Vraća li se četništvo u Srbiju – ovaj put kroz kino-dvorane i celuloid, uz podršku države i kulturnih institucija? Upravo tako djeluje igrani film „Đeneral“ o Draži Mihailoviću, koji 21. siječnja ima premijeru u Beogradu, a dan kasnije kreće u redovito kino prikazivanje diljem Srbije. Dok Srbija kroz skupocjenu filmsku produkciju rebrendira četnički pokret kao “najveću antiosovinsku” silu u Europi, u isto vrijeme njezini politički predstavnici u Hrvatskoj optužuju Hrvate za ustaštvo, traže zabrane HOS‑ovog znakovlja i drže moralne lekcije žrtvama Vukovara.
Radnja “Đenerala” smještena je na Zlatibor, krajem ljeta 1943., u trenutku dolaska britanskog brigadira Charlesa Armstronga u štab Mihailovićevih četnika. Prema promotivnom tekstu, njegov dolazak “budi velika očekivanja”, najavljuju se kapitulacija Italije i “iskrcavanje zapadnih saveznika na Jadransku obalu”, a četnici pokreću “opsežne vojne operacije protiv njemačkih i ustaških snaga”, prikazane kao “najveća antiosovinska operacija u Europi izvan Istočnog i Zapadnog fronta”.
Problem je što takav narativ stoji vrlo labavo na činjenicama: Armstrong se uistinu padobranom spustio u četnički štab krajem rujna 1943., u trenutku kada je Italija već kapitulirala i kada je saveznička strategija već jasno usmjerena preko Italije i Francuske, a ne prema iskrcavanju na Jadranu. Njegova misija nije bila nagovijestiti nekakav “veliki saveznički desant” na našoj obali, nego pokušati natjerati Mihailovića da napokon krene u stvarne, masovne anti‑njemačke akcije – što se u pravilu nije dogodilo u mjeri koju su Saveznici tražili.
Od “najveće antiosovinske ofenzive” do dokumentirane kolaboracije
Propagandna tvrdnja iz promotivnog teksta filma da je riječ o “najvećoj antiosovinskoj operaciji u Europi izvan Istočnog i Zapadnog fronta” teško podnosi sudar s historiografijom. Povjesničari jasno opisuju da je četnički pokret između 1941. i 1944. u različitim fazama i regijama ulazio u suradnju s talijanskom vojskom, njemačkim okupacijskim strukturama, pa čak i s dijelom ustaških snaga, prvenstveno kako bi se obračunavao s partizanima i provodio vlastite etničke ciljeve na terenu.
Postojale su pojedinačne anti‑njemačke akcije – poput napada na Višegrad i rušenja željezničkog mosta preko Drine u listopadu 1943., u kojem su sudjelovali i britanski časnici – ali one nikako ne mijenjaju opću sliku: Saveznici su već 1943. potpuno preusmjerili podršku na partizane upravo zato što su zaključili da četnici, za razliku od Titovog pokreta, ne vode dosljednu borbu protiv Osovine. Film “Đeneral” taj kontekst briše, pretvarajući epizodne napade u grandioznu, gotovo mitsku ofenzivu, dok istodobnu kolaboraciju s okupatorima svodi na fusnotu ili je potpuno prešućuje.
Film kao politička poruka, a ne samo “umjetnost”
Premijera filma 21. siječnja u Beogradu i kasnije širom Srbije, a potom i u Republici Srpskoj, dolazi u društvu koje već godinama sustavno revidira ulogu četnika u Drugom svjetskom ratu – od državnih komemoracija, preko murala Draži Mihailoviću, do pokušaja pravnog i povijesnog “pranja” četničkog pokreta. Kada se takva država odluči financijski i institucionalno stati iza filma koji Mihailovića prikazuje kao tragičnog heroja i “generalissimusa” antifašizma, pitanje je: veliča li Srbija četništvo i priprema li javnost za novu, službenu verziju povijesti u kojoj su četnici – uz malo montaže – postali antifašisti?
U isto vrijeme, isti politički i medijski krugovi – preko SNV‑a, SDSS‑a i Milorada Pupovca, ali i njihovih partnera u hrvatskoj ljevici i “antifa” miljeu – u Hrvatskoj ne propuštaju priliku prozvati Hrvate za “ustaštvo”, zahtijevati zabranu HOS‑ovog grba i pozdrava te gurati narativ o navodnom rastu “fašizacije društva”. Dok se u Beogradu crveni tepih razvija za film o četničkom “đeneralu”, u Zagrebu i Vukovaru se upire prst u hrvatske branitelje, HOS‑ovce i navijače, kao da su oni najveći problem ove države.
Vukovar, Torcida, BBB i dvostruki kriteriji
Posebno je licemjeran taj dvostruki kriterij kad se pogleda hrvatska stvarnost mjeseca studenoga, kada se Hrvatska – a posebno Vukovar – prisjeća nezapamćenog zločina, opsade, logora i masovnih grobnica koje je ostavila JNA, četnici i srpske paravojne formacije. Dok se na istoku Hrvatske još traže kosti nestalih, SNV i SDSS u istom tom razdoblju potenciraju teme “ustaštva”, relativiziraju srpsku agresiju i očekuju da hrvatsko društvo šuti na četničku rehabilitaciju u Srbiji.
Na drugoj strani, kada skupina pripadnika Torcide mirno zahtijeva da se poštuje žrtva Vukovara, hrvatska država reagira munjevito: ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, glavni državni odvjetnik Ivan Turudić i politički vrh djeluju gotovo sinkronizirano, a policija vrlo brzo privodi i pritvara navijače. Usporedimo to s činjenicom da nitko u Srbiji ne snosi posljedice za otvoreno veličanje Draže Mihailovića, četničkih simbola i negiranje ili relativiziranje ratnih zločina – naprotiv, takvi projekti dobivaju medijski prostor, državnu logistiku i svečane premijere.
Financiramo one koji nam se rugaju?
Treći dio ove priče je možda najporazniji za hrvatskI narod: dok se u Srbiji snimaju i premijerno prikazuju filmovi koji rehabilitiraju četništvo, Hrvatska iz vlastitog proračuna financira projekte SNV‑a i SDSS‑a, uključujući tjednik “Novosti” te razne medijske i kulturne programe u kojima se, ne jednom, Hrvatska i hrvatske svetinje ismijavaju. Od tekstova koji izruguju Vukovar i branitelje, preko sarkazma na račun Katoličke Crkve i Domovinskog rata, do otvorenih političkih agitacija protiv većinskog naroda – hrvatski porezni obveznici plaćaju scenu koja uglavnom radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa.
Istodobno, hrvatska Vlada i premijer ponašaju se kao da ništa od toga ne vide: nema uvjetovanja financiranja, nema političkih crvenih linija, nema barem simboličkog odgovora na četničku rehabilitaciju. Postavlja se pitanje: jesmo li mi Hrvati doista lud narod koji svoje novce daje onima koji ga ismijavaju, relativiziraju njegove žrtve i u isto vrijeme šute na veličanje četništva u susjedstvu?
Ponavlja li se ’91. – uz našu vlastitu potporu?
Kada se sve stavi na stol – film o Draži kao heroju u Beogradu, jugoslavenske zastave i parole o ukidanju granica na “antifa” marševima, ćirilični plakati po hrvatskim ulicama, optužbe za ustaštvo i istodobna šutnja o četnicima – teško je ne postaviti najteže pitanje: priprema li se teren za novi rat protiv Hrvata, ovaj put političkom, medijskom i kulturnom artiljerijom prije bilo kakvog otvorenog sukoba? U toj kombinaciji ne treba zaboraviti da su upravo ekstremni “antifa” krugovi, koji traže brisanje granica i mašu jugoslavenskim zastavama, danas često u neformalnom savezu s projugoslavenskim i prosrpskim projektima, dok hrvatske institucije često reagiraju samo kada treba kazniti vlastiti narod.
Na kraju, možda je najbolje pitanje – ne upućeno Beogradu, nego Banskim dvorima i Pantovčaku: hoće li hrvatska država nastaviti šutke promatrati kako susjedna Srbija filmski pere četnički pokret, dok se u isto vrijeme u Hrvatskoj progone navijači i branitelji koji traže poštovanje žrtve Vukovara i Domovinskog rata? I hoćemo li i dalje, vlastitim novcem, financirati one koji se sistematski izruguju hrvatskim žrtvama – sve dok jednog dana ne bude prekasno, kao što je bilo 1991.?