Slaven Vujnović je pripadnik generacije kroz koju su se prelamale epohe. To je generacija kroz koju je u samo nekoliko desetljeća protutnjao prijeratni mir a zatim i rat kojeg nasljeđuje poslijeratni mir i na posljetku je taj naraštaj zahvatila i umjetna inteligencija. To je naraštaj kroz koji su strujale najintenzivnije promjene u povijesti ljudskog roda.Ovako o svojem životu kroz epohalne mijene govori Slaven Vujnović, umirovljeni časnik Hrvatske vojske.
Kaj da kažem od kuda da krenem. Rođen u Karlovcu, živio u Karlovcu, živim u Karlovcu. Pripadnik one buntovne generacije rođene početkom 70-ih i najluđih godina druge polovice 80-ih. Za to vrijeme o sebi mogu reći da sam bio stereotipni pripadnik generacije 80-ih. Bavio se računalima, izlascima i slušanjem glazbe te svim ostalim kaj se tada radilo.
Sama ideja mogućeg rata, nasilnog sukoba u to vrijeme mi nije bila ni na kraj pameti. Ali, uvijek ima neki ali. Krajem 80-ih sam i smo primijetili da se u Karlovcu i okolini počelo događati nešto čudno. Prvo moram objasniti strukturu grada Karlovca koji je nastao kao vojni grad 1579. godine, napravili ga Austrijanci, kroz njega prošli svi u tih 400 i kusur godina od Austrijanaca, Francuza, Nijemaca, Talijana, Židova, Slovenaca pa do Jugoslavena. Grad koji je izuzetno multikulturan i različit i koji je oduvijek poštivao različitosti i čiji su ljudi bili zainteresirani samo za svoj grad. Sad se vraćam na ono čudno što se događalo, znači krajem 80-ih većina naših prijatelja Srba se počela izolirati od ostataka društva i kako bi mi rekli, počela je nešto šuškati. Tada smo bili klinci i ništa nam nije bilo jasno, ali polako smo počeli vidjeti da se događaju neke nove stvari. Od recimo, kada je Mladina objavila da Jugoslavija prodaje oružje afričkim državama, pobunjenicima i svima koji žele kupiti i negiranje određenih profesora u srednjoj školi da je to moguće uz izjavu „To je djelo vanjskih neprijatelja“ pa do ovih što su počeli šuškati kako su ugroženi „jer će ih ustaše poklati“. Iskreno, nismo znali je l’ bi se smijali ili plakali što pričaju. Ali uglavnom, bila je to najava promjene vremena i početak našeg mladenačkog inata. Onda kreće koncert Prljavog Kazališta na Trgu bana Jelačića i jedan neopisivi osjećaj zajedništva i mira, a koncert sam gledao sa krova kioska. Nije bilo niti jednog milicajca u krugu od 10 km, a nije bilo niti jednog incidenta. I tada je pjesma „Heroj Ulice“ dobila novu definiciju jer smo odjedanput svi htjeli postati heroji ulice.
Kako je još bila Juga tada slijedi obavezno služenje vojnog roka. 1990. u rujnu sam završio u Prizrenu, vojni rok kao vojni rok, ali se već tada vidi zora rata. Pored našeg paviljona u Prizrenu, gdi smo bili smješteni je bio paviljon sa milicijom iz Srbije koji su dolazili na vojnu obuku i po završetku odlazili u Knin, je l’ treba što još reći o tome. Počelo je grupiranje vojne sile, to jest pripreme za rat. Sredinom 6. mjeseca bježim iz Prizrena i to autobusom. Izašao iz kasarne u 7 ujutro sa dozvolom za putovanje napravljenom s drvenim bojicama i normalno žigosanom, civilku imao u kancelariji od komandanta čete, koju sam imao u torbi, odmah sjeo na autobus za Prištinu, presvukao se u autobusu, onda Priština -Niš, pa Beograd, gdi sam sjeo u voz i u ponoć došao vlakom u Zagreb.
Onda kreće izbjegavanje JNA vojne policije po gradu i početkom srpnja 1991. odlazim u Duga Resu u 2A brigadu koja je primala sve koji su pobjegli iz JNA na „čuvanje“. Tamo je sve već bilo jasno kaj se događa, profesionalni sastav 2A je već bio na terenu oko Topuskog i vodio teške borbe, a kod nas su bile svakodnevne provokacije JNA čija su se vozila konstantno „kvarila“ pored učeničkog doma u Duga Resi gdi je bila smještena bojna 2A brigade. Tu su dani prolazili kroz straže oko doma i u patrolama u okolici Duga Rese. Negdje krajem 7 mjeseca došao je poziv tko hoće u Vinkovce i Vukovar i normalno onako mlad pun snage se prijavio i otišao.
Prebacili su nas u Vinkovce, mislim u tvornicu madraca gdi je bilo jako puno hrvatskih vojnika, lijepo je bilo vidjeti na stotine ljudi u maskirnim odorama. Kako nisu znali što će s nama, moram napomenuti da pričam o ljetu 1991. godine kada još nije bila ustrojena nacionalna linija vođenja i zapovijedanja pa je sve bilo malo kaotično, nas desetak je jednostavno gubilo vrijeme tamo. Poslije par dana smo otišli minibusom u Vukovar kroz kukuruze i poljskim putevima. U Vukovaru ista priča, moram napomenuti da su se u Vinkovcima i Vukovaru već u ljeto 1991. godine vodile žestoke borbe i nitko nije imao vremena da nas uvodi u borbeni sastav te smo se nakon par dana vratili u Vinkovce i onda se vratili u Duga Resu. Ovu priču baš i ne volim pričati je l’ moram naglasiti da smo mi ušli minibusom u Vukovar i izašli minibusom iz Vukovara tako da ne želim sa svojim „posjetom“ umanjiti vrijednost stvarnih boraca, branitelja i žrtve tog grada a i Slavonije.
Po povratku ostajem još u 2A brigadi u Duga Resi i u 9. mjesecu odlazim od tamo. Kako mi je mama kanadski državljanin, u rujnu je dobila obavijest da se javi u Kanadski konzulat u Zagrebu radi dobivanja planova evakuacije. Kada smo došli tamo, cijela obitelj je odmah dobila trajne kanadske vize i plan evakuacije, ako želimo. Mi smo morali samo doći do Austrije, a dalje oni preuzimaju. Ali nisam mogao, iako sam bio i student i nisam se trebao javiti u karlovačke brigade, pridružio sam se obrani – prvo Narodnoj zaštiti i onda, kako mi je to bilo dosadno, sam sam se javio u 110. brigadu ZNG Karlovac. Po osnovnoj vojno stručnoj specijalnosti sam bio inženjerija tako da sam završio u inženjerijskoj satniji 110. brigade ZNG Karlovac.
I tu počinje moj pravi rat i moj pravi vojni put. Na terenu smo provodili svaki dan jer linija razdvajanja je bila u Karlovcu u gradskoj četvrti Turanj. Makar onima koji se sjećaju, sve vijesti u to vrijeme su bile napravljene kao da se borbe vode pored Karlovca, a ne u Karlovcu. Tako da moram naglasiti da je jedan dio Karlovca bio pod okupacijom sve do Oluje. I samo za davanje konteksta daljine linije bojišnice, svi znate Autobusni kolodvor u Karlovcu, najbliža linija bojišnice od Autobusnog kolodvora – Mekušje je zračne udaljenosti cca 1000 metara, a Turnja cca 1200 metara.
U to vrijeme smo obavljali klasične inženjerijske defanzivne zadaće, postavljanje protupješačkih i protuoklopnih minskih polja oko linije bojišnice te straže i osiguravanje minskih polja. Jedno minsko polje je bilo na cesti na Turnju prema Slunju, točnije jedno 50 metara iznad škole na Turnju. Tako kada idete starom cestom za Split, kada prođete muzej Domovinskog rata na Turnju i prođete osnovnu školu, nakon 50 metara je bilo zadnje minsko polje. Inače, sadašnji muzej Domovinskog rata na Turnju, popularno zvan Hotel California prema pjesmi od Eaglesa, je bio zapovjedno mjesto obrane Turnja od 110. brigade ZNG. Zašto je nazvan Hotel Kalifornija? Morate znati da je Karlovac poznat po svom sarkazmu, tako da poslušajte riječi pjesme, a pogotovo kraj: „Možeš otići u bilo koje vrijeme, ali nikada ne možeš otići“.
Kako su preko Turnja išla različita izaslanstva na pregovore, od promatrača EU, tzv. „Slastičara“ pa do raznih delegacija, inženjerija je imala zadaću da otvara i zatvara minsko polje da bi pregovarači mogli proći. 14. prosinca 1991. godine EU promatrači su išli na pregovore oko razmjene zarobljenika i poštivanja primirja. Kada su promatrači došli do minskog polja, stali su i čekali ispred minskog polja da kolega i ja izađemo da im otvorimo minsko polje. Otvorili smo minsko polje, promatrači su prešli s druge strane minskog polja i stali i čekali da mi zatvorimo minsko polje. Kada sam spuštao zadnju protuoklopnu minu na cestu (takozvanu šesticu) osjetio sam da mi je puška izletjela, kako sam je držao u ruci i kako sam kleknuo na jednu nogu da je spustim, puška je došla na moj kuk i zaustavila je prvi metak koji je trebao ući u kuk desne noge, poslije toga osjetim da sam pogođen u stopalo desne noge direktno u skočni zglob, a u bolnici su našli još jedan metak u listu desne noge, za taj nisam ni znao, dok ga u bolnici nisu vidjeli. Metak koji je izbio pušku, rasprsnuo se i dva mala komadića su se zarotirala po kažiprstu desne ruke i ostala da nisu dotakla ni kost ni tetivu na prstu, ovaj što se rasprsnuo na skočnom zglobu popikao se po stopalu na jedno devet mjesta da nije dotakao niti jedan živac ni tetivu u stopalu, a sama ulazna rana na skočnom zglobu nije oštetila cijelu kost, nego samo pola. Moram naglasiti da je metak prvo udario u kožnu čizmu i dvoje čarapa, tako da je u stvari pogodio mjesto gdje radi najmanje štetu. A ovaj u listu je bio cijeli pa je jednostavno izvađen. Uglavnom, kirurzi koji su operirali su rekli da sam trebao Loto uplatiti jel’ nisu vidjeli nekoga s toliko sreće. Vraćam se malo samo na samo ranjavanje, kako sam bio na cesti, na čistini, izložen snajperima i svemu, uspio sam se sam dovući do odvodnog jarka na rubu ceste gdje su me pripadnici pješačke satnije Rebels, 110. brigade ZNG, izvukli i s ostatkom mojih inženjeraca prenijeli do vozila, kako je linija bila u samom gradu, bolnica je bila blizu. Sve to su gledali promatrači EU, koji su mi sljedeći dan došli u posjetu, među njima je bio zamjenik šefa EU promatrača, francuski brigadni general, koji je prvo rekao da nikada nije vidio tako dobro obučenog vojnika, moj odgovor je bio jednostavan: „Ja nisam vojnik, ja sam običan klinac“. Također su ispričali kako je kada su se vratili nazad u Hotel I u Zagrebu, gdi je bio Rašeta kao pregovarač JNA, da ga je francuski general gađao s aktovkom u glavu i vikao, kaj tako poštujete primirje. Poslije tog događaja promatrači su se preselili na samu prvu liniju i kada se otvaralo minsko polje za njim izlazili su iz vozila i držeći se za ruke su radili živi zid da ne može nitko pucati na inženjerce koji otvaraju minsko polje.
Poslije toga ide liječenje, rehabilitacija, kako sam bio upisao strojarstvo, pokušao sam studirati, ali nisam mogao, možda će zvučati smiješno ali nisam mogao povući ravnu liniju uz ravnalo kako su mi se ruke tresle.
Kada mi je liječenje završilo u ljeto/jesen 1992., vraćam se u inženjeriju 110. brigade HV. Redovne zadaće koje se provode u primirju i čekanje. Tu dolazi dio priče, gdje su postrojbe iz Karlovačke županije stvorile BS borbenu skupinu za odlazak u Posavinu, zvali su me da idem, ali nisam mogao je l’ još sam šepao i imao bolove. Ta BS je nažalost bila u Posavini kada je ona pala. Moja ekipa inženjeraca se je izvlačila preko rafinerije u Bosanskom Brodu pa skelom preko Save. Imali su, mislim, dvojicu ranjenih.
1. studenoga 1992. godine 110. brigada HV odlazi u demobilizaciju, a sve ranjene prebacuju na takozvani Odsjek za skrb. Taj dio mi je bio jedan od najgorih perioda u životu, redovno sjeda plaća koja nije bila neka, ali nekome sa 20 godina dosta, lutanje po birtijama, jutro postaje u podne. Jako sam zaglupio u to vrijeme. Ali početkom 1993. godine, sam se javljam da ne mogu više tako i Odjel za skrb me šalje u satniju veze Zapovjedništva zbornog područja Karlovac, gdi se, hvala bogu, vraćam u normalu je l’ napokon imam neke obaveze. Tamo sam bio do ljeta 1993. godine kada me prebacuju u ONP (Operativno nastavne poslove) u Zapovjedništvu zbornog područja iz razloga, što u šali znam reći, imao sam magične moći, znao sam upaliti kompjuter. Tamo preuzimam funkciju informatičara i onda sve kreće napokon u dobrom smjeru. Moram napomenuti da se računalima, programiranjem i informatikom bavim još od osnovne škole.
Tada kreće unaprjeđivanje informatike HV, prvo s Wordom 6.0 koji je mogao raditi tablice, do tada su tablice bile problem za napraviti pa se sve radilo tekstom koji je bio nekada problematičan u prezentiranju podataka.
1994. godine kreće projekt profesionalne rehabilitacije za sve ranjene, to jest da država financira postizanje jednog obrazovnog stupnja više i napravili su studij Informatike u Zagrebu. Normalno da sam se javio za to, dok sam studirao, radio sam u ONP u ZZP Karlovac paralelno uz studiranje. Studij sam upisao da završim profesionalnu rehabilitaciju i da ostanem raditi, a ne da odem u penziju i opet budem glup kao poslije ranjavanja.
Kako sam radio i studirao i bio u ONP-u, 1995. godine sudjelujem u timu koji je radio operaciju „Oluja“ za područje Karlovačke zone odgovornosti. Kako sam bio u ZZP Karlovac za vrijeme „Oluje“, sjećam se da kada je „Oluja“ završila i kada je 7. kolovoza 1995. godine u večernjim satima zasvirao prekid opće opasnosti za cijelu Hrvatsku, svi su se veselili i slavili. Moja rečenica je bila „A kaj ćemo sada raditi“. Kraj „Oluje“ u Karlovcu je izvukao valjda sve ljude van u centar grada i bila je to jedna neopisiva scena, svi građani grada Karlovca su izašli na ulice i nastalo je slavlje do duboko u noć.
1996. dolazi završetak studija, raspoređivanje u ZZP Karlovac i zbunjenost nastala mirom, htjeli mi to priznati ili ne, svi smo vukli ožiljke iz rata i u jednu ruku postali psi rata. Ali kako su neki pametni rekli, uvijek se treba kretati naprijed. U to vrijeme dolazi preustroj HV i ZZP Karlovac i ZZP Zagreb se spajaju u jedno Zborno Područje, I. Zborno Područje, još uvijek sam bio u ONP-u. Ekipa iz Zagreba je sa sobom donijela neku čudnu kutiju Proximu. Proxima je u stvari prvi proizvođač video projektora koji su danas normalno, uobičajeno sredstvo, ali tada su bili novost. Kako nitko nije znao što će s tim, tada, pričam o 1996. godini, dali su ga meni, je l’, kako sam rekao prije, imam čarobne moći, znam upaliti kompjutor. Uzeo taj projektor, spojio na komp, prosurfao internetom i počeo koristiti Proximu s Power Pointom. To je bila prva upotreba projektora i power pointa u Hrvatskoj, projektora ne LCD ekrana. Moram napomenuti također da sam na internetu aktivan od 1994. godine i to prije nego je došao WWW, to jest kada nije bilo uopće grafike na njemu. S Proximom smo ubrzali i podigli razinu izvješćivanja i prezentiranja na novu razinu i vrlo brzo je to postao standard prezentiranja i izvješćivanja u HV i RH.
Idem sada malo ubrzati je l’ bi mogao pričati danima koliko toga ide. Krenulo je vrijeme prilagođavanja HV NATO doktrini planiranja u kojoj također sudjelujem po pitanju automatizacije prijenosa podataka.
1999. dolazi preustroj Oružanih snaga i tada prelazim u Odjel G6 I. ZP, Odjel koji nosi ime prema NATO doktrini i koji se bavi vezom i informatikom. Normalno ja prelazim u odsjek informatike.
Početkom 2001. ili 2002. sam sa drugima napravio prijenos podataka zrakom Karlovac-Slunj s brzinom od 8 Mbit u sekundi. U to vrijeme brzine interneta u poslovnim subjektima su bile 1 do 2 Mbit, govorimo o vremenu prije 25 godina. S tim prijenosom smo napravili i prvu video konferenciju između Karlovca i Slunja gdi je sudjelovao i tadašnji hrvatski predsjednik.
2003. ustrojavanje Zapovjedništva Hrvatske Kopnene Vojske i raspored u Odjel G6 ZHKoV-a, poslije kreće školovanje u svijetu i hrvatskim vojnim školama te 2006. godine odlazak u Afganistan kao CIMIC (civilno vojna suradnja), prvi hrvatski časnik koji je bio u NATO operaciji kao CIMIC. CIMIC je skraćeno rečeno pregovaranje s civilima i prikupljanje informacija s terena. Možda izgleda čudno da netko tko me je osnova informatika završi tu, ali se pokazalo da informatika ima dosta veze s prikupljanjem i obradom podataka.
Povratak nazad, slijede međunarodne vojne vježbe, preuzimanje funkcije v.d. voditelja odsjeka za računalnu potporu ZHKoV-a, školovanje.
Zapovjedno stožernu školu završavam 2010. godine i postajem, ne više v.d., nego voditelj odsjeka za računalnu potporu ZHKoV-a i onda dolazi 2012. godina i umirovljenje preko noći. Promjenom pravilnika sve koji su imali profesionalnu nesposobnost za rad, to jest, završili profesionalnu rehabilitaciju, su proglasili nesposobnim za vojnu službu i poslali nas u penziju. Glavni razlog je izgleda bio što smo dobivali plaću i naknadu. Naknadu koja je dobivena je l’ nismo htjeli ići u penziju 90-ih, nego smo htjeli i dalje doprinijeti društvu i oružanim snagama.
Penzija..opet dosadno vrijeme, ali tu si nalazim zabavu i počinjem predavati izradu igara na računalima studentima i učenicima te programiranje u Pythonu za osnovnoškolce i postajem aktivan u Udruzi veterana 110. brigade ZNG/HV. 2024. godine, zajedno sa američkim antropologom i veteranom iz Iraka, Charliejem Warnerom, organiziram međunarodnu posjetu američkih veterana u Karlovcu, na kojoj nisam bio prisutan je l’ sam bio hospitaliziran radi aneurizme i disekcije srčane aorte od 10 cm, to mi je bio treći rođendan.
Ok, do sada ste skužili da mi je osnova svega informatika i računala pa se tako krećem igrati s umjetnom inteligencijom i muzikom. Prvo je to korištenje AI u izradi muzike krenulo kao zabava, netko nešto napravi, a mi mu napravimo pjesmu iz šale. A tu sam primijetio nešto zanimljivo. Sve domoljubne pjesme su geografski usko vezane za samo neka područja. Ne postoji pjesma o Karlovcu, a u početku sam napisao što se ovdje događalo. Tako da sam počeo koristiti AI (umjetnu inteligenciju) da mi napravi domoljubne pjesme o Karlovcu i da pokažemo kako se u to vrijeme nije pitalo od kuda si i tko si. Htio sam da se spomenu ljudi, obični ljudi iz Zagorja, Varaždina, Rijeke, Istre, Lošinja i ostalih dijelova Hrvatske koji su osjetili jedinstvo i potrebu da dođu braniti Hrvatsku. Sada smo napravili i jednu pjesmu za Posavce koja upravo to govori.
Ovo je refren pjesme:
Ognjište su izgubili,
Vukovar su branili!
Posavski sokoli, stražari na rijeci,
O vama će pričati očevi djeci.
Kroz vatru i oluju, kroz najteže dane,
Vi ste bili bedem, vi ste vidali rane!
Osim toga što nam je falila muzička podloga za naša obilježavanja, htio sam vratiti onaj osjećaj jedinstva, je l’, nažalost, primjećujem kako dolazi do podjela među braniteljima i iskrivljivanja povijesti. Ono što će svi branitelji reći, Hrvatsku su branili svi – punkeri, metalci, romantičari, katolici, židovi, pravoslavci, lijevi, desni, pacifisti. Da toga nije bilo, ne bi ni nas danas bilo. Kako su Posavci bili u Vukovaru i u cijeloj Hrvatskoj, tako su i svi ljudi, obični ljudi, bili svuda – od Dubrovnika, Zadra, Karlovca, Siska do Slavonskog Broda, Vinkovaca, Osijeka, Vukovara. Svi smo bili jedno.
Imam još samo jednu želju, da neku od ovih pjesama, što radimo moja supruga i ja, uzme neki pjevač ili bend i odsvira uživo. Poklonio bih mu i riječi i cijeli STEM (glazbene dionice svakog instrumenta i glasova) je l’ želim samo da se nakon 30 godina od završetka rata čuje istina o jedinstvu i zajedništvu, a ne o propitivanju.