“Dok hrvatska država službeno i s najvišim vojnim počastima slavi jedan posve drukčiji početak iz 1941., onaj istinski početak obrambenog i oslobodilačkog rata iz 1990. (koji je ugrađen i u Zakon) ostaje potpuno prešućen”
Svake godine 22. lipnja politički se vrh okuplja i u šumi Brezovica kraj Siska kako bi obilježio „prvu partizansku pušku“ iz 1941., dok datum koji označava stvarni, zakonski i povijesni početak hrvatskog obrambenog Domovinskog rata u suverenoj Hrvatskoj prolazi u potpunoj tišini. Što je najgore, taj se sudbonosni događaj više uopće ne spominje ni na samoj centralnoj proslavi Oluje. Vrijeme je za hitnu izmjenu državnog protokola, jer se u kolovozu iduće godine navršava točno 37. obljetnica tog povijesnog postrojavanja u Šimunskoj, u sjeni 32. obljetnice operacije Oluja. Hrvatska politička kasta, kako nam se čini, pati od teškog oblika selektivnog pamćenja. Ironično je da se sisački događaji iz Drugog svjetskog rata slave s najvišim državnim počastima i neradnim danom, dok je dan kada je u Zagrebu ustrojena prva legalna i organizirana obrambena sila današnje hrvatske države gurnut u potpunu ilegalu javnog prostora.
Naime, dok hrvatska država službeno i s najvišim vojnim počastima slavi jedan posve drukčiji početak iz 1941., onaj istinski početak obrambenog i oslobodilačkog rata iz 1990. (koji je ugrađen i u Zakon) ostaje potpuno prešućen. Petog kolovoza 1990., u vremenu kada je Hrvatska bila potpuno razoružana, a njezina Teritorijalna obrana predana u ruke Beograda, na prostoru današnje Policijske akademije u Šimunskoj ulici u Zagrebu započeo je povijesni tečaj Prvi hrvatski redarstvenik. Pod zapovjedništvom Marka Lukića postrojilo se oko 1.800 hrvatskih mladića koji su dragovoljno stigli iz svih krajeva domovine i iseljeništva. Ti su mladići stigli potpuno bez opreme, u vlastitoj civilnoj odjeći, često bez ičega osim krunice oko vrata, čvrste vjere i golemog srca. Iz te goloruke mladosti izrasla je cjelokupna hrvatska oružana sila, kasniji Zbor narodne garde (ZNG) i Specijalna policija. Tri dana kasnije, 8. kolovoza, pred njih je izišao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i jasno im poručio da postaju jamstvo mira i suvereniteta. Ti su momci, iako bez ikakvog prethodnog vojnog iskustva, ubrzo postali udarna igla na svim ratištima diljem Hrvatske, od Vukovara do Dubrovnika.
O dramatičnosti tog povijesnog trenutka svjedoči i sam ratni zapovjednik Marko Lukić, koji s ponosom ističe da su ovi dragovoljci, usprkos potpunoj golorukosti, predstavljali stvarni početak stvaranja hrvatske vojske. Lukić naglašava kako je postrojba utemeljena u iznimno opasnim okolnostima i pod izravnom prijetnjom JNA, svjesno preuzimajući ulogu bedema koji je spasio institucije mlade demokracije i postavio temelje za sve kasnije pobjede, uključujući i samu operaciju Oluja. Povijest naoružavanja ove prve postrojbe najbolje oslikava sav očaj i dramu tog vremena. U trenutku kada je JNA Hrvatskoj oduzela legalno naoružanje Teritorijalne obrane, ovi golobradi mladići u Šimunskoj nisu imali vojničko oružje. Dok su se srbijanske paravojne postrojbe naveliko opskrbljivale suvremenim automatskim oružjem iz skladišta JNA, prvi hrvatski redarstvenici na prve su zadaće i barikade slani s policijskim kratkim cijevima i ubrzo nabavljenim, legendarnim sačmaricama „pumpericama“.
Sačmarica protiv tenkova i vojnih transportera, to je bio omjer snaga. Tek u jesen i zimu te sudbonosne 1990., pod strogim embargom i stalnom prismotrom KOS-a, započelo je tajno dopremanje prvih kontingenata vojnog oružja. Upravo su ovi mladići iz Šimunske preuzeli ključnu ulogu u osiguravanju i pratnji ilegalno uvezenih mađarskih automatskih pušaka (AMD-65). S tim prepoznatljivim, sklopivim mađarskim kalašnjikovima, koje su s ponosom preuzeli u dramatičnim noćnim akcijama, prva legalna hrvatska oružana sila konačno je dobila zube. Od sačmarice kupljene na slobodnom tržištu do prve automatske puške, ovi su ljudi krvarili na nogama stvarajući hrvatsku vojsku iz apsolutnog ništa.
Sve je počelo u Šimunskoj
Da je 5. kolovoza 1990. stvarni početak svega, potvrđuje i sam Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji. U njemu crno na bijelo piše da se sudjelovanje u obrani suvereniteta priznaje upravo od 5. kolovoza 1990.! Od tog se dana zakonski računa početak rata! Međutim, umjesto da taj datum ima status velikog državnog blagdana, on je administrativno i politički progutan. Pet godina kasnije, 5. kolovoza 1995., oslobođen je Knin u operaciji Oluja. Država je taj dan proglasila Danom pobjede i domovinske zahvalnosti te Danom hrvatskih branitelja. Zbog te kalendarske koincidencije dogodio se sramotan apsurd, jer se tijekom službenog protokola i državnih govora u Kninu, postrojavanje iz 1990. više uopće ne spominje. Političari u svojim patetičnim govorima redovito zaboravljaju napomenuti da je 5. kolovoza u Kninu bio veličanstven kraj i kruna, ali da je sve počelo točno pet godina ranije, na isti taj dan, u Zagrebu.
Obljetnica u Brezovici održava se pod visokim pokroviteljstvom države uz prisustvo gotovo cjelokupnog državnog vrha, dok obljetnicu u Šimunskoj 5. kolovoza obilježavaju tek zaboravljeni veterani i njihove udruge u vlastitoj režiji, daleko od očiju javnosti i glavnih televizijskih dnevnika. Ova povijesna nepravda i politički nemar moraju prestati odmah. Zahtijevamo hitnu izmjenu državnog protokola obilježavanja 5. kolovoza. Ministarstvo hrvatskih branitelja i Odbor za državne protokole dužni su u službeni program proslave u Kninu uvrstiti i službeno, ravnopravno obilježavanje obljetnice postrojavanja Prvog hrvatskog redarstvenika. Državni dužnosnici u svojim govorima moraju jasno artikulirati da je 5. kolovoza dan koji spaja nesalomljivu hrabrost početka iz 1990. i veličanstvenu pobjedu kraja iz 1995. godine. Ako je sisačka šuma zaslužila svoje mjesto u državnom kalendaru i protokolima, onda Šimunska ulica i heroji koji su u njoj bez ikakve opreme i s “pumpericama” u rukama stali pred nadolazeću agresiju zaslužuju puni državni dignitet. Nedopustivo je da službena politika obezvrjeđuje vlastite utemeljitelje i gura ih u povijesnu amneziju. Povijest se ne smije krojiti po potrebi dnevne politike, tim prije jer su redarstvenici iz 1990. stvorili temelje na kojima danas stojimo.
Stoga i 5. kolovoza treba i mora nositi naziv: Dan pobjede, domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i Dan stvaranja hrvatske vojske i policije!