Kad se govori o fašizmu danas, mnogi bi ga najradije pronašli tamo gdje ga je najlakše vidjeti – u pjesmama, na stadionima, na svadbama. Poznatog istraživačkog novinara Gordana Malića to ne fascinira, nego zabrinjava: što ako borba protiv „fašizma“ zapravo postaje sredstvo za prikrivanje pravih problema – gubitka slobode mišljenja, kolektivnih mitova i političke nemoći? U svom novom komentaru na Facebooku Malić secira današnju Hrvatsku i bez milosti pokazuje tko doista širi strah, a tko mirno čeka da netko drugi izgubi razum.
Objavu Gordana Malića prenosimo u cijelosti, bez skraćivanja i intervencija, jer se radi o snažnom autorskom komentaru o stanju demokracije, političkog radikalizma i percepcije fašizma u Hrvatskoj. Time čitateljima omogućujemo da sami, na temelju cjelovitog teksta, procijene težinu njegovih ocjena, ironije i argumenata, bez tuđeg filtriranja ili prepričavanja.
“U TRI RIJEČI SVE BI STALO…
Što jednu državu vodi u fašističku diktaturu? Klizi li neka zemlja u fašizam znat ćeš ako pogledaš stanje ljudskih prava, slobodu govora, državne kontrole nad privatnim medijima, odnos prema manjinama, sigurnost na ulicama, militarizaciju društva, kult vođe u rađanju – jer u diktaturi se ništa ne događa bez diktatora. Na prvi pogled rekao bih da smo po svim tim pitanjima iznad evropskog demokratskog prosjeka. Dobro stojimo. Ništa od toga nije nam prijetnja.
Zato su naši „antifašisti“ našli jednostavniji put, jer što vrijedi naše „Smrt fašizmu“ ako u državi nema fašista: krenuli su gledati i slušati šta se pjeva na svadbama, na utakmicama, stadionima… Otkrili su, odmah, da nigdje nema toliko fašizma kao u Hrvatskoj. Po fašizmu smo ušli i u Guinnessovu knjiga rekorda. Pola milijuna fašista prisustvovalo je koncertu poznatog ustaše, fašizam je zarazio mlade, pogotovo navijače, a i nogometaše, rukometaše, futsalovce, naše najbolje boksače i skijaše.
Svejedno, ništa od toga nije pokrenulo značajnije društvene procese koji bi, unatoč prolaznim modama doveli do fašizma. Korupcije ima, ima i inflacije, ali fašizma ima najmanje. Hrvatska je mirna, sigurna i otvorena zemlja koja ničim ne zastrašuje svoje građane, susjede ili strance… To ne važi za naše radikale koji imaju drugačije shvaćanje demokracije. Za njih je dobra svaka prilika u kojoj mogu raspirivati strah od onih drugih radikala. I jedne i druge danas prepoznaš po tome što im program strane u tri riječi: Za dom spremni!
Radikalska ljevica nade polaže u radikalsku desnicu i obratno. Naše ultraše, kao i svugdje u svijetu, povezuje mržnja prema političkom manistreamu, a to je kod nas HDZ. Od premijera Plenkovića očekuju da se napokon odluči koga će od njih zabraniti, ili zabraniti bilo šta pa da se stvar pokrene. Svi žele natjerati Plenkovića da izgubi ravnotežu i da se zaleti u zid, a on to neće…
HDZ-ova nekadašnja konkurencija bio je SDP, ali ta su vremena prošla. To je danas stranka provincijskih Theodena, uspavanih općinskih načelnika iz unutrašnjosti i vatrenih načelnica sa otoka, zarobljenih magijom neprolaznog Zorana Milanovića. U desetak godina promijenili su tri bezvezna predsjednika i pet glasnogovornika, a program im je ostao isti – bit će kako Zoka kaže. To će uskoro pretočiti i u novi statut koji piše Igor Dragovan, a supervizira Orsat Miljenić. Ukoliko se kult vođe igdje može ugraditi u glavna dokumenta neke stranke, onda je tome najbliži SDP.
Kolektivistička organizacija MOŽEMO, pokušava zauzeti mjesto SDP-a u mainstreamu. Loža lijevo bliže centru. Za to, kao prvo, trebaju vođu u što pokušavaju pretvoriti Tomislava Tomaševića, gradonačelnika Zagreba. Zabrana koncerta Marka Perkovića Thompsona približila je Tomaševića statusu lidera ljevice, koliko god smiješno zvučalo, ali je zato Možemo gurnulo previše ulijevo. S karmom lijevih ultraša i „antifašista“ bez fašista, ne mogu sklapati saveze s političkim centrom i širiti se po Hrvatskoj pa su i dalje osuđeni na hrvatsku metropolu i Pazin, carstvo puretine. Tomašević vjerovatno ne bi zabranio Thompsonov koncert, ali su ga najglasniji podupiratelji, aktivisti u medijima, i njegovo žensko okruženje prisilili da „bude muškarac“. Vjerovatno misli kako je ovo dobar trenutak da se više bavi sobom, a manje oronulim gradom kojeg vodi. Na ljevici je slična stvar. Gotovo cijela se okrenula borbi protiv fašizma u zemlji koja ima jednog registriranog ustašu – Antu Prkačina, nekadašnjeg zapovjednika HOS-a.
Politike hrvatske ljevice danas se vode na simboličkim razinama. Možemo upravlja Zagrebom preko simbola čije je središnje mjesto pripalo biciklu (kao u Nizozemskoj koja ima više bicikla nego stanovnika) ali jednako sudjeluju i ulice s imenima „fašista“, gradski trgovi, koncerti nepodobnih pjevača, obljetnice „antifašizma“. Lijeva scena živi i djeluje iz simboličkog balona odakle žele preuzeti primat u društvu i vlast. SDP izabire simboličke predsjednike dok je stvarni na Pantovčaku, u javnosti se vode kulturni, a zapravo simbolički građanski ratovi, naši pisci, filmski i kazališni umjetnici i kulturnjaci „antifašističke orijentacije“ očekuju potporu države koju smatraju „neofašističkom“, redakcije novinskih anarhista na državnom su budžetu i žive od nimalo simboličnih subvencija HDZ-a kojeg simbolički podrivaju.
Na Jergovića je izvršen simbolički atentat grafitom, kao i na Daliju Orešković. U svijetu umjetnosti i simbola, fašizam može biti i to. Dva grafita.
Ljevica projicira „strah od fašizma“ na ljude koji ne slušaju Thompsona, a kojih nije mali broj, recimo mene.
Pokušavaju jake nacionalne osjećaje na masovnim sportskim i estradnim događajima gdje im je prirodno i mjesto, projicirati u mržnju „prema drugima“, onako kako oni mrze nacionaliste.
Desnica je propustila sve prilike da HDZ gurne u lijevo. I one koje joj je pružao sam HDZ, kao i one koje su se otvarale usput. Posljednji pokušaj s Thompsonom nije uspio jer on ima SVOJ put, planove koji su samo njemu poznati i što je najvažnije – ne izlazi na izbore. Njegovih pola milijuna s Hipodroma – izlazi, ali Domino i Suverenisti ne ulijevaju im povjerenje. Koliko ljudi treba doći na Thompsonov koncert pa da te stranke narastu za pola posto? Dva milijuna? Najbolji dokaz da se navodni fašizam sa estrade, iz folklora i usmene kulture kod nas ne prelijeva u politiku, kao u Srbiji. Ostaje tamo gdje i pripada. Tko su onda hrvatski fašisti zbog kojih naši analitičari dižu paniku i razglabaju o izborima dvije godine prije izbora? Jesu li to tzv. klečavci, kojima upravlja strah da u ovakvoj Evropi, jednom, preko noći ne bi postali žene?
Ili oni koji i dalje prodaju utopiju o NDH, uvjeravajući sve oko sebe da je toj diktaturi koja je činila zločine i izgubila rat, trebalo pružiti drugu šansu.
Ima onih koji misle da će se vratiti stara dobra Nezavisna ako se dovoljan broj puta izgovori ZDS.
Glupo je, pored toliko onih kojima se priviđa fašizam, da se on stvarno i ne pojavi. Ima li boljeg trenutka da se javno legalizira nego sad?
Možda bi za njih trebali organizirati natjecanje u izvikivanju ZDS, na livadi ili na hipodromu – ali tko bi im došao? Ima i onih koji misle da će se neki oblik Jugoslavije vratiti ako se vrate zabrane pjesama. Ako se riješimo fašista zašto ne bismo počeli ispočetka, na izvoru. Prvo, taj osjećaj društvene korisnosti, delirični izljevi aktivizma i povezanosti među narodima i rasama, pa onda bratstvo među njima. Jedinstvo može i pričekati neko vrijeme.
Jesu li fašisti ili budući fašisti oni koji misle da je EU antisuverenistička i sotonistička unija, dok istovremeno podržavaju Putina u njegovim zločinima? Rađe će sa samim Sotonom koji je suveren Pakla, nego s njegovim slugama… Rusija, eto, podržava evropski suverinizam, naročito u svom okruženju.
Jesu li to oni kojima nedostaje čvrsta ruka, možda im nedostaje i rat, ili barem povijesni trenuci kada se oko odvajanje žita od kukolja prostom mehanikom, ne diže tolika prašina…
Ne znam, sve to već ionako imamo u liku, a pogotovo u djelu predsjednika države Zorana Milanovića, najpopularnijeg hrvatskog političara. To je jedino šta me zbilja zabrinjava.”
