Tri godine nakon svečanog otvaranja jednog od najvažnijih infrastrukturnih projekata u modernoj Hrvatskoj, otkriće pukotina na Pelješkom mostu otvara pitanje – jesu li u pitanju očekivane pojave ili propusti koji su se mogli izbjeći?
Unatoč tvrdnjama predsjednika Uprave Hrvatskih cesta Ivice Budimira da su uočeni nedostaci „posve uobičajeni“ za objekte izložene zahtjevnim uvjetima, činjenice upućuju na složeniju sliku. Pelješki most, vrijedan 420 milijuna eura i otvoren 2022. godine, projektiran je za najmanje 100 godina. Upravo zato, pojava pukotina koje zahtijevaju uklanjanje površinskog sloja betona sve do glavne armature teško se može olako svrstati u rutinsko održavanje.
Prema službenim informacijama Hrvatskih cesta, riječ je o mikropukotinama na zaštitnom sloju betona pilona. Nosiva konstrukcija, tvrde, nije ugrožena, a sanacija će se provesti nakon turističke sezone, i to na trošak izvođača – kineske kompanije China Road and Bridge Corporation.
Okolišni uvjeti kao opravdanje
Iz Hrvatskih cesta naglašavaju kako su takva oštećenja očekivana u morskom okruženju. Sol, vlaga, jaki udari vjetra i temperaturne oscilacije kontinuirano djeluju na konstrukciju, što zahtijeva redovite preventivne zahvate.
No, ključna rečenica u njihovom odgovoru otvara prostor za zabrinutost – sanacija se provodi kako bi se spriječio prodor soli i vlage do armature. Upravo taj detalj sugerira da problem nije samo estetske prirode, već potencijalno zahvaća i dugoročnu otpornost konstrukcije.
Projektant upozoravao prije otvaranja
Dodatnu težinu cijeloj priči daje izjava slovenskog projektanta mosta Marjana Pipenbahera. On tvrdi kako je na problem upozoravao još prije puštanja mosta u promet.
„Riječ je o površinskim pukotinama dubine dva do pet centimetara koje je trebalo sanirati prije otvorenja. To je pogreška izvođača. Nastale su zbog plastičnog skupljanja betona, odnosno nedovoljne zaštite mladog betona. U te pukotine ulazi sol i to je problem“, ističe Pipenbaher.
Ako su ove tvrdnje točne, tada se ne radi o prirodnom trošenju materijala, već o propustu u fazi gradnje – što bitno mijenja perspektivu cijelog slučaja.
Jamstvo kao sigurnosna mreža – ili odgoda odgovornosti?
Pelješki most ima desetogodišnje jamstvo za uklanjanje nedostataka, što znači da će trošak sanacije snositi izvođač. Ipak, pitanje odgovornosti ne završava financijskim aspektom.
Ako su pukotine mogle biti sanirane prije otvorenja, zašto nisu? I tko je procijenio da most može u promet bez tih zahvata?
Upravo tu dolazimo do šireg problema infrastrukturnih projekata – granice između „prihvatljivih nedostataka“ i stvarnih propusta često se povlače tek kada problemi postanu vidljivi javnosti.
Simbol povezivanja pod povećalom
Pelješki most nije samo prometni objekt – on je politički, gospodarski i simbolički projekt koji je trebao označiti novu fazu hrvatske infrastrukturne samostalnosti.
Zato svaka vijest o njegovim nedostacima ima veću težinu nego što bi imala kod „običnog“ mosta. Povjerenje javnosti ne gradi se samo tvrdnjama o stabilnosti, već transparentnošću i pravodobnim reakcijama na potencijalne probleme.
U ovom trenutku, most je siguran za promet, ali pitanje koje ostaje visjeti u zraku glasi – je li ovo tek početak redovitog održavanja – ili prvi signal da je dio problema mogao i morao biti spriječen?
