Od najave Thompsonova koncerta na Hipodromu do danas vodi se neprekidna kampanja u kojoj se Hrvate pokušava proglasiti ustašama, a današnju Hrvatsku proglasiti “ustašiziranom državom”. U toj kampanji Milorad Pupovac i ljevica – od Možemo! i SDP‑a do antifa inicijativa – nastupaju kao savez, dok HDZ‑ova vlast, umjesto da zaštiti većinski narod i branitelje, sve češće djeluje kao servis manjinskih provokacija i uvoznih narativa iz bivše države.
U listopadu i studenom 2025. vidjeli smo kulminaciju tog trenda: u Zagrebu, Rijeci, Puli i Zadru organizirani su veliki “antifašistički marševi” pod sloganom “Ujedinjeni protiv fašizma”. U Zagrebu je kolona krenula od Glavnog kolodvora, kod spomenika žrtvama Holokausta i ustaškog režima, prema Trgu bana Jelačića, gdje se Trg ispunio transparentima i simbolima koji su jasno išli preko granice legitimnog prosvjeda – od parola “Balkanska federacija bez država i nacija” do raznih poruka na ćirilici.
Na Trgu hrvatske države, pod spomenikom bana koji simbolizira hrvatsku državnost, ponovno su se razmahale zastave i parole koje prizivaju neku novu jugoslavensku tvorevinu – politički projekt koji je hrvatski narod odbacio na referendumu 1991. godine upravo zato da bi imao svoju neovisnu državu. Tko je u ovoj priči “fašist”, a tko zapravo dovodi u pitanje temelje hrvatske državnosti – ljudi koji nose hrvatsku zastavu ili oni koji javno zazivaju “Balkansku federaciju bez država i nacija”.
Umjesto da jasno naredi sankcioniranje onih koji su razvijali jugoslavensku simboliku i poruke o ukidanju nacionalnih država, premijer Andrej Plenković brani te marševe pod izlikom demokracije, dok Pupovac i ljevica narativ o “pavelićizaciji Hrvatske” koriste kao stalni pritisak na državu i većinski narod.
Dejan Medaković, Memorandum SANU i “kultura” kao provokacija
Posebno je znakovito kako se hrvatskim novcem gradi mreža od četrdesetak tzv. srpskih kulturnih centara, koji bi trebali služiti očuvanju identiteta srpske manjine, a u praksi često postaju poligoni za simboličko testiranje koliko još hrvatski narod može podnijeti. Primjer je izložba “Efemeris – legat Dejana Medakovića” u Srpskom kulturnom centru u Zagrebu, otvorena u sklopu Dana srpske kulture.
Dejan Medaković bio je ugledni povjesničar umjetnosti, ali i generalni sekretar SANU te član radne skupine za izradu Memoranduma SANU – dokumenta koji je postao ideološka podloga velikosrpske politike i Miloševićeve agresije. Memorandum je otvoreno govorio o “ugroženosti Srba” i potrebi prekrajanja granica sukladno etničkom sastavu, što se izravno prelilo u ratnu politiku 80‑ih i 90‑ih godina. Kakvu poruku šalje hrvatskoj javnosti činjenica da se u Zagrebu, na hrvatski trošak, otvara izložba legata jednog od koautora Memoranduma – i to u trenutku kada još uvijek tražimo kosti dr. Ivana Šretera i tisuće nestalih, a Škabrnja i dalje svjedoči o Pupovčevoj braći koja su s četničkom ikonografijom došla ubijati po hrvatskim selima?
Pupovac i njegovi partneri sve to prodaju kao “kulturni dijalog” i “suživot”, a svaki otpor nazivaju govorom mržnje, fašizmom i ustaštvom. No Srbi koji danas žive bez kanalizacije i vode u zabačenim selima nemaju gotovo nikakvu korist od tih centara i izložbi – oni služe prvenstveno političkoj eliti koja preko “kulture” održava vlastitu moć i utjecaj.
Split, Bol i privođenje branitelja: država protiv onih koji su je stvarali
Vrhunac apsurda dogodio se u Splitu, u gradskom kotaru Blatine/Bol, gdje je u studenom 2025. prekinut program Dana srpske kulture. Pedesetak maskiranih muškaraca upalo je u prostorije Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, prekinulo “Večer folklora”, a policija je nakon toga privela desetak ljudi, uključujući pripadnike Torcide i jednog vukovarskog branitelja – zatočenika srbijanskog logora.
Umjesto da zastane i zapita se tko su ti ljudi, što su preživjeli i otkud tolika ogorčenost, državni vrh je reagirao hladnom, birokratskom odlučnošću. U Split su poslani glavni državni odvjetnik Ivan Turudić i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović “da uspostave red”, a premijer je poručio da “u Hrvatskoj nema mjesta za zakon ulice”. Među uhićenima je bio branitelj iz Vukovara koji je bio zatočen u srbijanskom logoru, dok su njegovog brata i suborce Arkanovci danima tukli prije nego što su ih mučki zatukli čekićima – ali hrvatska država za to nema isti refleks kao za prekinutu folklornu večer.
Ni u jednom trenutku premijer se javno nije zapitao sjedi li u svojoj fotelji upravo zahvaljujući tim ljudima – braniteljima koji su goloruki branili Vukovar, Škabrnju, Dalmatinsku zagoru i svako malo selo gdje se vijorila hrvatska zastava. Umjesto empatije, dobili smo hladno procesuiranje i poruku da će “zakon ulice” biti kažnjen, dok Pupovac i njegova manjinska infrastruktura ostaju netaknuti, politički zaštićeni i financijski zbrinuti.
Pupovac između “pavelićizacije” i trgovine
Milorad Pupovac godinama gradi sliku “moralnog arbitra” koji upozorava na opasnost od “pavelićizacije Hrvatske”, “hosovizacije” i “ustaškog pozdrava”, ističući strah za budućnost zemlje. No kada se skinu svi retorički slojevi, ostaje gola politička računica: nakon što je Domovinski pokret ušao u koaliciju i izbacio SDSS iz formalne vlasti, Pupovcu je ključni cilj – vratiti se za stol, obnoviti utjecaj i nastaviti političku trgovinu.
U tom cilju korisno je da se pojačava priča o ugroženosti Srba i “fašizaciji” Hrvatske: aktiviraju se antifa marševi, mobiliziraju Možemo! i SDP, podiže se lijeva scena, a identitet dijela sudionika ostaje u nostalgiji za propalom državom. Pupovac pritom nije onaj koji je javno, jasno i nedvosmisleno stao pred hrvatske žrtve i rekao: “U ime svog naroda žao mi je za sve zločine počinjene u Vukovaru, Škabrnji, Petrinji, na Baniji, po logorima i stratištima”.
Kosti dr. Ivana Šretera još uvijek tražimo, a stanovnici Škabrnje, Vukovara, Knina…. svjedoče kako su među agresorima bili Srbi koji su odrasli u hrvatskim selima i gradovima, pustili brade, navukli četničke oznake i krenuli klati i silovati susjede – da bi se danas Pupovac pozivao na “ljubav prema Hrvatskoj” bez da je ikada jasno raskrstio s tim nasljeđem u kojem su bila i njegova dva brata. Umjesto toga, preferira pravne mehanizme (kaznene prijave zbog Jasenovca, tumačenje članka 325. KZ‑a) kojima se svako neslaganje brzo proglašava govorom mržnje.
Hrebak, HSLS i dvostruka mjerila
U cijelu priču sada ulazi i Dario Hrebak, predsjednik HSLS‑a, koji je nakon snimke pokladnog pjevanja Josipa Dabre najavio da je “dosta ustašovanja” i dao ultimatum premijeru: ili će se koalicija “resetirati” ili neka odluči narod na izborima. Hrebak pritom ističe da je već deset godina u vlasti i da su “napravili puno dobrih stvari”, ali hrvatski građani s pravom pitaju – kojih točno? Je li HSLS snizio cijene u trgovinama, zaustavio iseljavanje Hrvata, spriječio masovni uvoz radnika iz trećih zemalja ili smanjio korupciju zbog koje se Hrvatska našla pod pojačanim nadzorom Vijeća Europe?
Hrebaku nisu smetale godine afere – od Agrokora i Borg grupe, INA plina, preko niza uhićenih ministara i članova HDZ‑a u “zločinačkim organizacijama”, do beskrajnih korupcijskih repova – sve dok je HSLS imao svoju ulogu u vlasti. Nisu ga zasmetale ni jugoslavenske zastave, ni financiranje Pupovčevih struktura, ni način na koji se već godinama relativizira braniteljska žrtva, sve dok je suradnja s Plenkovićem bila “super”.
Smeta mu, međutim, Domovinski pokret koji inzistira na uklanjanju četničkih spomenika, izmjenama Zakona o manjinama kako bi se smanjila financiranja SNV‑a i njegove medijske mreže koja sustavno pumpa narativ o ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Kada Pupovac na N1 podigne glas i poruči da ovo “zbog Dabrinog pjevanja neće dobro završiti”, to je otvoreni pritisak na koaliciju – a Hrebak u toj situaciji više djeluje kao netko tko traži novi dogovor (možda i s SDP‑om i Pupovcem) nego kao stvarni zaštitnik nacionalnih interesa.
Dokle može gurati dvostruke standarde?
Danas smo u situaciji u kojoj se hrvatski narod opet optužuje da je “ustaški”, iako u stvarnom životu, na ulicama bilo kojeg hrvatskog grada ili sela, nećete pronaći niti jednog ustašu – ali ćete zato u nekim selima s većinskim srpskim stanovništvom i dalje vidjeti četničke simbole, zastave, spominjanje “klanja ustaša” i pucnjavu koja rijetko kod koga izazove burnu reakciju države.
No, ako u Beogradu prošećete centrom, bez problema ćete vidjeti ljude s četničkim obilježjima, murale ratnih zločinaca i otvoreno veličanje ideologije koja je rušila, palila i ubijala po Hrvatskoj. U Hrvatskoj još nitko nije vidio ustaška obilježja na ulicama, ali zato ljevica i Pupovac imaju gotovo svakodnevni pristup medijima s tezom da Hrvatska tone u ustaštvo – dok premijer i dio koalicijskih partnera, umjesto jasne obrane većinskog naroda, prate taj narativ ili ga se boje otvoreno osporiti.
Sve to zajedno vodi Hrvatsku opasno blizu ruba na kojem su još uvijek rane iz 1991. godine, nestali ubijeni hrvatski branitelji i neidentificirane žrtve, još uvijek žive i bolne. Hrvatski branitelji, njihove majke, supruge i djeca sve se češće osjećaju kao građani drugog reda – kao da je njihova žrtva “nezgodna tema” koju treba utišati da se ne bi remetila nečija europska karijera ili koalicijski dogovor.
Hrvatski narod je na izborima birajući i HDZ i Domovinski pokret jasno rekao da želi red, sigurnost, zaštitu identiteta, raščišćavanje s korupcijom i prekid dvostrukih mjerila – da prestane biti kažnjiv hrvatski glas, a nekažnjiv srpski ekstremizam ili lijeva ideološka provokacija. Josip Dabro je, bez obzira na svoj težak osobni pad i neopravdan čin, dirnuo u korupcijske interese, i zato je odmah postao meta režimskih medija – dok pucnjevi u Borovu, Mirkovcima ili Negoslavcima prolaze gotovo neopaženo. Dok ratni zločinci žive normalno i nekažnjeno.
To je dvostruko mjerilo koje više nije moguće skrivati. Hrvati su naučili trpjeti, ali nisu zaboravili kako se živjelo u Jugoslaviji, tko je zabranjivao hrvatsku riječ i tko je vodio logore, ubojstva i progon. Pamte i znaju na kojim grobovima danas pale svijeće – i zato Pupovčeva i ljevičarska nada da će se Hrvatska vratiti unatrag, u neke nove jugoslavenske eksperimente, nije samo iluzija nego i opasna igra s vatrom.
Pitanje koje ostaje visjeti nad Banskim dvorima jest jednostavno: je li premijer sluga hrvatskog naroda ili taoc koalicijskih dogovora i međunarodnih očekivanja? I dok on važe, hrvatski narod se sve glasnije pita – dokle.