Ponekad nas neki susreti obilježe za cijeli život. Susret s prof. Tomislavom Ivančićem nije samo obilježio moj život, profesor ga je spasio.
Vrijeme za mene u godinama ne postoji u smislu pamćenja koje se godine što zbilo i koliko je godina već prošlo. Vjerojatno je to moj način obrane od sjećanja na loša vremena, događaje koje zapravo ne želim pamtiti ili godine i datume kada sam izgubila ljude koje sam voljela. Upravo stoga, što sam u vrijeme susreta s prof. Ivančićem bolovala od tumora na parotidi, limfnoj žlijezdi u kojoj su svi živci lica, ne pamtim godinu u kojoj se dogodio jedini naš susret.
Bilo je to vrijeme u kojem sam poželjela umrijeti, jer osim tumora moja duša je bila ranjena i bolna. Liječnici su mi rekli da nemam izbora jer ću bez operacije umrijeti. Nisu shvaćali da ja upravo to želim.
A, onda je u Solin došao prof. Ivančić. U “magli” su mi svi događaji, osim onog da me je pozvao na razgovor u Župnu kuću. Prvo što mi je rekao bilo je “lijepo je što postojiš”. Pomislila sam kako nema pojma koliko mi je težak život i kako navečer legnem u krevet i pomolim se Bogu da se ujutro ne probudim. Ipak, bila sam sebična, pa sam uz to poželila da me slučajno ne zaboli pri prelaski iz ove u onu vječnu Domovinu.
Prof. Ivančić je sjeo nasuprot mene i pogledao me blagim pogledom i rekao kako bi prije same pripreme za snimanje emisije mogli popričati o onome što me muči. Rekla sam tihim glasom: “Želim umrijeti, život je pretežak. Toliko pretežak da sam od Boga poželjela da mi pošalje karcinom da umrem. I poslao mi je. Ali, Bog se našalio tako da mi je poslao tumor na mjesto gdje su svi živci lica. I ako preživim lice će mi biti izobličeno, a osim što tada ne bih mogla raditi, bila bih i socijalno izolirana i ne bih s takvim licem mogla izaći iz stana.”
Rekao mi je kako se rane mogu izliječiti ako oprostim. “Ne mogu oprostiti“, odgovorila sam mu i ispričala o zlostavljanju koje sam prošla, o ljudima koji su mi nanijeli nove rane, a da me pritom nisu ni upoznali. Doslovno su me oblile suze, a profesor je ponovio: “Lijepo je što postojiš. A, rane ćemo liječiti.”
I umjesto da kao svi s kojima sam do tada razgovarala tražeći utjehu i tračak nade ruje po mojim ranama, Ivančić je jednostavno blagim glasom počeo pričati o sebi. Pričao mi je o svom djetinjstvu, o tome kako je postao svećenik i kako se razbolio. O danima bolesti kada su ga liječnici poslali u samostan da umre, u kojima se ljutio i raspravljao s Bogom sve dok se nije pomirio sam sa sobom, s Bogom, bolešću i stvarnom mogućnošću da umre.
U meni je zaigrala tiha nada. “Možda ovaj čovjek stvarno ima odgovor na moje rane. Možda će me on dovesti do Boga i naučiti me voljeti Ga bez uspoređivanja s mojim zemaljskim ocem. Naučiti me da Ga ne krivim što je pustio da mi se dogode sve te užasne stvari s kojima je teško živjeti.”
Čula sam pitanje: “Hoćeš li pokušati? Otići na operaciju i izliječiti tumor, a onda ćemo liječiti rane na duši?”
Moje usne su odgovorile bez razmišljanja i dodatnih analiza kojima sam sklona: “Hoću. Obećavam.”
Toga dana prof. Ivančić mi je spasio život, a Ana Perišić iz njegovog Centra za hagioterapiju pokazala put prema oprostu.
Intervju koji sam tada snimila s prof. Ivančićem aktualan je, ne samo i danas, već će vrijediti za sve generacije. Prof. Ivančić bio je dalekovidan i duboko predan svom Šefu. Prenosio je samo svoje iskustvo i ljubav koju je doživio – bio je autentičan. I zato jako često susretnem ljude ili čujem u svjedočanstvima da ih je upravo Ivančić doveo do obraćenja. Velika su djela njegova, a bio je tako skroman i blag. Danas, na obljetnicu njegove smrti sretna sam što sam ga susrela baš tada kada sam više nego ikada trebala Božji zahvat u svom životu. Znam da to nije bilo slučajno, da je Gospodin upleo prste u naš susret.
Profesore Ivančiću, počivajte u miru u blizini našeg Gospodina.
A, o čemu smo razgovarali u intervjuu možete pogledati u videu ispod.
