Očekivati je da će narodu u Srbiji biti ponešto bolje nego što je bilo dosad pod Vučićevom vlašću, koja je predugo trajala (četiri godine duže od Plenkovićeve) i pritom se odviše iskvarila, korumpirala, koja je previše ovlasti uzurpirala i odviše nezakonitih i nečasnih ’dela’ počinila. No ono što očekuju Pusići, Picule i „takvi“ uglavnom se ne će ostvarivati. A ’odricanja’ od Kosova, od Rusije, od Kine, što Zapadnjaci očekuju, i od koncepta ’srpskoga sveta’ alias proširene Srbije, što Zapadnjaci i ne očekuju, ne će se dogoditi. Ako takvih pokušaja i bude, pokazat će se kao neuspješni. Umjesto prave i trajne vlasti dojučerašnje difuzne opozicije, vjerojatno ćemo na neko vrijeme gledati u Srbiji – međuvlašće, odnosno mukotrpno nastojanje vrlo različitih aktera da se uspostavi vlast i da se provodi politika konsolidacije Srbije te neke nove ’jugoslovensko-evropske’ ’sinteze’. Nakon nekog vremena, sve će to pasti u vodu. Srpstvo će se još jednom nasukati samo na sebe.
Po tko zna koji put ponovio se poznati obrazac: zagrebački i drugi mediji u Hrvatskoj pratili su ove parlamentarne izbore u Srbiji kao da se oni događaju u „ovoj zemlji“, kako je običavao govoriti Račan misleći na Hrvatsku. Kao da je pitanje promjene vlasti u Beogradu za Hrvatsku ’biti ili ne biti’. Široko raširenih očiju ponovno se je navijalo za to da Vučić padne i da većinu na izborima osvoji srbijanska opozicija. I kada se to jučer dogodilo, Vesna Pusić, poznata srboljubka neojugoslovenske orijentacije, odaslala je na X-u ovu poruku: „Čestitam svima u Srbiji koji su izvojevali ovu pobjedu. Svojim starim prijateljima koji su proveli ogromni dio svog života boreći se za demokratsku, slobodnu Srbiju. Mladima koji su iznijeli ovu pobjedu. Ovo je šansa za novi početak.”
Zašto je gospođi Pusić toliko važan „novi početak“ u Srbiji?
Zašto je gospođi Pusić toliko važan „novi početak“ u Srbiji? I zašto je tolikim drugima izvan Srbije toliko stalo do „demokratske, slobodne Srbije“? Što oni imaju s njom zajedničko da bi toliko navijali za politički preokret u Beogradu? I na kakav to „novi početak“ misle? Što bi to iznova trebalo započeti? Odricanje Srbije od Kosova, uz jačanje autonomije Vojvodine? Isprika Hrvatskoj i BiH za agresiju na te dvije osamostaljene republike bivše yu-federacije? Posipanje pepelom nove vlasti pred svjetskom javnošću zbog svih zlodjela što ih je u novijoj povijesti Srpstvo počinilo svojim susjedima? Isplata ratne odštete Hrvatskoj? Otkrivanje grobnih mjesta „nestalih“ na vukovarskom i drugim područjima nakon što su onamo stigli srpski „oslobodioci“? Osuda četničkog pokreta i velikosrbijanskih politika unatrag i unaprijed? …
Ništa od toga nije na umu Vesni Pusić i takvima. A nije „takvih“ mali broj. Osobito ne među povlaštenom „kremom“ hrvatskoga društva, politike, medija, kulture, nakladnika i raznih institucija. U kontekstu drske obnove ’jugoslovenskoga kulturnog prostora’, a napose obnove i proizvodnje ’hrvatsko-srpskoga’ i neokomunističkoga kulturno-umjetničkog prostora, koja se do neslućenih razmjera razmahala upravo dok u Hrvatskoj vlada Plenkovićev HDZ. A takvo što ne uživa potporu samo neo’jugoslovenskih’ i srboljubnih centara, krugova i ešalona, nego i raznih ’belosvetskih’. Koje je Vučić sinoć i optužio da su mu došli političke glave. Da su ga oborile različite europske sile i američka „duboka država“, koja je, kako reče, „protiv Trumpa“.
Tlapn je srboljubi(ca), fanica i fanova „demokratske, europske Srbije“
Srboljubi(ce), fanice i fanovi „demokratske Srbije“ zapravo su nepopravljivi fanatici ’jugoslovenstva’. Oni uvijek i vazda imaju jedno te isto na umu: vratiti se na 1. ’decémbra’1918. – na taj ’veliki trenutak’ u kojemu je krnje i izmanipulirano izaslanstvo Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba otišlo u Beograd, poklonilo se regentu Aleksandru Karađorđeviću i predalo mu bezuvjetno na pladnju hrvatske i ostale zemlje nad kojima Srbija dotad nijenikada imala političku vlast ni gospodstvo. To je bio prvi početak.
Drugi početak, po propasti prve zajedničke države pod Beogradom, bile su odluke Avnoja 1943. -1945., kao temelj i početak druge takve države, ovaj put ne rojalističke, nego komunističkeNo „novi početak“ na koji misle Pusići i svi „takvi“ nije više zamišljen doslovce tako, nego kao početak procesa koji će voditi prema zbližavanju dvaju, triju, četiriju „bratskih naroda“ u kojem god obliku: kao Zapadnog Balkana (sniva se ili možda planira već i ’Balkansko proljeće’), kao ’jugosfere’ ili kao ’regiona’ Europske unije. Glavno je da se opet jednoga dana, i što prije moguće, nađemo u zajedničkom političkom i ostalom ’okviru’. Ponajprije „u okviru europskih okvira“, kako se tautološki jednom izlanu Plenković.
No kada bi Srbija i Srbadija (pojmljeni kao zbirna imenica) bili toliko podatni da ih mijese Pusići i vrlo brojni ’takvi’ iz Zagreba i drugih metropola, situacija s njima ne bi već odavno bila takva kakva je stvarno bila. I kakva stvarno, strukturno, ideologijski, mentalitetski, kulturološki i politički i dalje jest. Pusićka i ’takvi’ nikako naime da shvate da je „europska“, „demokratska“, prozapadna i sobom i svojim granicama zadovoljna Srbija samo tlapnja ’liberalnih demokrata’ odnosno negdašnjih ’internacionalista’. Da je riječ o nečemu što se dosad odviše puta i empirijski potvrdilo kao tlapnja, laž i prijevara, a ne kao realitet. Uz ostalo, i u obliku (uspješna) atentata njegovih vlastitih čuvara na Zorana Đinđića,
srbijanskog premijera, prije 23 godine. Kojemu je krimen bio to što je ’izdao Miloševića’, što je ’nemački agent’, što je’prozapadni čovek’, i što je (po svemu sudeći) ’maznuo lovu’ zajamčenu od Amerikanaca za (uspješno) izručenje Miloševića sudu u Den Haagu. Istina je samo to da intelektualna manjina u Srbiji može disati iskreno prozapadno, „demokratski“, „evropski“ i, po Pusićkinim standardima, ’civilizovano’, no da je glavnina Srpstva posve drukčije ili suprotno tomu raspoložena i ’baždarena’.
Difuzna masa nije sposobna vladati
Što dakle? – Očekivati je da će narodu u Srbiji biti ponešto bolje nego što je bilo dosad pod Vučićevom vlašću, koja je predugo trajala (četiri godine duže od Plenkovićeve) i pritom se odviše iskvarila, korumpirala, koja je previše ovlasti uzurpirala i odviše nezakonitih i nečasnih ’dela’ počinila. No ono što očekuju Pusići, Picule i ostali ’kamaradi’ uglavnom se ne će ostvarivati. Prvo zato što vlast nije preuzela nikakva stranka ni koalicija stranaka, i nikakvi studenti, iako se pobjednička lista zove ’studentska’. Većinu u parlamentu preuzeli su uglavnom uglednici i stručnjaci raznih profila koje je nezadovoljni narod birao na svojim masovnim skupovima kao kandidate. U Srbiji imat ćemo sada neku vrstu većinski ’neposredne demokracije’ – vladavinu ’naroda’, ako ikakve čvrste vladavine uopće i bude, a ne vladavinu stranaka ili autokratskih vođa.
Difuzna masa nije sposobno vladati, ma koliko joj instrukcije i potporu davali ili pokušavali davati zapadni ’prosvijećeni’ šaptači ili nalogodavci. Nigdje u svijetu suvremenih demokracija takve vladavine nema niti može biti.
’Odricanja’ od Kosova, Rusije, Kine… i od koncepta ’srpskoga sveta’ ne će se dogoditi
Osim toga, prava htijenja i duboke razlike u mišljenjima, stajalištima i ciljevima između vrlo šarena sastava oko 135-140 protuvučićevskih zastupnika tek će se pokazati pri konstituiranju Skupštine i pri sastavljanju vlade koja bi imala većinsku potporu. Povrh toga, čak ni dojučerašnja opozicija ne izgara za ideale ’evropske Srbije’. Ma ne! Glavni im je cilj uklanjanje gnojnih čireva nagomilane korupcije, mafijaštva, nezakonitosti, nereda, nepravde, ne-vladavine prava i ostaloga lošega u samoj Srbiji. Kako će to, kojim polugama i s kojim ljudima ostvarivati, to ćemo tek vidjeti. Odnosno, teško da ćemo takvo što vidjeti kao uspješno u cjelini – osim u pokušajima i u samo nekim segmentima.
A ’odricanja’ od Kosova, od Rusije, od Kine, što Zapadnjaci očekuju, i od koncepta ’srpskoga sveta’ alias proširene Srbije, što Zapadnjaci i ne očekuju, ne će se dogoditi. Ako takvih pokušaja i bude, pokazat će se kao neuspješni. Umjesto prave i trajne vlasti dojučerašnje difuzne opozicije, vjerojatno ćemo na neko vrijeme gledati u Srbiji – međuvlašće, odnosno mukotrpno nastojanje vrlo različitih aktera da se uspostavi vlast i da se provodi politika konsolidacije Srbije te neke nove ’jugoslovensko-evropske’ ’sinteze’. Nakon nekog vremena, sve će to pasti u vodu. Srpstvo će se još jednom nasukati samo na sebe.
Izvor: Hrvatsko nebo