Hrvatska je prije samo desetak godina proizvodila gotovo 200.000 tona šećera iz šećerne repe, dok je danas domaća proizvodnja pala na tek oko trećine nekadašnjih količina. Nekadašnja industrija s tri šećerane svedena je na samo jednu aktivnu tvornicu u Županji, nakon što su virovitički Viro i osječka Tvornica šećera ugašeni nakon pada proizvodnje repe i slabljenja tržišne isplativosti.
Dodatni udarac cijelom sektoru donijelo je ukidanje sustava kvota za šećer u Europskoj uniji 2017. godine, nakon čega je tržište postalo znatno brutalnije, a cijene pod snažnim pritiskom konkurencije. U takvim okolnostima domaći proizvođači ostali su između skuplje proizvodnje, slabijeg interesa za sjetvu i sve jačeg pritiska jeftinijeg šećera iz uvoza.
HIŠ na rubu: pad prihoda, rast gubitaka i neizvjesnost za radnike
Ono što je ostalo od hrvatske industrije šećera danas posluje kroz Hrvatsku industriju šećera, s proizvodnjom koncentriranom u Županji. Prema podacima Fine, HIŠ je u 2024. ostvario ukupne prihode od 93,39 milijuna eura, što je pad od 35,40 posto u odnosu na prethodnu godinu, dok je poslovni subjekt iskazao gubitak.
Podaci koje navode poslovni izvori i medijski izvještaji opisuju još dramatičniju sliku – prihod se prošle godine spustio na oko 67 milijuna eura, a neto gubitak narastao na približno 13 milijuna eura, što se povezuje s drastičnim padom cijene šećera na europskom tržištu. U istom razdoblju prosječna cijena šećera bila je niža za oko 29 posto, pa ni veća proizvodnja nije uspjela ublažiti financijski udar.
HIŠ je u Županji proizveo oko 82.000 tona šećera, od čega 62.000 tona iz šećerne repe i dodatnih 20.000 tona rafiniranjem uvezenog sirovog šećera iz trske. Prema podacima Financijske agencije, tvrtka je zapošljava oko 260 radnika, a prosječna neto plaća je oko 1.200 eura, što znači da pitanje opstanka industrije više nije samo poljoprivredna ili prehrambena tema, nego i ozbiljno socijalno pitanje.
Tko je posjedovao hrvatske šećerane
Hrvatska industrija šećera nastala je 2019. spajanjem Virovitičke, Županjske i Osječke šećerane u jedinstvenu kompaniju. Time je formalno zaokružena konsolidacija sektora koji je godinama prije toga prolazio kroz vlasnička preslagivanja, restrukturiranja i pokušaje spašavanja profitabilnosti.
U novijem razdoblju među ključnim imenima hrvatske šećerne industrije izdvajali su se Marinko Zadro kroz Viro grupu i Marko Pipunić kroz Žito grupu, koji su imali presudan utjecaj na vlasničku i operativnu strukturu sektora. Za Sladoranu u Županji Hrvatska tehnička enciklopedija navodi da je Viro od 2008. bio u vlasničkoj strukturi, a 2018. postao njezin stopostotni vlasnik.
Zašto poljoprivrednici napuštaju šećernu repu
Pad prerade šećera nije počeo u tvornicama, nego na poljima. Prema podacima koje prenose mediji pozivajući se na Državni zavod za statistiku, Hrvatska je prije deset godina proizvodila oko 1,16 milijuna tona šećerne repe, a danas se te količine kreću višestruko niže, uz stalno smanjenje zasijanih površina.
Razlog je prije svega u tome što je šećerna repa postala sve manje isplativa kultura. Poljoprivrednici su se suočili s višim troškovima proizvodnje, nestabilnim otkupnim uvjetima, padom cijena šećera i većim rizicima nego kod alternativnih kultura, pa je velik dio proizvođača odustao od sjetve. Na to su se nadovezale i klimatske nepogode, uključujući sušu, koje su dodatno rušile prinose i činile proizvodnju još rizičnijom.
Uvoz, tržište i europski pritisak
U dostupnim izvorima nema uvjerljivih pokazatelja da se hrvatski sustav oslanja na veliki uvoz šećerne repe kao osnovne sirovine – ključni problem ostaje pad domaće proizvodnje repe. Mnogo je važniji rast pritiska uvoznog šećera, posebno nakon liberalizacije trgovine i poremećaja na europskom tržištu.
Posebno se ističe uvoz šećera iz Ukrajine, koji je nakon ukidanja carina i trgovinskih ograničenja u Europskoj uniji dodatno pojačao pritisak na europske, pa tako i hrvatske proizvođače. Taj je šećer postao jedan od simbola nelojalne ili barem izrazito agresivne tržišne konkurencije s kojom se domaća industrija više teško nosi.
Dio proizvodnje u Županji danas se održava i rafiniranjem uvezenog sirovog šećera iz trske, što pokazuje koliko je domaća sirovinska baza oslabila. To je ujedno i jasan signal da se hrvatska industrija šećera više ne oslanja dovoljno na vlastita polja šećerne repe, nego pokušava preživjeti kroz prilagodbu globalnim tokovima sirovina i cijena.
Prijeti li konačni kraj hrvatskog šećera
Najveći problem za hrvatski šećer više nije samo profitabilnost jedne kompanije, nego nestanak cijelog lanca – od sjetve repe, preko prerade, do radnih mjesta i prehrambene sigurnosti. Kada se ugase poljoprivredni proizvođači, šećerana ostaje bez sirovine; kada stane prerada, nestaje razlog za novu sjetvu, a cijeli se sektor urušava sam od sebe.
Zato pitanje hoće li 2026. označiti definitivni kraj proizvodnje šećera u Hrvatskoj više nije pretjerivanje, nego realna bojazan. Posljednja aktivna šećerana u Županji još radi, ali brojke o proizvodnji, zaposlenosti, prihodima i tržišnim pritiscima pokazuju da je hrvatska industrija šećera došla do točke na kojoj više nema prostora za pogreške.