Jutros je u zagrebačkoj bolnici Sveti Duh u 77. godini života preminula Julienne Eden Bušić, američko-hrvatska književnica, prevoditeljica i politička aktivistica čiji je život bio jedna od najnevjerojatnijih ljubavnih i političkih priča modernog doba. Vijest o njezinoj smrti brzo se proširila Hrvatskom i među hrvatskim iseljeništvom diljem svijeta, gdje je desetljećima bila simbol nesalomive ljubavi, žrtvovanja i predanosti idealu slobodne Hrvatske.
Priča Julienne Eden Bušić počinje daleko od Hrvatske — u Oregonu, američkoj saveznoj državi na Pacifiku, gdje se rodila 20. rujna 1948. kao Julienne Eden Schultz. Odrasla je kao tipična američka studentica, zaljubljena u jezike, studirala je njemački i lingvistiku, a njezin put vodio ju je, kao što to ponekad biva u najboljim romanima, do Beča.
Godine 1969. u bečkim kafićima i studentskim hodnicima mlada je Amerikanka upoznala Zvonka Bušića — vatrenog mladog Hrvata iz Gorice u Bosni i Hercegovini, koji je u habsburšku metropolu stigao sa svega dvadeset godina kako bi studirao slavistiku i povijest. Zvonko je bio sve samo ne prosječan student – nosio je u sebi gorući plamen za slobodnu Hrvatsku, a u emigrantskim krugovima već se bio profilirao kao neustrašiv aktivist.
Julienne se zaljubila. I to nije bila obična ljubav — bila je to ljubav koja je promijenila tijek cijelog njezina života.
Prva akcija – Letci s nebodera na Trgu Republike
Zvonko Bušić nije bio tip čovjeka koji svoju politiku ostavlja kod kuće. Ubrzo je mladu Amerikanku uveo u svijet hrvatske političke emigracije, i to ne samo teorijski. Već 29. studenoga 1970., na Dan Republike — državni praznik tadašnje Jugoslavije — Julienne je s prijateljicom, na Zvonkov nagovor, s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike (danas Trg bana Jelačića) bacala letke antijugoslavenskog sadržaja.
Uhićene su i završile u pritvoru. Za mladu Amerikanku to je bilo prvo politčko krštenje — njezin ulazak u stvarnost hrvatskog otpora. Nakon puštanja na slobodu, vratila se u Beč. Nije pobjegla. Nije odustala.
Dvije godine kasnije, 1972. u Frankfurtu, Zvonko i Julienne vjenčali su se. Preselili su se u New York, na Manhattan. Tamo ih je čekalo novo poglavlje — ono koje će ih zauvijek upisati u hrvatsku povijest.
10. rujna 1976. . Otmica koja je uzdrmala svijet
U jutarnjim satima 10. rujna 1976. na njujorškoj zračnoj luci La Guardia ukrcalo se petero ljudi u Boeing 727 kompanije TWA na letu prema Chicagu. Bili su to Zvonko Bušić, njegova supruga Julienne, i još trojica hrvatskih emigranata — Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić.
Imali su plan. I lažne bombe.
Zrakoplov su preuzeli bez ijednog ispaljenog metka. Cilj nije bila pljačka ni politički ucjena u klasičnom smislu — Zvonko je htio da svijet čuje za Hrvatsku. Zahtijevao je da ugledni svjetski mediji objave njegov manifest o položaju Hrvata u Jugoslaviji, a iz zrakoplova su namjeravali baciti letke iznad Londona, Pariza i europskih gradova.
Zrakoplov je preletio Atlantik, zaustavljao se u Montrealu i Londonu, te naposljetku sletio u Pariz. Na jednoj od postaja pušteno je 35 putnika. Ostatak putnika nije se žalio na otmičare. „Oni nemaju ništa protiv nas, samo su htjeli da se čuje njihova priča. Brinuli su se za nas i dobro s nama postupali“, izjavio je jedan od putnika nakon oslobođenja.
No, tragičan obrat već se odvijao daleko od zrakoplova. U New Yorku, u pretincu podzemne željeznice, ostala je prava eksplozivna naprava. Zvonko je policiji ostavio pismo s uputama gdje se nalazi i kako je deaktivirati. Pri pokušaju deaktivacije na policijskom poligonu, policajac Brian Murray izgubio je život.
Nakon dvanaest sati u policijskom okruženju u Parizu, skupina se predala.
Doživotna kazna i 13 godina iza rešetaka
Na suđenju u New Yorku 1977., sudac koji je izricao presude naglasio je u zapisnik kako Zvonko Bušić „nije terorist i kriminalac” i da su njegove akcije, „iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima”. No zakon je bio zakon: Zvonko i Julienne osuđeni su na doživotni zatvor, a ostala trojica na trideset godina.
Julienne je u zatvoru provela trinaest godina. Puštena je na uvjetnu slobodu 1989. Zvonko je ostao.
I tu počinje možda najnevjerojatniji dio ove priče — priča o čekanju.
Trideset i dvije godine čekanja – ljubav koja je nadvladala sve
Dok je Zvonko izdržavao kaznu u američkim zatvorima, Julienne nije mirovala. Pokretala je akcije za njegovo oslobođenje, pisala, prevodila, lobirala. A čekala ga je — pune 32 godine.
„Mi nikada ne bismo opstali da prije svega nismo bili prijatelji. Prijateljstvo nas je najviše spajalo“, govorila je Julienne, koja je s mužem mogla samo povremeno telefonirati i viđati ga na posjetima.
Na brojna pitanja zašto se kao Amerikanka toliko angažirala za Hrvatsku, uvijek je imala isti odgovor koji razoružava: „Voleći svog supruga, voljela sam sve što je on volio.”
A Zvonko je neizmjerno volio Hrvatsku.
Zvonko Bušić pušten je na slobodu tek u srpnju 2008., nakon punih 32 godine provedenih iza rešetaka. Deportiran je u Hrvatsku. Julienne ga je dočekala. Nastanili su se u Rovanjskoj kraj Zadra.
Pet godina zajedno, pa tragedija
Imali su pet godina zajedno — slobodnih, na obali Jadrana, u tišini Rovanjske. No Zvonko nije mogao pronaći mir. Čovjek koji je cijeli život živio za ideal, koji je godinama preživljavao u zatvoru nošen snagom uvjerenja, bio je razočaran.
1. rujna 2013., Zvonko Bušić oduzeo si je život u obiteljskoj kući u Rovanjskoj. Imao je 67 godina.
Julienne je ostala sama. No nije utihnula.
Književnica i svjedok – život nakon Zvonka
U godinama koje su slijedile, Julienne Eden Bušić posvetila se onome što je znala raditi — riječima. Njezina autobiografska knjiga „Ljubavnici i luđaci”, prvotno objavljena još 1993., doživjela je više izdanja i postala kultnim štivom o životu žene koja je zbog ljubavi zamijenila sigurnost studentskog života opasnim putem političke borbe. U SAD-u je knjigu objavila u nakladničkoj kući Writers Club Press.
Uslijedila je zbirka eseja i kratkih priča „Tvoja krv i moja”, zatim roman „Živa glava” — romansirana biografija stvarne Vukovarke koja je prošla tešku borbu za vlastiti život. Posljednje djelo, „Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada”, bavilo se sudbinama hrvatskih političkih disidenata i hladnoratovskim zataškavanjem istine o jugoslavenskom režimu na Zapadu.
Radila je u Uredu predsjednika Franje Tuđmana, u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu, a Hrvatska joj je postala prava domovina — ovdje su joj naposljetku živjeli majka i brat s obitelji.
Posljednjih godina živjela je povučenije, u okolici Zadra i Zagreba, ali je do kraja sudjelovala na književnim tribinama, davala intervjue i prevodila.
Kraj jedne epohe
Smrt Julienne Eden Bušić označava kraj jednog poglavlja — ne samo njezina života, nego i čitave epohe hrvatske političke emigracije koja je, s malo resursa i puno ideala, pokušavala probiti željeznu zavjesu šutnje oko pitanja hrvatske slobode.
Bila je Amerikanka koja je postala više Hrvatica nego mnogi koji su se takvima rodili. Bila je žena koja je odslužila trinaest godina zatvora za uvjerenja svog supruga — i koja ni jednog trenutka nije rekla da žali.
„Voleći svog supruga, voljela sam sve što je on volio.”
Zvonko Bušić je volio Hrvatsku. A Julienne je voljela Zvonka.I Hrvatsku.
Počivala u miru Božjem.