ju Plenković smijeni nije ni bilo pravog razloga; naprotiv! Ona je svojom odlučnom i hrabrom izjavom nakon smjenjivanja pokazala da osim Plekovića ima u stranci još bar jedna dužnosnička osoba koja ’hlače nosi’, tj. koja je ’muško’, tj. koja ima ono što je na engleskomu pristojnije javno imenovati nego na hrvatskomu.
VEZANO: Zdravko Gavran: Naviješta li otkriveni kaos s otpadom kraj Plenkovićeve ere? (1)
