Zašto biskupi šute o ekologijskoj (okolišnoj) krizi u Hrvatskoj? Je li opet došlo vrijeme za govor o ’grijehu strukturā’? Zašto istaknuti katolici ne žele javno poduprijeti opravdani prosvjed Gospićana? Jesu li hrvatski katolici ekologijski neosviješteni? Čitaju li dokumente Učiteljstva? Zašto neki reže na ljevičare i jugoviće, a ne vide „balvan u oku svome“? Jesu li katolici zadovoljni razinom dosegnute političke neodgovornosti? Tko je dopustio da ljevičari lešinare po prosvjedu i komu je to lešinarenje opravdanje za razbijanje legitimnog i legalnog prosvjeda? Gdje su snage kršćanske demokracije, postoje li uopće? Što još treba osim ekocida pa da se u društvena gibanja uključe veterani u ratu nekoć hrabri, a poslije u miru režimu većinski pokorni – s ’glavom dolje i rukama na leđima’?
Autor teksta: Nenad Piskač
Sve su to nepostavljena pitanja koja se ovih dana kotrljaju ispod površine uzduž i poprijeko prostora društvenih mreža i medija. Ekocid je objektivna stvarnost koja na prvom mjestu zahtijeva slobodu i odgovornost. Jesu li sloboda i odgovornost pokleknuli pred beskvasnim strančarenjem i bljutavim oportunizmom?
Ekologije nema u jugoslavenskoj, komunističkoj i možemovskoj ideologiji, ali je ima u katoličkom nauku
Očito je da su mnoge snage upregnute u napore da propadne prosvjed u organizaciji ekologijski osviještenih Gospićana. Nevjerojatna je energija duopola plavih i crvenih upregnuta u miniranje prosvjeda. Po razmjerima uložena truda u rušenje prosvjeda može se opravdano pretpostaviti kako su u cijelu protukampanju upregnute i stanovite službe i paraslužbe. Kako stvar funkcionira? Jednostavno, ali perfidno. Plavima ne odgovara prosvjed, jer oni se sami po sebi postavljaju tako kao da i ovaj put moraju biti pošteđeni svake političke odgovornosti. U pomoć priskaču crveni. Crveni pozovu Hrvate na prosvjed ili se samoproglase organizatorima prosvjeda, a Hrvati, poznato je, u velikoj većini ne žele s njima imati posla. I evo konfuzije, nove podjele. Unatoč tomu što je ekocidna situacija takva da bi trebala u društvu stvoriti zajedništvo i solidarnost, a ne poslužiti za produbljivanje ideoloških i političko-interesnih procijepa. Onako kao što do široke solidarnosti u reagiranju dovode, primjerice, podmetnuti požari.
U ovom slučaju, o Gospiću je riječ, osobno, baš me briga tko će doći na prosvjed, tko podupire prosvjed, tko se namjerno lijepi na nj, tko ga minira, tko se kiti tuđim perjem, tko se lažno predstavlja kao organizator, tko licemjerno podupire pravo na prosvjed, a radi non-stop na njegovoj propasti… Imam relativno zdravu pamet, dovoljno informacija, nešto životnoga iskustva i pouzdan vjernički smjerokaz. Živimo u vremenu konkretne ekologijske krize, Gospić je tek jedan njezin dio. Nju je na razinu nacionalne vrele teme i pitanja nacionalne sigurnosti podignula stranka Most. Prethodno je na tu krizu upozoravalo lokalno civilno društvo, no glavna struja nije se dala obavijestiti o problemu na koji se upozoravalo više godina. Glavna struja – koju tvori duopol sa svojim prekobrojnim satelitima – uznemirila se i počela znojiti tek po najavi javnoga prosvjeda u glavnome gradu.
Sabor je o ekologijskoj krizi u Gospiću održao izvanrednu sjednicu nevoljko, tek na saziv sjednice od Predsjednika Republike. Sabor je većinski odbio njegova četiri predložena zaključka, a prihvatio neku kamilicu po volji HDZ-a i otad vlada smatra da ekocid više „nije tema“. Ni Sabor ni Vlada nisu donijeli nikakve odluke o zabrani uvoza ekologijski opasnoga otpada. Najavljuju se „sanacije odlagališta“. I uvođenje „ekocida“ u zakonodavstvo. To, međutim, ne će ništa u stvarnosti riješiti, kao što ništa nije riješilo uvođenje „femicida“ u pravni promet.
Umjetna podjela hrvatskih državljana važnija je od okolišne krize?
Iz dana u dan osvjetljuju se nova krizna žarišta opasnoga otpada. Opasan otpad ima državnu dopusnicu za uvoz premda Hrvatska nema čime obraditi takav otpad, pa se on (i)legalno skladišti s drugim vrstama otpada po propalim tvorničkim pogonima, zabačenim jamama, škrapama blizu izvora pitke vode, na rubovima šuma i u neposrednoj blizini poljoprivrednih površina prelijepe naše Domovine. Nerijetko se i zakopava u zemlju bez ikakva nadzora. Ako takvo dugogodišnje ponašanje nije ’grijeh strukturā’, što onda jest? Sve upućuje na dobro organiziran zajednički zločinački pothvat znanih i neznanih, te na prekomjerno granatiranje Hrvatske opasnim otpadom. U takvim okolnostima u svakoj europski uređenoj državi politička odgovornost jest pitanje osnovne higijene društva.
Prosvjed je u Hrvatskoj zajamčen Zakonom o javnom okupljanju. On je zdravorazumski opravdan objektivnom situacijom u Gospiću. Prosvjed, a i samo spominjanje ekologijske krize, koristi se za novu umjetnu podjelu hrvatskih državljana. U podijeljenom društvu lakše se i duže vlada.
U tom kontekstu zanimljiva je pozicija najbrojnijih, u ovom slučaju i najšutljivijih hrvatskih državljana. Katolikā. Oni za razliku od ideologija, izama i strančarskih politika imaju razrađena stajališta o okolišnim pitanjima – što je sigurno poznato vodstvu vladajuće kršćansko-demokratske Hrvatske demokratske zajednice, članice europskih pučana. Moguće i SDP-u, dok sam siguran da sekta Možemo o tomu nema pojma. Drugo je pitanje koliko ih se i kako kršćani i narečena Zajednica pridržavaju. Katolička teologija suočena sa znanstvenom ekologijom otvorila je novu granu teologije, koju je nazvala – ’ekoteologija’. Tko u HDZ-u prati što se na tom planu događa, nije mi poznato. Čini se da je kršćansko-demokratska ekološka analiza prepuštena samo zastupniku Hrvoju Zekanoviću. Ekologija je prisutna i spomenuta u nizu crkvenih dokumenata još od dokumenata Drugoga vatikanskoga sabora, dakle od šezdesetih godina prošloga stoljeća, preko novijih dokumenata i izjava biskupskih konferencija, njihovih vijeća i komisija, pa do papinskih enciklika (svetoga Ivana Pavla II. i pape Franje).
Katolička odgovornost spram zajedničkom domu
Prije dvije godine (2024.) kršćanima i svim ljudima dobre volje u Hrvatskoj poslan je dokument Vijeća za nauk vjere Hrvatske biskupske konferencije. Potpisao ga je sisački biskup Vlado Košić. Objavljen je pod naslovom: „Odgovornost prema zajedničkom domu – Odnos kršćana prema svemu stvorenom“. Dokumente se sastoji od dvadeset glava, a evo i njegove glavne strukture:
Uvod: Ekološka kriza – znak vremena; Stvarnost ekološke krize; Kriza koja pogađa najslabije; Briga o stvorenom izraz je solidarnosti; Ekološka kriza je i crkveno pitanje.
Prvi dio – Bog, čovjek i stvoreno: Bog Stvoritelj u Bibliji; Vjera Crkve u Boga Stvoritelja; Presveto Trojstvo i stvaranje; Čovjek – suradnik u Božjem stvaranju; Čovjek – biće triju odnosa; Vrijednost stvorenoga.
Drugi dio – Načela za život kršćana u kontekstu ekološke krize: Briga o svemu stvorenome kao odgovor na Božji poziv; Dijalog kao put prema očuvanju svega stvorenoga; Briga o svemu stvorenomu briga je o Božjem stvaralačkom djelu; Sam Bog je u Isusu Kristu iskazao brigu o čovjeku i svemu stvorenome; „Evangelizacijski kapital“ brige za sve stvoreno.
Zaključak: Načela za kršćansku brigu za sve stvoreno; Marija – uzor brige za sve stvoreno; Kršćanska molitva sa svim stvorenim.
Ekologijska kriza obuhvaća i onečišćenje okoliša
Navodim ovaj dokument Vijeća za nauk vjere HBK jer je on sasvim dovoljan prosječno zdravoj osobi dobre volje da stekne temeljni uvid u bit katoličke ekologije svega stvorenoga. Pa krenimo u tu avanturu i dignimo se iz blata u koje su nas uvaljali crveni, plavi, progresivni i drugi arbitri s demokratskim legitimitetom i oni bez toga legitimiteta, razni trabanti, aparatčici, oportunisti i odnarođeni mediji, branitelji neobranjivoga, sitnež u službi partikularnih interesa, a sve ne bi li ekološku krizu proglasili ’ne-temom’ i spriječili najavljeni prosvjed. Početno: Sve radosti i nade, ali u isto vrijeme žalosti i tjeskobe građana na našem planetu Zemlji, istodobno su i radosti i nade, žalosti i tjeskobe kršćana. Ekološka kriza znak je vremena – kaže u uvodu navedeni tekst Vijeća za nauk vjere.
Crkva je u tom smislu dužna u svako vrijeme ispitivati znakove vremena i tumači ih u svjetlu evanđelja. Ekologijska kriza odnosi se na narušene odnose među živim organizmima i na odnose između živih organizama i okoliša. Obuhvaća i krizu koja se odnosi na onečišćivanje okoliša.
Što se događa našem zajedničkom domu?
Pod ekološkom krizom papa Franjo u enciklici Laudato si navodi: zbrinjavanje otpada, porast razine mora, veliku koncentracija stakleničkih plinova, dostupnost pitke vode, gubitak bioraznolikosti… U ekologijska nastojanja Crkve pripada i apostolska pobudnica Laudate Deum pape Franje, u kojoj ukazuje na ljudske uzroke klimatskih promjena – navodi Vijeće.
Specifičnost ekologiske krize jest u tome što ne obuhvaća jedan dio ljudskoga života i djelovanja, nego prožimlje sve njegove vidove. Posljedice te krize najteže pogađaju one koji nemaju mogućnosti prilagodbe i u najgorem slučaju moraju napustiti svoje domove. Tiču se svih koji žele imati pristup pitkoj vodi, električnoj energiji, kvalitetnoj hrani itd. U prvomu je redu to pitanje pravednosti, koje se odnosi i na buduće naraštaje. Postavlja se, naime, kaj, pitanje: Jesmo li učinili sve da naraštaji koji dolaze iza nas imaju u najmanju ruku jednake uvjete života kao i mi – naglašava to Vijeće za nauk vjere, a ne Rade Šerbedžija ili Severina, SDP ili Možemo!
Briga za sve stvoreno istodobno je izraz solidarnosti s najpogođenijima posljedicama krize okoliša u kojem živimo. Crkva, pritom, nije ekologijska organizacija, a nisu to ni pojedine zajednice u njoj, kao što je, recimo, molitvena zajednica. Vidjet ćemo kako se u ’zajednici zajednicā’ dopušta i potiče mogućnost formiranja i župne ekologijske zajednice. Tu razinu svijesti za razliku od katolika nemaju ni stranke! Strankama ne trebaju ekologijska vijeća, jer njihovi čelnici znaju sve o svemu u pet minuta, kao i toliki medijski favorizirani „komentatori“, „analitičari“ i zgubidani. Riječ je, dakle, o tomu da se osvijesti uloga vjernika u očuvanju Božjega dara i najugroženijih ljudi.
Načela za život kršćana u kontekstu ekologijske krize
Kršćani se trebaju brinuti o svemu stvorenomu. Kršćanin „obrađuje i čuva“ mjesto koje mu je Bog stvorio i dao. Briga o stvorenomu jest odgovor na Božji poziv; briga o stvorenomu briga je o Božjem stvaralačkom djelu, koje odražava njegovu ljepotu, briga o svemu stvorenomu jest nasljedovanje Isusa Krista – podsjeća Vijeće za nauk vjere. Čovjeku je dodijeljena uloga vrtlara koji čuva, obrađuje i brine se za zemlju. Odnos kršćanina prema stvorenomu ne može biti ništa drugo nego odnos brižnog čuvara i vrtlara prema darovanom mu vrtu – naglašava Vijeće.
Odnos prema svemu stvorenomu sastavan je dio temeljnih odnosa koji tvore ljudsko biće i ne može biti prožet izrabljivačkom i konzumerističkom kulturom inspiriranom tehnokratskom paradigmom koja u svakom živom biću prepoznaje isključivo objekt podložan iskorištavanju – stoji u dokumentu. „Predanost vjernika zdravom okolišu za sve proizlazi direktno iz njihova vjerovanja u Boga Stvoritelja“. Riječ je o „ozbiljnoj dužnosti brige za sve stvoreno“, kršćanin je dužan njegovati odnos prema svemu stvorenomu, to je neizostavan dio njegova vjerničkog identiteta. Ili, kako piše papa Ivan Pavao II: „Napose kršćani shvaćaju da je njihova odgovornost u stvaranju i njihova dužnost prema prirodi i Stvoritelju bitan dio njihove vjere“.
„Sa svima onima koji u brizi za očuvanje našeg planeta Zemlja [i Hrvatske, nap. NP] ne uočavaju vertikalnu dimenziju kršćanske objave, potrebno je voditi dijalog o zajedničkom pothvatu.“ Dijalog, dakle! On je imperativ. Dijalog je, piše nadalje, jedini put prema ostvarivanju cilja koji obvezuje u očuvanju svega stvorenoga – stoji u dokumentu.
„Hrvatski su biskupi prepoznali ovaj potencijal kada su među oblicima i sadržajima okupljanja posebnih zajednica ili živih vjerničkih krugova među ostalim naveli i ’ekološku zajednicu’ kao zajednicu koja ’u našim danima može imati značajnu ulogu u stvaranju dubljeg vjerničkog odnosa prema stvorenom svijetu, što se može postizati bilo vlastitim inicijativama, bilo zauzetošću svih župljana, od djece, mladih i odraslih do udruživanja s drugim pokretima izvan župe i na širem planu’“ (HBK – Nacionalni katehetski ured, Župna kateheza u obnovi župne zajednice. Plan i program, br. 89).
Diferencijacija ili dijalog, šutnja ili govor u zgodno i nezgodno vrijeme, bijeg ili angažman, politikantstvo ili odgovornost
I hrvatski su katolici pozvani brinuti se za sve stvoreno poglavito tu gdje žive, a ne recimo na Grenlandu. Dokumenti učiteljstva dobra su podloga za formaciju i angažman. Nužna su i osobna pitanja i odgovori o tomu, primjerice, je li liberalizirani uvoz opasnoga otpada, njegovo neadekvatno skladištenje, izostanak rigoroznog nadzora, odugovlačenje sanacija i nastavak uvoza unatoč upozorbama – izraz brige za sve stvoreno? Nije. Prosvjed je stoga legitiman sa stajališta istine i katoličkih načela na planu zaštite okoliša i skrbi za stanje okoliša.
Katolički je ispravno s povjerenjem uzeti u obzir ekologijske znanstvene činjenice. Je li izraz povjerenja javno bacanje ekološkog elaborata jednoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u kontejner za smeće? Pitanje je to za gradonačelnika Gospića, koji si je dopustio takav primitivan ispad. Pa tko normalan ne bi onda prosvjedovao?!
Je li se opasni otpad dogodio Hrvatskoj? Jest. Čemu onda šutnja? Tko ili što je iznad istine u katoličkom pogledu na svijet?! Hoće li šutnja riješiti problem? Hoće li sudjelovanje u razbijanju najavljenog prosvjeda riješiti problem? Koji je problem hrvatska i katolička šutnja dosad riješila? Je li to i savjest ima svoju cijenu?
Najčešći argument onih koji, svjesno ili ne, po nalogu ili samoinicijativno iz nepoznavanja stvari, miniraju prosvjed jest da s jugovićima ne žele imati posla i zajedno s njima (kao hrvatine) prosvjedovati, i drugi, da opasnog otpada najviše ima i u Zagrebu. Ako mi netko napadne domovinu, spreman sam u obrani gutati i žive žabe, da ne velim – sljedbenike jugoslavenske, regionalne, ideje. I drugo, argument „Jakuševac“ nije argument. Svi, ali baš svi, imali su prigodu dosad organizirati prosvjed zbog stanja na Jakuševcu. Nitko nije ni prstom maknuo. Jakuševac je političkim strukturama predizborna tema, kako crvenima, tako i plavima i „progresivnoj ljevici“. A istina je da i jedni i drug,i a osobito treći nisu sposobni riješiti u razumnom roku ni gospićku, ni zagrebačku, ni benkovačku, ni poznanovečku okolišnu krizu.
21 godina od donošenja Strategije, a stanje je sve lošije
Godine 2005. prihvaćena je Strategija gospodarenja otpadom Republike Hrvatske. U njoj je konstatirano: „Količine otpada rastu, a postojeća infrastruktura koja bi taj otpad trebala odgovarajuće zbrinuti nije dostatna, sustav gospodarenja otpadom ne funkcionira u potpunosti, među ostalim i zato jer se važeći propisi samo djelomično ili neodgovarajuće primjenjuju“. Dvadeset i jednu godinu poslije toga stanje je isto! Komu je Strategija obvezno štivo? I onda ne buš prosvjedoval, nego glumil noja s glavom u pijesku. Od donošenja Strategije prije 21 godinu stanje je lošije negoli u razdoblju prije donošenja Strategije!?! Naime, u tom razdoblju liberaliziran je uvoz i opasnoga otpada.
Na temelju Strategije iz g. 2005. donesen je i Zakon o održivom gospodarenju otpadom g. 2013. No čini se da je Hrvatskoj bilo sve to ututanj – i nitko se zbog toga ne bi morao ni smio uzrujavati ni prosvjedovati?!
Hrvatska je od 2013. članica Europske unije. Otad je povukla silne iznose europskih sredstava, čime se često zna pohvaliti od 2016. godine predsjednik vlade Plenković. Ništa od „povučenih sredstava“, međutim, nije uloženo u stratešku infrastrukturu za zbrinjavanje otpada (od sortirnica do spalionica). I ta činjenica, među ostalim, zavrjeđuje javni prosvjed.