Činjenica da u Hrvatskoj od kraja Drugog svjetskog rata nisu održani veći i značajniji sudski procesi od onih Alojziju Stepincu, Andriji Artukoviću i Dinku Šakiću godinama stvara u javnosti iskrivljenu sliku prema kojoj ispada da su njih trojica najveći i jedini krivci za sve što se događalo na ovim prostorima. S druge strane, u Zagrebu nikada nisu organizirani veliki, povijesni i jednako glasno praćeni procesi u vezi sa zločinima srpskih četnika i agresora, niti protiv bogataša, dezertera i ratnih profitera koji su sustavno pokrali i opustošili cijelu državu, poglavito nakon 1991.
Ova pravna praznina i izostanak procesiranja onih koji su ekonomski i fizički uništavali Hrvatsku u novijoj povijesti bacaju duboku sjenu na naš pravosudni sustav. Spomenuta tri procesa pretvorena su u specifičnu povijesnu cjelinu u kojoj se pravna praksa duboko ispreplela s političkim i ideološkim interesima vladajućih struktura.
Ono što procese Stepincu, Artukoviću i Šakiću čini jedinstvenima u europskoj pravnoj povijesti jest činjenica da su se bavila istom temom, a to je nasljeđem i odgovornošću unutar Nezavisne Države Hrvatske, ali su provedena u tri potpuno različita državna uređenja i pod tri različita pravna poretka. Stepinčev proces bio je odraz revolucionarne pravde tek uspostavljenog komunističkog režima koji je kroz osudu kardinala učvršćivao vlast i slamao utjecaj Katoličke crkve. Artukovićevo suđenje odvijalo se u sumrak socijalističke Jugoslavije, služeći kao kasni pokušaj političkog opravdanja ideologije bratstva i jedinstva kroz osudu ostarjelog ministra unutarnjih poslova NDH. Naposljetku, suđenje Dinku Šakiću, zapovjedniku logora Jasenovac, provela je novoosnovana Republika Hrvatska u specifičnom trenutku međunarodnog dokazivanja, zbog čega je ovaj postupak od samog početka bio opterećen političkim kalkulacijama i pritiscima.
Suđenje Dinku Šakiću i pitanje političkih pritisaka
U javnosti i dijelu pravne struke ovo suđenje nije imalo jednoglasnu podršku, niti su svi na njega gledali kao na ogledni primjer stručnosti i potrage za istinskom pravdom. Kao autor i istraživač koji se godinama bavi i ovom tematikom, upozoravam da je proces bio snažno upravljan i vođen pod pritiskom međunarodnih čimbenika i stranih središta, a ne iz izvorne unutarnje potrebe za raščišćavanjem povijesnih računa.
Sama činjenica da su ključni svjedoci organizirano dovođeni iz Srbije te Bosne i Hercegovine, uz potpunu državnu podršku i smještaj u zagrebačkom hotelu Palace, u dobrom je dijelu hrvatske javnosti stvorila opravdan dojam političke predstave u kojoj je naša država plaćala račune za proces koji joj se nametao izvana. Obrana, koju je vodio odvjetnik Branko Šerić, suočavala se s ozračjem u kojem je presuda od dvadeset godina zatvora zapravo bila donesena i prije samog sudskog postupka, kako bi se zadovoljile vanjske političke želje. Izricanje maksimalne kazne na temelju iskaza svjedoka od kojih mnogi optuženika uopće nisu poznavali niti izravno povezivali s konkretnim djelima, ostavlja ogroman prostor za ozbiljne sumnje u pravnu utemeljenost i objektivnost cijelog postupka.
Selektivna pravda i pitanje dvostrukih mjerila
Ovaj selektivni pristup države ostavlja gorak okus u javnosti i otvara opravdane kritike zbog uočljivih dvostrukih mjerila i drastične neravnoteže u provođenju pravde na koju neumorno ukazujem. Dok se Šakiću sudilo pod strogim povećalom javnosti, svjedoci smo porazne činjenice da na ovim prostorima gotovo nijedan izvršitelj i zločinac iz vremena represivnog komunističkog režima nikada nije sjeo na optuženičku klupu niti odgovarao za masovne poslijeratne likvidacije i zločine počinjene nakon Drugog svjetskog rata.
Umjesto da se sudi onima koji su bez ikakva suda i suđenja masovno ubijali nevine Hrvate na križnim putevima i stratištima, komunističke su vlasti radije punile logore i kaznionice poput Stare Gradiške, Golog otoka i Lepoglave. Ti su zatvori bili pretrpani ljudima osuđenima čak i za apsurdni usmeni delikt, građanima čiji je jedini grijeh bio to što su pjevali domoljubne pjesme poput „Vile Velebita“.
Jednako tako, dok je hrvatska država preuzela na sebe goleme troškove i organizaciju kako bi omogućila svjedocima iz Srbije udoban smještaj i punu pravnu zaštitu, zapovjednici i krvnici srpskih koncentracijskih logora iz vremena Domovinskog rata uglavnom su ostali izvan dohvata pravde. Brojna svjedočanstva hrvatskih logoraša o mučenjima u Stajićevu, Begejcima ili Nišu još uvijek čekaju svoj pravi sudski epilog.
Ta selektivna pravda dovela je do apsurdne političke situacije u kojoj se presudom Šakiću danas nerijetko manipulira s druge strane granice, koristeći je kao pogonsko gorivo za političke spise kojima se Hrvatska želi prikazati kao genocidna država. Da je postojalo stvarne političke volje, Hrvatska je mogla i morala na isti način dovesti niz svjedoka, organizirati procese i otkriti istinu o poratnim komunističkim stratištima te o logorima agresora iz devedesetih, no to do danas nitko na toj razini nije učinio.
„Dinko Šakić (Dokumenti sa suda)“ – izvorni spisi pred čitateljima
Upravo u taj osjetljivi prostor političkih pritisaka, povijesnih kontroverzi i očitih manjkavosti domaćeg pravosuđa objavio sam i novu knjigu koja će uskoro ugledati svjetlost dana, naslovljena „Dinko Šakić (Dokumenti sa suda)“. U ovom djelu primjenjujem strogo dokumentarni pristup, prepuštajući riječ isključivo arhivskom materijalu, sudskim zapisnicima i izjavama samih sudionika.
Lišena naknadnih političkih tumačenja, ova knjiga nudi čitateljima, povjesničarima i pravnicima uvid u hladne činjenice iza kulisa suđenja koje je označilo kraj jedne ere. Posebna vrijednost ovog izdanja, barem po meni, leži u tome što će se u ovoj knjizi po prvi put moći pročitati i ono što je sam Šakić govorio u svoju korist na suđenju, kao i sve ono što su iznosili njegovi odvjetnici, što je materijal koji dosad nigdje drugdje nije objavljen.
Donoseći ove autentične spise o tome tko je doista svjedočio, kako su se donosile odluke i na koji je način država financirala i organizirala tehničku stranu procesa, želim omogućiti javnosti da cjelovito i bez cenzure sama procijeni stvarnu pozadinu ovog slučaja. Moja knjiga ne služi kao hvalospjev sustavu, već kao trajni podsjetnik da se do prave istine može doći isključivo kroz suočavanje s izvornim dokumentima i neoborivim dokazima, ali i kao glasna opomena da pravda u Hrvatskoj više nikada ne smije ostati slijepa na jedno oko.
